Kalelarga – žila kucavica kojoj se usporava puls

Danas je Kalelarga više za turiste, nego za domaće, a zimi, kad turista nema, iza osam kad se zatvore dućani nema više nikoga. Ako se srušiš u osam i po navečer na Kalelargi, prvi će te naći tek ujutro – škovacin, slikovit je Kovačević
Devedesete godine Kalelargu tresu najave da dolazi rat, najave koje su brzo poljuljale veselje zbog neovisnosti Hrvatske. Dvadeset godina kasnije Kalelargu trese recesija koja, unatoč najavama, nikako da završi. Godine 1990. na Kalelargi se budi veliki nacionalni ponos. Danas Kalelarga sve više gubi vjeru u moć države da recesiju i zaustavi. 1990. u večernjim satima Kalelargom se hoda nesigurno i sve rjeđe. 2010. u večernjim satima Kalelarga je prazna jer su došle neke nove navike.
Nije Kalelarga žila kucavica grada samo zato što se netko jednom zgodno sjetio takve usporedbe, već zato što se upravo na Kalelargi najprije osjeti kako srce grada u tom trenutku kuca.
Što god se iole bitno u Zadru dogodilo, tamo će se prvo čuti. Kalelarga je izložbeni prostor, modna pista, mjesto na kojem se susreću mladi i stari, bogati i siromašni, “važni i nevažni”, gdje su se mnoge ljubavi sastale i rastale, Kalelarga je drugi dom svakog Zadranina. Ili je barem tako bilo prije.
“I bez mobitela se znalo di ćeš koga naći”
Svjedoče o prošlim vremenima razglednice, fotografije, pjesme i priče, svatko je na svoj način doživljava.
Svoja su viđenja s nama podijelili prvi ljudi Zadra 1990. i 2010., Ive Livljanić, prije dvadeset godina “gradonačelnik” Zadra odnosno predsjednik Skupštine općine Zadar i Zvonimir Vrančić, današnji gradonačelnik Zadra.
O Kalelargi iz svog kuta, iz kojeg je još od 1979. dosta dobro vidi, govori i Čedomir Kovačević, poslovođa kafića Lloyd kod Crkve sv. Stošije.
– Nekad se po Kalelargi puno više svita družilo. Bilo je više kafića, išlo se iz jednog u drugi, a u Donatu se uvijek čekao red na sladoled. Bili smo bez mobitela, bez dogovora, znao si di ćeš koga naći. Navečer bi rijeke ljudi ovuda prolazile – iz škole, s posla, na bus, na trajekt… Danas je Kalelarga više za turiste, nego za domaće, a zimi, kad turista nema, iza osam kad se zatvore dućani nema više nikoga. Ako se srušiš u osam i po navečer na Kalelargi, prvi će te naći tek ujutro – škovacin, slikovit je Kovačević.
I moda se, priča on, “čudo prominila”.
– Prije se jako pazilo što će se obući. Ljudi su se dijelili na šminkere i ne šminkere. Nisu žene u patikama hodale, a muškarci bi obukli trenerku jedino ako nitko drugi nema takvu. Po robu se išlo u Trst. Ali i na Kalelargi se sve moglo obaviti. Bilo je svega, od prehrane i odjeće do tehnike i obrtničkih radnji. Danas je sve zamrlo, a dućane zamijenjuju banke, govori Kovačević.
I onda i danas, kaže Kovačević, na Kalelargi su se mnogi zaljubili, a i odljubili.
Rat, recesija…
Na Kalelargu se oduvijek dolazilo i na trač – partiju.
– Tu se uvijek sve zna. Pogotovo kod nas u Lloydu. Mi smo kao velika obitelj. Zna se tko se posvađao sa ženom, čiji je sin dobio jedinicu iz matematike… Uvijek kao “nemoj nikom reći”, a zapravo, čim se pojavi prvi čovjek, kreće princip “šalji dalje”, smije se Kovačević.
Prisjeća se i svog djetinjstva na Kalelargi.
– Glavni je bio onaj koji ima loptu. Kao da u današnje vrijeme imaš dobar auto. Tko je imao loptu, bio je i selektor i igrač, bio je gazda svima. Imali smo bicikle, ali ih nismo smjeli voziti po Kalelargi, inače bi nam panduri skidali ventile. Kod Gospe od Zdravlja, dok se još nije nadogradila, bila su samo željezna vrata kroz koja se bacao lemozin. To je svima bilo kao kasica prasica. Na štap bismo zalijepili žvaku i uzimali novce, priča Kovačević, dodajući da se živjelo puno bezbrižnije, a ljudi bili bliži.
Iz tog vremena mu najviše nedostaju neki ljudi, stari prijatelji koji su morali otići. Nedostaje mu kavana Central. Šteta je, kaže, da se tradicija Centrala prekinula i ne zna što bi to moglo dostojno zamijeniti.
Dućani su otišli u trgovačke centre, uskoro seli i trajektno pristanište, a Kovačević se pribojava da će Kalelargom sve manje živjeti stare navike.
Ipak, bili tu dućani ili banke, Central ili neke nove vrste gradskih kavana, bio rat ili recesija, Uvijek će biti nešto što nas tamo vuče, sretat će se i družit tamo i dalje narazličitiji svijetovi, zaljubljivati i odljubljivati neke nove generacije. Bila ona Via magna, Strada grande, Ruga magistra, kako se kroz povijest nazivala, ili današnja Široka ulica, Kalelarga će za Zadrane uvijek biti Kalelarga. Bez ljudi, ona bi bila samo obična ulica.

