Diskretni šarm francuske prijestolnice…

Ja sam tražio čuvenu dvoranu Olympia, a naišao sam na ljude slične sebi koji su reagirali onako kako ja reagiram kada me netko u Zadru pita gdje je mjesto održavanja nekog kulturnog događaja. Kada me pak pitaju gdje je neki narodnjački klub (ili nešto slično) onda im se dogodi da slijedeći moje precizne upute završe na belafuškom groblju, u Bibinjama ili na gradskom deponiju
Do ovakvih udaljenih destinacija najjednostavnije je putovati avionom, osobito onda kada poput nas za samo jedan dan izbjegnete opći štrajk zaposlenika pa ništa ne čekate, a još je bolje kada u avionu nema nikoga tko svojim izgledom podsjeća na terorista koji je oko pojasa svezao 30-tak kila dinamita

ZAŠTO?
Treba li se čovjek koji sebe naziva intelektualcem ili nedajbože umjetnikom, u svome kratkom životu vucarati po svijetu i posjećivati probrane destinacije, čekati po aerodromima, lutati po muzejima, gubiti se po metroima, krasti šampone iz hotelskih kupaonica, i uživati u mnogim drugim stvarima vezanim za putovanja? Naravno da ne treba. Ne živimo u IX. stoljeću. To je umjesto mene, u svojim putopisima, već obavio Goran Milić i sve mi pokazao, a da i ne spominjemo mnoge dokumentarce u kojima je sve detaljno prikazano, enciklopedije, debele knjižurine, internete i ostale civilizacijske blagodati. Pa kako sam onda završio u Parizu? Tako da sam išao na rock koncert pa mi je bilo usput. Sa mnom je bio i vjeran suputnik, moj čuveni fotoaparat, pa počujmo i pogledajmo.
VAŽNOST UGODNOG DRUŠTVA
Kada idete na ovakva putovanja, jako je važno imati dobroga vodiča. Naša nas je odmah u startu osvojila svojim francuskim naglaskom i šarmantnim izgovaranjem slova “hhrhr”, tako da je zvučala simpatično kao onaj kuhar Stephan koji se svađa po restoranima, što nije ni čudo s obzirom da je odrasla u Parizu. Vodič(ka) mora biti i stroga učiteljica i brižna majka u isto vrijeme, što nije lako, mora imati jak i zvonak glas tako da je ova naša bila idealna.
Do ovakvih udaljenih destinacija najjednostavnije je putovati avionom, osobito onda kada poput nas za samo jedan dan izbjegnete opći štrajk zaposlenika pa ništa ne čekate, a još je bolje kada u avionu nema nikoga tko svojim izgledom podsjeća na terorista koji je oko pojasa svezao 30-tak kila dinamita. Dobro je imati i dobar smještaj, pa makar platili malo više, ali ne treba sada puno izvoljevati i tražiti svilene plahte i prepeličja jaja za doručak, jer ćete na ovakvim putovanjima ionako cijele dane provoditi vani i osim doručka i spavanja, hotela nećete ni vidjeti. Važno je biti u skupini s pristojnim ljudima, ali to je u ovakvim slučajevima pravilo, jer na turistička putovanja sigurno neće ići primitivci koji u ušima drže slušalice kroz koje slušaju znate već koga.
