Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Reportaža s gradilišta Pelješkog mosta: “Od Kineza ni “k”, ali most raste k’o iz vode”

25.10.2020. 16:10


Promet spaja i ujedinjuje svijet. Graditelji bez granica. Ima u životu poziva koji se ne odbijaju. Ili ih odbiješ pa ti poslije bude žao. Poziv Ministarstva prometa i Hrvatskih cesta da se dođe na gradilište Pelješkog mosta, pa da ga se uz stručno vodstvo obiđe, bio je jedan takav. Motiva i razloga za posjet mali milijun, od osobnih, poput činjenice da nema ljepše nego u suton ljeta uhvatiti još koji dan na lijepoj nam obali, do onih opće društvenih, poput činjenice da most grade kineski neimari o kojima mnoštvo odavno priče priča makar da ih i vidjeli nisu. Stoga, gorivo u tank pa put pod noge.
«Drži se pravila sigurnosti i svi će biti zdravi i veseli!«
Gradilište je lako naći. Jadranska magistrala je ugodno prazna u ovo doba godine, prođe se Komarna, pa skrene s ceste na šljunčeviti put što vodi do mora. Tamo čeka Davor Perić, mladi inženjer i vodič za građevince-amatere-novinare. A tamo čeka i sve što epidemiološke mjere propisuju, baš kao i mjere zaštite na radu: od mjerenja temperature preko dezinficiranja do zaštitnih kaciga i prsluka. Temperatura je manja od 37.2 i to je potaman. Pogled nemirno naokolo luta jer detalja za koje čovjek traži neko značenje ima poprilično. Kineskog pisma je posvuda uz obvezatan prijevod na hrvatski, sve parole k’o izvučene iz motivacijskih udžbenika koje veličaju rad i prijateljstvo te sigurnost svakog pojedinca. Tu su i kontejneri u kojima se boravi za dana, a kraj njih i teren za košarku i brižno uređen zjog za balote. Kineza baš i nema za vidjeti, kapne tu i tamo koji.


Neprocjenjivo iskustvo


Informatori vele da ih je na gradilištu i preko 500, uz jedno 150 naših inženjera, prevoditelja i drugih službi. Kažu i to da, štono bi se reklo, poštena kineska inteligencija poput inženjera svake vrste, živi s ovu magistralnu stranu mosta mahom u Komarni u iznajmljenim apartmanima i kućama, dok je pošteno radništvo s onu drugu stranu u kontejnerima smještanim u okviru gradilišta tik poviše pelješkog mjesta što se zove Brijesta. Ma, da se ne bi tu sedma sila puno što mislila, kreće obilazak.
«Učvrstimo i ojačajmo temelje, usavršimo vještine.«
Impresivni su ti stupovi od mosta što se spajaju ogromnim elementima. Shvaća čovjek u čas koliko je mali. A mali je poput onih momaka što na vrh mosta vare nešto pa ga spajaju. S obale čovjeka gore ne vidiš osim kroz dobar objektiv, vidiš samo da oko njega varnice frcaju. Brodica vodi preko mora pokraj golemih stupova koji i do preko 50 metara u vis idu.
Dok se plovi, Perić priča. Priča o toranjskoj dizalici što diže tisuću tona pa kud ne bi elemente od 700 i 500 tona, o segmentima dugim 52 metra, o najvišoj točci mosta što ide sto metara daleko od nadmorske visine, o širini između stupova od preko 200 metara. Netko komentira kako mi ne bismo za 50 godina sagradili ovo što kineska tvrtka gradi ovako.
Pitamo, u čemu je tajna. Kaže Perić u tome što sve svoje imaju! Spominje on preko 20 polovnih objekata, šest toranjskih dizalica, dvije betonare…
– Neprocjenjivo je ovo iskustvo – priznaje Perić.
Bome i jest. Naše ljudstvo, naši inženjeri građevine koji su tu na gradilištu, dobili su školu nad školama, a da joj se možda nikada nisu nadali. A kad je tako, onda je i logično da sve to poštuju toliko da je i očekivano bilo kako će pokušaj kolegice s dubrovačke TV Libertas da privede mikrofonu i kojega kineskog radnika pa makar da maše u kameru, završiti neuspjehom.
– Mnogi su me to dosad pitali, ali teško da će tu biti uspjeha – ljubazno će Perić.




