Šuma iza stabala

OMILJENI SPORT U HRVATA
Jeste li primijetili kako naša zemlja često dobiva organizacije pojedinih sportskih natjecanja, osobito onih koji nisu komercijalno atraktivni? Jedno od takvih je i predstojeće svjetsko (ili europsko, ne znam točno) prvenstvo u vaterpolu. Sve je to lijepo, ali mi nije jasno čemu reklame za to. Kakav je to velebni sportski događaj na koji se publika mora pozivati putem televizije? Zašto se organizira nešto za što ne postoji relevantan interes kod građanstva? Na stranu to što su reklame iznimno glupe i iritirajuće, ali stvar je ipak zanimljiva, osobito ako uzmemo u obzir kakav je vaterpolo uopće sport.
Kada govorimo o vaterpolu, govorimo o jednom o najnedostupnijih sportova, za koji trebaju uvjeti koje većina nema. Sjećate li se, kada ste bili djeca, kako su se aktualni sportski događaji reflektirali na vas i vašu okolinu? Kada je bilo prvenstvo u nogometu svi bi poneseni atmosferom igrali nogomet, također i rukomet i košarku, a svojevremeno su se čak po betonu crtale konture stolova za ping-pong i malim reketima improvizirala neka mješavina velikog i malog tenisa. A gdje se može igrati vaterpolo? Možda u kadi? Budimo realni. Većina djece ne zna pošteno ni plivati, a radi se o iznimno napornom sportu koji je ustvari najzanimljiviji ljubiteljima Mirka Filipovića, jer ono što se odvija ispod površine mora, a što suci ni publika ne mogu vidjeti, sadrži najokrutnije elemente ultimative fighta i ostalih sličnih “sportova”. Uostalom, zašto bi se djeca uopće bavila bilo kakvim sportom? Pa imaju dovoljno televizije, kompjutera, play stationa i naravno mobitela.
HRVATSKA UŽIVO – TRAGEDIJA U BENKOVCU
U emisiji “Hrvatska uživo” osvrnuli su se na nedavnu benkovačku tragediju i pozvali goste koji bi nam trebali pojasniti zašto je do toga uopće došlo, i što se treba poduzeti da se takve stvari više ne događaju. Neću sada govoriti o onome za što postoje stručniji od mene, nego ću se osvrnuti na to kako prosječan Zadranin reagira na ovakve priloge. Ponekad sjednem među one koje možemo nazvati “vox populi” da pokupim njihove komentare i mišljenja i koristim ih za pisanje ove kolumne. Što se tiče ove emisije, dogodilo se točno ono što sam i očekivao. Većina ljudi nije uopće komentirala nastup Dragana Josipovića iz Ravnateljstva policije, niti ono što je on govorio, ali su zato svi složno graknuli o tome kakav glas ima gospođa Suzana Kunac iz udruge B.a.B.e. Ona uistinu ima malo dublji glas, koji bi slobodno mogli nazvati i muškim, ali kakve to ima veze s temom emisije i onim što je rekla? Umjesto da primijete kako je sa svakom rečenicom koju je izgovorala s tim svojim dubokim glasom, pogađala točno “u sridu”, oni zlobno komentiraju nju osobno. Malo sam ih provocirao na temu onoga što je dotična naglasila, konkretno o tome da se uhićuju 174 prosvjednika u Varšavskoj dok ovakvi nasilnici slobodno šeću po svijetu s oružjem u ruci ali oni, zabavljeni njenim audio-vizualnim nastupom, to nisu ni registrirali. A što se uostalom može očekivati u sredini u kojoj, kako Suzana Kunac precizno navodi, “prijetnja smrću ne spada u nasilničko ponašanje”?
ŠIBENIK – VELEGRAD
U istoj emisiji čujemo da u selu Boraji imaju velikih problema s vodom. Ono što je zanimljivo je podatak kojim je prilog najavljen, a u kojem se Boraja naziva “šibenskim prigradskim naseljem”. Boraja je inače vrlo popularno selo, a osobito među onima koji vole mladu janjetinu. Preko Boraje se nekada, prije gradnje autoceste skraćivao put do Splita, ali je dobrom dijelu putnika to samo bio izgovor da se nažd…, pardon, nakusaju janjetine po kojoj je ovo mjesto poznato, a o čemu, nažalost, još uvijek svjedoči i ljupki prizor obješenih, krvavih janjećih koža koje izazivaju traume kod djece onih obitelji koje tu prolaze, a koje možemo nazvati civiliziranima.
Boraja je dakle “prigradsko naselje”, iako je od Šibenika udaljena 20-30 kilometara, po čemu bi se i Šopot, Smilčić, Paljuv ili Visočane također mogli nazivati zadarskim predgrađima. Kome su takve ideje na HRT-u pale na pamet ne znam, ali znam da su se kao profesionalci ipak mogli pozabaviti jednim drugim, važnijim problemom. U emisiji su uzeli izjave nekoliko mještana koji su govorili onako kako govore, tj. onako kako ih je majka naučila. I kako to rezultira? Čovjek govori, a ništa ga se ne razumije. Što lokalni naglasak, što uzbuđenje, što gutanje samoglasnika, ali ga ja, bez uvrede i negativnih konotacija, ništa nisam razumio. Zašto se u takvim slučajevima ne stavi titl nije mi jasno, pa makar se radilo o “predgrađu Šibenika”.