LJUDI
Francuzima smo došli s predrasudama o njima kao ksenofobičnim tradicionalistima koji ne priznaju ni jedan jezik ni naciju osim svojih. Je li to istina ja, iskreno govoreći, ne mogu potvrditi, jer s domicilnim stanovništvom nisam imao skoro nikakvih dodira. Sve službene stvari je obavljala naša brižna “vodičica”, a putevima kojima smo se kretali uz nas su bile samo stotine i tisuće turista svih rasa i boja. Jedini sam kontakt s domaćinima imao dok sam tražio mjesto održavanja koncerta. Parižani koje sam pitao za pomoć su bili strahovito ljubazni i čak su me ovako nemoćnog vodali šotobraco po ulicama i trudili se govoriti engleski, ali i tu treba biti realan. Ja sam tražio čuvenu dvoranu Olympia, a naišao sam na ljude slične sebi koji su reagirali onako kako ja reagiram kada me netko u Zadru pita gdje je mjesto održavanja nekog kulturnog događaja. Kada me pak pitaju gdje je neki narodnjački klub (ili nešto slično) onda im se dogodi da slijedeći moje precizne upute završe na belafuškom groblju, u Bibinjama ili na gradskom deponiju. Ali pustimo sad moja sitna veselja. Sreli smo i naše zemljake u obliku malih cigančica čiji nas je ulazak u metro natjerao da jače stisnemo svoje torbe i novčanike (uz riječi “pazi”, “čuvaj”, “evo ih”) čime smo ih uvrijedili jer su nam glasno i uvrijeđeno na našem jeziku (to je već relativan pojam) rekle “mi ne krademo”, poprativši to s par živopisnih riječii uz koje su spominjali i naše mame u vrlo nezgodnom kontekstu.
SVE BOJE I RASE
Ono što fascinira su prekrasne žene koje možete često susresti. Istina je da je Pariz grad mode (do koje mi je stalo kao do Prve hrvatske nogometne lige) i da se meni i inače sviđaju lijepe mulatkinje, ali baš je upadljivo koliko ih ima. Francuzi su htjeli imati puno kolonija, u kojima su forsirali svoj jezik, a sada se čude kakva im je struktura stanovništva. Osim toga, nije im se dalo raditi tzv. “prljave” poslove, pa im je za to bila dobrodošla uvozna radna snaga. I dok su Nijemci “ugostili” “Jugoslavene” i Turke (koji i nisu bili iz njihovih kolonija), dotle su se Francuzi usrećili crncima i Arapima (molim da me nitko ne proziva zbog ovih termina, ali kako ih drukčije nazivati) koji su se zahvaljujući liberalnim zakonima o useljeništvu sasvim lijepo udomaćili i sada traže svoja ljudska i građanska prava i sve što uz to ide.
Uz traženje tih prava neminovno idu i prosvjedi i štrajkovi, u čemu Francuzi imaju dugu tradiciju i dijametralno su suprotni Hrvatima i ostalim Balkancima. Javni prijevoz poskupi za dvije lipe i već sutradan imate 400 tisuća nezadovoljnika koji marširaju, urlaju, prevću automobile i tuku se s policijom. Granica za mirovinu se pomakne za dvije godine i cijela je Francuska paralizirana. Kad bi kod nas npr. rekli da se mirovina ukida i da se mora raditi do smrti, vjerujem da bi to naši ljudi popratili siskanjem šake (u džepu) i namrštenom lijevom obrvom, naravno, ako bi to uopće i registrirali. U tome se jako razlikujemo od Francuza. U svakom slučaju, ima ih svih boja i rasa, osim na “Montmartreu” gdje sam vidio samo bijelce. Nastoje živjeti zajedno i to im izgleda i uspjeva, a ništa im drugo i ne preostaje.
RAZVOJ GRADA
Pariz se lijepo razvio otkako su keltski (neki kažu galski iz plemena Parizi) ribari prije 2.350 godina tu osnovali malo naselje. Za vrijeme Rimske vladavine zvali su ga Lutecija, pa se tu umješali Franci i Karlo veliki i Pariz malo po malo postaje glavni grad, tamo negdje oko tisućite godine. Najviše se razvio u periodu gotike, a tamo se nalazi i prva gotička crkva na kugli zemaljskoj. U stvari samo kapela crkve st. Denis i to u predgrađu pa je nažalost nisam ni vidio. Nakon toga se gotika širila po Parizu i okolici, a onda i dalje po svijetu, ali to je već druga i duga priča.