Vražji COVID
Nekada, na početku radova još bi koji i dao koju izjavu, ali otkad je vražjeg COVID-19 šutnja se pretvorila ne u zlato nego u politiku kuće. Ma, jedan od onih što na stupu vari nasmiješen maše novinarskoj ekipi.
Vožnja brodom s jedne na drugu stranu i natrag ne traje dugo. Vožnja vozilom po gotovu mostu trajat će još kraće. Most raste k’o iz vode, makar nije svakom lako vizualizirati onu njegovu konačnu verziju. Uz more, na obali i stari piloti načeti ruzinom. To su stari piloti ostavljeni da budu spomen na neuspjeli pokušaj gradnje iz 2007. godine. »Ne bismo mi to za 50 godina«, ponavlja netko iz grupe.
«Čvrsti temelji i ispravna načela otvaraju put prema budućnosti!«
Jedna tura brodom je završila, druga samo što nije, pa i treća i peta. Tako je taj dan išlo sve do posjete ministra prometa. No, ponukani motivacijskim parolama u nas je plan bio drugi. Idemo s druge strane mosta tamo gdje je Brijesta, tamo gdje su radnici kineski. Možda nam se posreći da s kojim i popričamo pa makar na mote. Putem stajemo nasred magistrale ako treba, kad god se ukaže neki još bolji kadar mosta u izgradnji. A ima ih, jer fotogeničan je most već sada.
Put preko Neuma ne otkriva toplu vodu, ali potvrđuje da će mostom biti i kraće i brže, makar lijepo i retro bilo voziti magistralom. Što smo cestom bliže zacrtanom cilju, to je više mehanizacija uz cestu, prašine što se diže, kamiona…


Eto kampa
Negdje Strabagovi ljudi, negdje oni što za Grke rade, a Kineza putem nigdje. Kad eto kampa! I eto opet svih epidemioloških mjera. Kineski djelatnik u zaštitnom odijelu mjeri nam temperature. Uz kućicu na kapiji iz koje je izletio van raste – poma! I još plodova ima, što sugerira da možda i nije od domaće naše sorte, već domaće njihove. S ovu stranu mosta motivacijskih rečenica napisanih svečano urešenim slovima i nema. Nema ni terena za košarku, ni joga za balote, barem ga mi vidjeli nismo. Ima zato ručno od metala skovani bench, ona klupa za vježbanje i pridruženi joj ručno kovani utezi.
Ima i radničke odjeće što se na konopu suši. I ima radnika koji kad nas vide brzo zamiču za vrata ili skrivene kute. Tu se nema što nego poslikati most iz drugoga kuta i otići. Sve drugo se čini nepristojno. Na pameti nam je ono o COVID-19, koji je promijenio sve. Oprez je tolik da nema druge, nego se okrenuti na peti i otići. Ionako je dojam da je život poštene radničke klase, pa još smjer građevine svuda isti, različita je jedino glazba što se za pauza sluša. Radnicima je, kako smo putem čuli, ionako zabranjeno napuštati prostor gradilišta.
«Obećavamo da ćemo ispuniti obećano i ulažemo veliki napor da bismo zadovoljili vaše potrebe.«
Brijesta je prvo mjesto uz most na ovoj pelješkoj strani. U njemu za našeg posjeta borovi što školjke vade, bonaca, sunce, svega – samo čovjeka nigdje. Ponistre i vrata mahom zatvoreni. Tek jedna kuća na rivi ima otvoreno sve.
– Dobar dan! – velimo s vrata, ma nitko ništa.
Ulazimo u konobu.
– Dobar dan! – velimo, ma nitko ništa.
Penjemo se uza skale vođeni mirisom odrezaka što se prže.
– Dobar dan – kažemo, kad na vrata od stana na katu izlazi markantni brko u kariranoj samt-košulji sa šiltericom na glavi. Pomalo nas sumnjičavo gleda, možda i s pravom kad smo mu u kuću ušli, ali kad smo mu objasnili tko smo i što smo, pristaje prozboriti koju, samo bez fotografiranja. Nekad je i on, a Jozo mu je ime, novinarima rado govorio više, ali umorilo ga. Nego, dolaze li u mjesto Kinezi?!
– Od Nove godine ništa – kaže.
– A nama rekli da su tu u trgovinu uredno dolazili.
– Nema ni trgovine. Zatvorili je nakon ljeta.


