Vukšić dobio prvo pule nakon 29 godina

Zasigurno ću povećati broj magaraca na svom imanju, oformiti farmu magarca u službi seoskog turizma, a magareće mlijeko po popularnoj cijeni prodavati kao lijek protiv suhog kašlja i alergije, tvrdi Bore Nimac dodajući kako je sasvim nepošteno i prema magarcu i prema čovjeku korištenje riječi magarac u pogrdnom smislu
Pule Garica prvi je potomak magarca, tovara, sivonje, kenjca, beštije ili kako ga već zvali, od 1979. godine koje je svijet ugledalo u Vušiću.
Bilo je to jedno od najvećih spontanih slavlja u ovom kraju nakon Domovinskog rata i povratka na opljačkana, opustošena i zapaljena ognjišta. Žitelji ovog naselja poznatog po PZ Vukšić, nekadašnjeg nositelja razvoja, u kojem je radilo više od 300 ljudi, nakon punih 29 godina dočekali su da vide malog magarca koji je preko noći postao svojevrsna vukšićka maskota i atrakcija na obiteljskom gospodarstvu 50-godišnjeg Bore Nimca. Nema onog žitelja koji nije navratio i s posebnom se radošću poigrao s Garicom. Dolaze znatiželjnici i iz okolnih naselja, posebno djeca.
Podsjetnik na prošlost
– Garica je potomak magarice Pule i magarca Vranca, ponosno će Nimac koji sa suprugom Brankom i djecom brine da puletu ne nedostaje, ne samo magarećeg, nego ni “ptičjeg mlijeka”. Doduše, i malo koja životinja skrbi se za svoju mladunčad kao magarice.
Ako je pas čovjekov najbolji prijatelj, onda je magarac najvrjedniji. Nekad je bio običaj, vjekovno pravilo da svaka kuća ima svog magarca, a danas je zaštićena vrsta koju pretežno nalazimo u rezervatima ili u rijetkim domaćinstvima. U Vukšiću pored Borinih magaraca još ima tek tri magarca, dva kod Stipe Rašića i jedan kod Marka Rašića. Danas je magarac atrakcija za turiste, ali i za domaće ljude.
“Više znaju zajedno, čovik i magarac, nego sam čovik”, stara je dalmatinska poslovica. Nema bolje narodne mudrosti koja bi opisala važnost životinje koja je tako snažno obilježila čovjekovo postojanje na ovim prostorima ponijevši na svojim leđima stoljećima sav teret teškog življenja na ovom našem kršu. I vodu i ljude su nosili. Strpljivo su podnosili tu svoju pokoru.
– Uvijek su bili prijatelj čovjeku. A da su koji put znali biti i malo tvrdoglavi, istina je. Ali, Bože moj, neka se javi onaj koji je savršen i koji nema baš nikakvu manu, kaže Nimac dodajući kako je nekad u Vukšiću bilo nemoguće zamisliti život bez magarca.
U narodu se, objašnjava Nimac, krivo percipira da su magarci tvrdoglave životinje. To su tako mile, lijepe i druželjubive životinje, pune razumijevanja i vrlo pametne. No, ljudi su ih prije tjerali na rad, a nisu ih dovoljno hranili, što je u magarcima izazivalo otpor.
– Iako mu se pripisuje lijenost i tvrdoglavost, ova domaća životinja je sastavni dio života i povijesti naših krajeva, ali eto i unatoč tome brojno stanje magaraca je sve manje, govori Nimac koji magarce drži jednostavno iz ljubavi prema životinjama te zbog sjećanja na dane svoje mladosti, kad je njegovoj obitelji bilo nezamislivo krčiti kamenjar i podizati vinograd bez pomoći magarca, koji bi nosio teret na jednoj i drugoj strani samara.
Čovjek tvrdoglaviji od magarca
Starinsku pjesmu poznatu po stihovima: “Magarca su upregli u teške samare, a magaricu pustili da po polju pase”, Nimac je čuo od svojih starijih, ali nije tog stajališta da životinju treba izlagati velikim naporima.
– Zasigurno ću povećati broj magarca na svom imanju, oformiti farmu magarca u službi seoskog turizma, a magareće mlijeko po popularnoj cijeni prodavati kao za lijek protiv suhog kašlja i alergije, tvrdi Bore Nimac dodajući kako je sasvim nepošteno i prema magarcu i prema čovjeku korištenje riječi magarac u pogrdnom smislu.
Selo Vukšić, na 15-ak kilometara od Benkovca, danas je moglo biti gradić da nije bilo rata u kojem je uništeno sve gospodarstvo toga mjesta. U Vukšiću još uvijek žale za vremenima kad su u njihovoj zadruzi i u cijelom selu bila 363 radna mjesta. Dogodila se u međuvremenu i obnova, a oko 650 žitelja vratilo se na svoja ognjišta. No, da nije izuzetno velikog nataliteta, osam krštenja u posljednje dvije nedjelje kod fra Bože Morića, ponekog vjenčanja i nakon gotovo 30 godina prvog magarčića, u ovom naselju i ne bi bilo nekog osobitog razloga za obiteljska i pučka veselja.
– Ne bi moj Bore da svoju Garicu ni za sve pare ovog svita, reći će Borina supruga Branka dok hrani i mazi obiteljsku, seosku ljubimicu, pozivajući pritom na pučko veselje koje će se upriličiti za skorašnji svojevrsni obred krštenja trenutačno jednomjesečne Garice.
– Tovar je mirna životinja koja ne bi naškodila nikome, pitomi su i krotki, i veoma odani. Kažu da su tvrdoglavi, ali mislim da su ljudi tvrdoglaviji od njih, ispratio nas je Bore Nimac o čijoj smo obitelji, supruzi i petero djece pisali još prije tri-četri godine kad mu je dvadestak ovaca i koza nastradalo u minskom polju nadomak obiteljske kuće.