Ono što je zanimljivo jest činjenica da je Pariz uz Barcelonu najdrastičniji primjer planskog rušenja radi nove gradnje, a kada govorimo o tome onda pričamo o Napoleonu III i barunu Haussmannu. Ovaj drugi je bio urbanist koji je sredinom IX st. srušio 60% grada i sagradio ga ponovno, sa svim ovim lijepim i velebnim bulevarima i avenijama. Zahvaljujući tome Pariz je danas takav kakav je. Od svega toga ne bi bilo ništa da tu nije bio i pokretač svega Napoleon III koji je bio ambiciozan i pomalo megaloman. U ono su vrijeme obojica zbog toga bili jako omraženi, kako zbog rušenja tako i zbog mahnitog trošenja novaca kojeg nisu dovoljno ni imali pa su se morali zaduživati. Sve je to završilo tako da je Napoleon otpustio Haussmanna želeći na njega svaliti svu krivicu, ali se toga dosjetio onda kada je već bilo kasno, jer su mu Prusi već bili u predgrađu Pariza.
DANAS
Danas Pariz ima dva miljuna stanovnika u užem centru, a računajući predgrađa čak desetak. Centar ima oblik puževe kućice, a sastavljen je od dvadesetak okruga s autonomnim oblicima vlasti. Iako nama sve izgleda lijepo, od osobe koja je ovdje odrasla čujemo da nije sve tako i da se grad u zadnjih dvadesetak godina promijenio na gore, da se puno toga srozalo, i da to više nije to. Sigurno je da netko tko je ovdje živio bolje zna od nas koji smo protrčali kroz sve u samo tri dana, ali nama je ipak sve izgledalo lijepo. Činjenica je da čistoća ulica nije na nekom posebnom nivou, da se kante sa smećem slabo prazne, da su konobari spori, a tradicionalno negovorenje stranih jezika možemo pripisati i tome da ih oni slabo uče po školama. Strani se jezik počinje učiti tek u šestom razredu osnovne škole, a razina stečenog znanja ovisi i o tome hoćete li dijete upisati u privatnu ili državnu ustanovu. Ocjene su od 0 – 20, a u školu se kreće sa šest godina.
Kao i svugdje u kulturnom svijetu i ovdje je pušenje zabranjeno, a pod udar zakona spadaju čak i autobusna stajališta jer se radi o natkrivenim objektima. Kazne su 80 eura pa ti vidi što ćeš. Moje suputnice su se stoga smrzavale na štekatima, ali tko im je kriv. Kriminala ima kao i u svim velikim gradovima, a nama je skrenuta pažnja da pripazimo na svoje stvari, osobito u metrou, ali i pri razgledavanju crkava, jer vam pod okriljem mraka mogu prići i oni koji nisu došli na ispovijed/misu/razgledavanje.
STANOVANJE
Ono što odmah primjećujete je da skoro uopće nema glupih (u stvari nema nikakvih) grafita jer se to ovdje strogo kažnjava. Kada je netko evidentiran kao vandal, onda ima dosje s kategorizacijom o kojoj ovisi što ga čeka kada (ako) ga ponovno uhvate, a onda bude svega. Nema isprike ni ako je netko maloljetan jer su tu onda dragi roditelji koji umjesto njega odgovaraju pred zakonom i plaćaju kazne. A jedna od blažih je da moraš uzeti u ruke pinel i bojati išarane zidove.
Ovdje postoji red kada su u pitanju izgledi fasada i zgrada općenito. Sve su kuće slične, s duljim prozorima na kojima se nalazi mala ogradica, griljama, a za svaku preinaku morate u “općinu”. Zanimljivo je i kako se ovdje plaća tzv. pričuva. Naime, mora se plaćati, a ako netko misli da to može izbjeći, onda doživi nemalu neugodnost. Ako ne platiš par puta za redom jednostavno ti jednog dana na vratima osvane ljubazni ovrhovoditelj (u društvu s bravarom, ako slučajno niste kući ili se pravite da vas nema), ulazi u vaš dom i popisuje i plijeni vrijednije stvari koje bi se mogle prodati na javnoj dražbi i prikupljenim novcem platiti vaš dug pa makar on iznosio samo par desetaka eura.