Šezdeset duša
Zašto ne dolaze, Jozo ne zna, pretpostavlja da je COVID-19 promijenio sve. Zato o kineskim radnicima isključivo ima dobro mišljenje.
– Ljudi su apsolutno u redu. Bili smo zadovoljni i mi s njima, a mislim da su i oni s nama. Uvijek su nasmiješeni, kad prođu dignu ruku u pozdrav i kažu: ‘Helou!’ Nikakvih problema nit’ je bilo nit’ ih ima – kazuje Jozo.
– Vidim da se školjkarstvom bavite…
– To sinovi – kaže Jozo.
– Pa je li koji kineski radnik došao probati koju kamenicu?! – pitamo.
– Kamenice su probali, ali im se i nisu svidjele – smije se Jozo.
– A hoćemo li možda priženit’ kojega ovdje?! – interesiramo se.
– E to morate pitati njihove šefove – diplomatski će Jozo, čovjek za kojeg se taj čas činilo da je vladar kompletnog mjesta od 60-tak duša.
Šezdeset duša je sada, ma kad most dođe, mogao bi to biti centar svijeta ili barem novi centar Pelješca kao takvog. Pitamo Jozu kako je živjet uz gradilište. Kaže: »Svi čekamo kad će prije završit!«
– Dodijali vam radovi, ili ste željni mosta?! – zbunilo nas malo.
– Da se završi, da donese dobro! Most je spas za one koji nešto rade. Bez ceste nema života – na to će Jozo.
Zvuči to logično za onog čiji se sinovi školjkama bave jer će sada i ta školjka brže na odredište, friškija i bolja.
– Jeste li mislili da će ikad mosta biti? – pitamo.
– Jesam – na to će rezolutno Jozo.


Od Kineza ni »k«
Radi se kako treba, veli, te ponavlja kako su kineski radnici apsolutno u redu, baš kao i oni koji rade za Strabag obližnju prilaznu cestu, jednu od. Sad će vam njima marenda, reče nam Jozo umjesto pozdrava. I bome, mi iz njegove kuće na rivu, a rivom počeše militi radnici u crvenim kombinezonima. Marenda za radnike Strabaga, pa šeću do iznajmljenih kuća u kojima borave. Pitamo za tu trgovinu da makar vidimo pult na kojem su kineski radnici sendviče pitali.
– E, nema! Otvorite je vas dvojica, dobro biste zaradili – šale se s nama radnici Strabaga.
Slikat’ se ne daju ni oni, opet valjda politika kuće. A što se tiče kineskih kolega, eventualnog jačanja prijateljstva preko jačanja graditeljstva, opet gađamo ni u šta.
– Otkad sam tu, ja ih nisam vidio, a tu sam od veljače – kazuje nema jedan od momaka u crvenom.
Od veljače… Taman da se poklopi s onim da je od Nove godine sve moguće, samo ne radnika iz kampa pukim slučajem sresti. A nekad su, kažu nam domaći, znali uredno sjesti u kombi pa i do Stona potegnuti u kupovinu.
«Spriječi nesreću, učinit ćeš sreću.«
Zadovoljni saznanjem da su kineski radnici ‘apsolutno u redu’ te vođeni željom da ni za jotu ne pokvarimo prijateljske odnose dvaju zemalja, vraćamo se na magistralu. Na putu za Komarnu, gdje je smještena hrvatsko-kineska poštena inteligencija što radi na mostu, spuštamo se u Duboku.