Krovovi su svi pokriveni plavim škriljevcem, jer je tako moralo biti oduvijek. Zato je danas, kada se gleda iz zraka, sve lijepo plavo. Ovdje se u zadnjih dvjestotinjak godina puno pažnje poklanja i parkovima i ostalim zelenim površinama, naravno koliko je to uopće moguće u ovakvom gradu. Samo stanovanje, bar u centru i nije baš jeftino, tako da se garsonjerica plaća i do 800 eura što, kada uzmete u obzir da je minimalac nešto preko tisuću, tjera samce da se udružuju i zajednički stanuju i dijele troškove.
PROMETNE RADOSTI
Iako su nam često spominjali prometne probleme, nama se nije činilo da je to tako strašno. Grad se bori protiv pretjerane upotrebe automobila tako da se namjerno ukidaju parkirna mjesta da bi bilo više prostora za javni prijevoz. U stvari, čini se sve da se ljudima ogadi korištenje vlastitog automobila. Uveli su izrazito ružne, ali zato praktične aluminijske bicikle koji se mogu iznajmljivati po cijelom gradu, ali s kojima morate biti na oprezu jer su teški za vožnju, a s obzirom na cjelokupnu prometnu situaciju, može vam se lako dogoditi da vas neko zgazi. Ali, iako su vozači živahni, oni začudo imaju obzira prema stranim registracijama pa će vas čak, ako primjete da ste zbunjeni, propustiti bez psovanja, trubljenja, urlanja i pokazivanja srednjeg prsta.
Metro je jedna od bolje uređenih stvari, što nije ni čudo jer postoji već stotinjak godina. Imaju 14 linija sa čak 200 km duljine po centru i još 150 po periferiji, kojima dnevno prođe desetak miljuna ljudi. Sve to opslužuje vojska od 50-tak tisuća zaposlenika koje skoro i ne vidite, osim kada ste prisiljeni kupiti kartu jer se poput mene teško snalazite na automatima koji sve više zamjenjuju žive prodavaće. Kao i svugdje u Parizu i ovdje treba imati što sitniji novac, jer se domaćini groze krupnih novčanica, prvo zato što su lijeni mjenjati ih, a drugo, jer se boje krivotvorina. U svakom slučaju metro je dosta praktičan, tako da ga mogu koristiti čak i ja koji se izgubim kada idem s jednog kraja Poluotoka na drugi. Jedini problem metroa je taj što ne vidite ulice kojima se krećete, ali ne možete sve imati. Autobuse skoro da nisam ni vidio jer sam stalno bio pod zemljom, a taksi je relativno jeftin ako se krećete danju (10-20e), a skup ako vas zanesene vraća iz noćnog bara u 4 ujutro (metro radi samo do ponoći).
BESKUĆNICI KAO GRADSKI DEKOR
Priča o beskućnicima je zanimljiva, na što nam je odmah skrenuta pažnja. Ima ih naime dosta, ali vlasti o njima vode računa, tako da su im dali i šatore s kojima ovi kampiraju gdje ih je volja, što izgleda jako lijepo. Posebno je zanimljiv podatak da ih većina sa sobom ima i pse. Vlasti naime smatraju da životinja ne mora patiti ako im je vlasnik beskućnik, tako da za njih dobijaju posebne dotacije. Po podacima koji su nam servirani ispada da u Parizu ima šezdesetak tisuća ljudi koji spavaju po ulicama, a da u cijeloj zemlji čak 10% stanovništva nema svoj dom. Problem je u tome što oni mrtvi hladni za svoj počinak biraju mjesta koja uistinu nisu prikladna. Zamislite da u Zadru ima 500 ljudi koji spavaju po ulicama, a vi ih stalno morate preskakati. Ima i dirljivih scena. Mlada žena koja spava ispod mosta u istoj vreći s golemim labradorom, ili starija gospoja koja moli pomoć za kupiti kekse svojoj maci koja joj pravi društvo. Sve u svemu jako tužno, ali i uznemirujuće, jer to nismo očekivali.
HRANA
Kada sam se spremao na ovaj put, oni iskusni “Parižlije” koji su bili više puta, skrenuli su mi pažnju na gastronomske užitke koje svakako moram iskusiti. Jedan sam od onih koji preziru kazane i proždiranje neumjerenih količina mesa sa ražnja, ali vole pojesti malo a dobro. Za takve je Francuska obećana zemlja. U Parizu postoji čak 12.000 ugostiteljskih objekata. Na svakom koraku nalazite male simpatične restorančiće i bistroe u kojima možete okusiti čari kako domaće, tako i kuhinja sa svih strana svijeta pa imate u istom nizu japanski, libanonski, talijanski i indijski restoran, što mene neobično veseli. Ono što su mi svi preporučili to je juha od luka, koja nam je svima poznata iz resije “Alo,alo”, a koja nije loša, ali nije ni za padati u nesvijest od ushićenja. Pravi je užitak jesti njihov kruh, kroasane i ostala peciva, a što posebno frustrira mene kojeg užasava smeće koje se nudi u pojedinim zadarskim pekarama, a koje ima okus negdje između piljevine i isprane spužve. Francuska je za ljubitelje krušnih proizvoda uistinu obećana zemlja.
Ali kada govorim o gastronomskoj ponudi, ne mogu a da ne povučem još jednu usporedbu sa zadarskim i drugim jadranskim restoranima u kojima se nudi uvijek isto, isto pripremljeno, a sve papreno skupo. Riba se, kao i piletina i drugo meso, može ponuditi na mali milijun ukusnih i zanimljivih načina, a sve to uz pristupačne cijene, a ne da nakon izlaska iz ugostiteljskog objekta izgledate kao plivač koji je plivao kroz jato gladnih pirana. Ako se nas dvoje kraj Montmartrea možemo najesti i napiti za samo 15-tak eura, onda bi to valjda trebali i u Hrvatskoj.
CRKVE
Francuska je zemlja s većinskim kršćansko – katoličkim stanovništvom, ali nije baš da se nešto lome odlazeći u crkvu. Kod njih dapače postoji problem kadra jer se sve manje ljudi odlučuje za svećenički poziv, tako da je u uptrebi sve veći broj tzv. laika koji smiju pričešćivati i raditi ostale crkvene poslove. Na crkvene obrede se ide tu i tamo, ali zato, koliko smo uspjeli doznati, ima manje farizejstva i hipokrizije. Crkve su u Parizu ogromne, veličanstvene i velebne, i pravi je užitak posjetiti ih, samo što te zaboli vrat gledajući uvis. Jedan je moj prijatelj i kum nakon povratka iz Firence rekao da mu sada naše, zadarske crkve izgledaju kao garaže, ali ja se ne bi s time složio, jer sve su one lijepe i zanimljive na svoj način, a osobito ako uzmemo u obzir vrijeme i uvjete u kojima su nastajale. Nije jednako graditi crkvu nakon što si porobio i pokrao pola Europe, ili onda ako si se sto godina branio od Turaka koji su ti kucali o gradska vrata.
Ono što me oduševilo jest činjenica da su čuvari i redari u svim ovim objektima pripadnici rase hindusa ili neke druge indijske skupine koji najvjerojatnije nisu katolici. U nekim se crkvama i muzejima smije fotografirati (Notre Dame, Louvre), dok je u drugima to strogo zabranjeno (Sacre Coeur, Musee d´Orsay…). Notre Dame je sigurno jedna od najpoznatijih crkava na svijetu, koja je osim po mnogim drugim stvarima poznata i kao mjesto gdje su smaknuli Ivanu Orleansku uz koju su vezane mnoge zagonetke (je li djevica, nije li djevica…) o kojima domaćini ne vole razglabati, jer ona kod njih ima status svetice.