Spretan domaćin
Kad dođete u Duboku, pa stanete na plažu, pa dignete pogled u zrak malo desno, ne može pogled drugačije, nego pasti na kontejnere gradilišta. Ma, Natalija i Velimir se na to smiju.
– Ne gledamo mi njih, već gledamo tu iza sebe – kaže Natalija.
To iza njih je bager što raskopava rivu jer su im kanalizaciju obećali. To njih zanima, a ne gradnja mosta. Natalija je došla iz Francuske gdje živi, Velimir joj je ujak. Što se gradilišta tiče i onih kontejnera u kojima su oni što na gradilištu rade, kažu: »Nekad ih malo čuju, ali ih ne vide.« I to je to. Jer, napominje Velimir, u Komarni su oni.
«Specijalizacija, standardizacija, digitalizacija, usavršavanje!«
U Komarni kafić, Korni mu ima, a gazda mu Kruno Romić, vicu sklon i spretan domaćin. Ispred kafića sjedi društvo, mahom mlad muški svijet. Razgovorom se otkriva da su to inženjeri građevine, da ih ima odasvud i da ih je kineska kompanija regrutirala na fakultetu dok su ga privodili kraju, testirala pa odabrane dovele na gradilište.
»Škola je to ogromna! Gdje bismo drugdje mi ovo imali priliku vidjeti i raditi«, vele nam nakon što je mrvu otupjelo početno nepovjerenje prema novinarima garnirano ‘opakim’ humorom taman takvim da se u početku činilo kako bi nas najradije otjerali. Kinezi, naime, ipak ne idu tunelom do gradilišta da ih nitko ne vidi. Razgovor ide tečnije kad se o tehnologiji priča jer na gradilištu je, kažu, strojeva i pomagala skrojenih po mjeri samo za ovu prigodu i makar da se više nigdje nikada ne upotrijebila! A što se Kineza tiče…
– Dolazili su oni i ovdje, kuhao sam im za kinesku Novu godinu, janjeći but našpikao svim i svačim, a oni donijeli škampe, ribe, a onda je došla korona i sve se ‘zasvičalo’ – sažima Kruno Romić priču.


Na vrijeme
Hrvatski inženjerski vod prisnažuje da dođu kineske kolege jednom tjedno na igralište u Komarni i zaigraju nogomet, ali ne više i s lokalnim svijetom, već isključivo među sobom. Virus je i ovdje promijenio štošta i to je otprilike to. Tomu nije imala, smjela ili htjela što za dodati – ni na kineskom ni na hrvatskom – ni šarmantna prevoditeljica koju su više zanimale performanse našeg službenog automobila nego priča o gradilištu.
No, ono što su kineski trudbenici bez sumnje donijeli Komarni jest turistička sezona duž cijele godine. Jer, kako to objašnjava Kruno, da je normalno ljeto, možda bi se i isplatilo više financijski imati onih nekoliko mjeseci sezone, no ovako pa još u doba COVID-a sezona traje cijelu godinu taman takva da kafić u zimu zatvoriti neće. Za mjesto u kojem je, kako veli, 180 prijavljenih i 76 istinskih stanovnika, s 2.500 raspoloživih ležaja, dolazak kineskog življa zapravo je vezan samo za neke dobre konotacije.
Elem, inženjeri su se naglo povukli iz kavane, gazda Kruno je ‘ubio’ prvi obrok tog dana, što rižot od sipe, što pjat šnicela u toću, sunce je krenulo zalaziti, a kraj nas je brzim korakom prošao i nasmiješen Kinez pa ruku digao u pozdrav, isto kao i oni iz Jozine priče. U međuvremenu je i ministar prometa obišao gradilište pa poručio da će radovi biti gotovi na vrijeme. A hoće li danas radnici, a sutra kineski građani jednom dovoditi svoju djecu i unuke da vide gdje im je to otac radio, tko bi ga znao. Da se moglo, pitali bi, ovako natrag na magistralu uz onu koja jedva da ostavlja mjesta za bilo kakve dvojbe, čak i onda kad srijedom nogomet u Komarni igraju sami: »Gradnjom Pelješkog mosta gradi se prijateljstvo Hrvatske i Kine!« I ako COVID malo i remeti gradnju prijateljstva, bome na gradnju mosta utjecaja nikakvog nema!