MUZEJI
Muzeja, galerija i srodnih ustanova ima toliko da vam i nekoliko godina ne bi bilo dovoljno da ih obiđete. Samo je za osnovno razgledanje znamenitog Louvrea potrebno tri mjeseca, a da i ne govorimo o ostalim destinacijama. Mi smo odabrali Orsay i Louvre. U ovom prvom, nalazi se umjetnost IX stoljeća, a u drugom, inače najvećem muzeju na svijetu, neizmjeran niz znamenitosti koje se Francuzi tijekom mnogih godina pokral… Pardon, sakupili diljem svijeta. U prvom muzeju, inače bivšem željezničkom kolodvoru, najviše gledaju Manetove “Doručak na travi” (gdje svi sjede obučeni osim jedne dame kojoj je vruće pa se malo raskomodila) i “Olimpiju” (debela bijela žena, gola, kraj koje je debela crna sluškinja, obučena, a tu je i neka mečketina), a da i ne spominjem ostala djela majstora impresionista.
Što se tiče Louvrea, tu moramo biti realni. Nemoguće ga je razgledati, a ono gdje se svi skupljaju kao mravi na med je dvorana s gospojom Lisom. Upravo je smiješno gledati koliko tih turista samo utrči i, ne gledajući ništa oko sebe prošiša ogromnim hodnicima i dvoranama do one u kojoj se nalazi čuvena Leonardova slika, okrenuvši leđa nekima od najznamenitijih renesansnih remekdjela. Onda slikavaju s blicevima (iako nije dozvoljeno) pa im je problem odbljesak od zaštitnog stakla, pa bude nerviranja… Meni se osobno u muzejima najviše sviđa kultura ponašanja i snošljivost. To je jedino mjesto gdje se možeš gurati i gaziti ljude po nogama a da ti se zbog toga svi ispričavaju. Eto priznajem. Nisam baš neki poznavatelj likovne umjetnosti i krivo mi je zbog toga, ali sam bar svjestan ovog svoga hendikepa. Svidjele su mi se slike Julesa Duprea, pejzaži Edgara Degasa, ali neke druge stvari zbilja nisam razumio, osim činjenice da je Monetov otac, sudeći po tome kako ga je ovaj naslikao, bio ili hodža ili pravoslavni pop.
OSTALE ZNAMENITOSTI
Ostalih znamenitosti ima toliko da na kraju oguglate i ne uzbuđujete se previše pa se više i ne zaustavljate kraj njih. Na svakom su koraku slavoluci, fontane, kipovi golih i polugolih ljudi, a konja ima više nego na sajmu u Benkovcu, Sinjskoj alci i Polačkim konjičkim utrkama zajedno, samo što ovi nisu živi. Razgledavali smo i velebne palače koje su toliko ogromne i pompozne da nije ni čudo da se narod na kraju pobunio i svima koji su ih gradili otkinuo glave. A kada pišem o tome, baš nešto mislim kako se povijest ponavlja i kako ljudi vole pretjerivati i dok jedni gladuju drugi se razbacuju, ali to su opasne misli i bolje se njima ne baviti.
Sve se može razgledati pješke, ako ste malo ludi i imate kondiciju poput mene i moje pratilje s kojom svaki vikend idem na noge do Nina i nazad, ali ako ste donekle normalni onda je najbolje sjesti u autobus za razgledavanje (metroom je brže, ali tunelski zidovi nisu baš zanimljivi) i polako slušati vodiča, a neki to rade i taksijem. Lijepo se voziti noću brodom po rijeci Seini i razgledavati onih dvadesetak mostova kao i Objekte napravljene uz obalu (a ima ih dosta). Po ulicama nailazite i na ulične svirače kojih ima raznih. Od izvrsnih malih sastava pa do nesretnika koji stoje na uglu i na jednoj žici nabadaju “La Vien en Rose”. Svo vrijeme provodite u masi ljudi koji, kao i vi, žele sve vidjeti i razgledati, a ima ih svih rasa i vjera. Vrlo smo često nailazili na dobro razumljive jezike što znači da kod nas ipak nije tolika kriza kada toliko ljudi zgubidani po svijetu.
Na jednu od največih znamenitosti Eiffelov toranj nisam se na svoju ogromnu žalost uspio popeti iako sam imao veliku želju. Dijelom je za to kriva zgusnuta satnica, a dijelom i sramotno kukavičko ponašanje dama koje su mi pravile društvo koje su se bojale visine, terorista, gubljenja vremena i da ne nabrajam dalje njihove jeftine izlike. Toranj je trenutno mjesto najvišeg rizika kada su u pitanju teroristički napadi iako stručnjaci kažu da bi ostao stajati čak i kada bi mu minirali jednu nogu. Zato u blizini svih znamenitosti možete vidjeti golobrade vojnike naoružane strojnicama koji mi, bez uvrede, izgledaju jako balavo, ali valjda ipak nečemu vrijede kada je sve još uvijek na svome mjestu.
NOĆNI ŽIVOT
O čuvenom noćnom životu Pariza ne mogu ništa pisati jer sam stari kilavac, ne volim klubove, ples i ostalo, a i škrti sam bodul koji nije htio dati 90 eura za posjet čuvenom Moulin Rougeu, iako mi je ekipa jutro poslije pričala da im je bilo famozno i uzbudljivo. Toliko o tome.
KUPOVINA I SUVENIRI
Što je dobro kupiti u Parizu? Ovisi o tome koliko imate novaca, ali prvenstveno o vašim željama i afinitetima. Uzmimo, na primjer, mene. Slike me ne zanimaju, roba i krpice još manje, vino ne pijem, a ono što mi treba u vezi praktičnih stvari imam i u Zadru. Suvenir kao dokaz kojim bi dokazao ljubomornoj okolini da sam bio u Parizu mi je potpuno nepotreban. Prvo zato što ne patim od takvih stvari, a drugo, jer su ovi tekstovi u Zadarskom listu vječni spomenik mome liku i djelu. Ima još jedna zanimljiva stvar za Hrvata s prosječnim primanjima. U Parizu stoluju najveći svjetski draguljari, tako da ako hoćete imate gdje potrošiti višak novca. Što mislim o modi i “najvećim svjetskim dizajnerima” poznato je iz mojih kolumni, a vrijedne knjige me ne zanimaju jer ne znam ni jednu riječ francuskog osim “pardon” i “mersi”.
Što mi onda preostaje? Simpatični crnci na svakom koraku prodaju divne i zanimljive suvenire u obliku plastičnih Eiffelovih tornjeva, raznih veličina i boja (meni je osobno najljepši ljubičasti), u obliku maketa, privjesaka… Na moju veliku žalost nije bilo onih lijepih staklenih kugli u kojima je voda sa umjetnim snjegom koji pada po maketici tornja kada ga okreneš, ali sam skoro pao u iskušenje kada sam vidio toranj koji svijetli u mraku. A kome da i kupujem? Kao da meni neko nešto nosi sa svojih putovanja? Uzeo sam par boca vina za meni drage osobe i smrdljivi sir. Priča o tom siru i traumama koje sam zbog njega doživio po aerodromima, taksijima, ulicama, kućama i stanovima (i to kako su me ljudi gledali) je jako zanimljiva, ali zahtjeva puno više prostora nego što ga imamo.
ZAKLJUČAK
Zaključak je jednostavan. Sve sam vam objasnio onako kako je bilo. Nisam se pravio pametan skidajući znanje sa interneta, niti sam prepisivao podatke iz knjiga i vodiča. To možete napraviti i sami, i bez mene.
P.S. ovaj tekst posvjećujem kolegama Goranu Bujiću i Mari Knežević koji za razliku od mene znaju vrednovati ono umjetničko što se u Parizu nudi, kao i svojoj psihijatrici koja (za sada) uspješno u meni ubija (liječi) strah od putovanja.