 VRANČIĆ: LJUDI IMAJU NOVE NAVIKE

I ova godina je turbulentna za Kalelargu, ali u nešto drugačijem smislu. Lokali koji su godinama na istom mjestu sada stoje prazni, obljepljeni bijelim papirima. Otvaranje trgovačkih centara u kombinaciji s financijskom krizom donijeli su trend zatvaranja lokala na Poluotoku. Bennetton na Kalelargi, u kojem je nekad bio Zadrankin dućan kućanskih aparata, i Funky Fish su zatvoreni. Priča se da će na mjesto Funky Fisha doći OTP banka, koja će odseliti iz prastare poslovnice kod Sv. Stošije. To bi bila treća banka na Kalelargi, što možda i potvrđuje priče da prostore na Kalelargi mogu platiti samo bankari i zlatari.
– Poslovnim prostorima kojima Grad raspolaže možemo na neki način upravljati i u natječaju navesti prihvatljive djelatnosti, ali ne možemo diktirati zakone tržište. Otvaraju se trgovački centri, po gradskim kvartovima ima sve više sadržaja koji odvlače ljude s Poluotoka. Neke institucije, Tehnička škola i odjeli Sveučilišta odselili su s Poluotoka. Grad raste i to je sasvim normalno. Odselit će trajektno pristaniše i bit će možda još manje ljudi. Ipak, te stvari su dobrodošle i zadovoljavaju potrebe građana, a ugostitelji na Kalelargi i ostatku Poluotoka bi se trebali snaći, suočiti se s konkurencijom, postati još atraktivniji kako bi privukli ljude, govori Vrančić, dodajući da su u tome uspjeli kafići u Varoši koja je sad hit okupljalište na Poluotoku.
Kad je bio mlad, prisjeća se Vrančić, svi kafići su bili samo na Kalelargi, zatim je jedno vrijeme bio jako popularan Trg sv. Stošije, a danas je to, kako kaže Vrančić, Varoš.
Kad govorimo o poslovnim prostorima na Kalelargi, jedan se zasigurno nikad neće zaboraviti, a to je kavana Central. Ispostavilo se da se u prostoru bivšeg Centrala stalno izmijenjuju dućani.
Vrančić vjeruje da je žaljenje za starim Centralom zapravo sukob starog i novog, to jest nerazumijevanje novog.
– Tipično je da svaki iole ugledni grad ima svoju centralnu kavanu, ali svjedoci smo da se taj trend značajno promijenio. I u ostalim gradovima kavane nestaju. U Zagrebu ih je bilo nekoliko, a sad rade vrlo malo. Kavana se zamišlja s nostalgijom kao veliki prostor s bezbroj stolova na kojima stariji igraju šah, a klavirist lagano svira u kutku. Izgleda da takve kavane više nemaju svoju publiku, a Grad ih ne može umjetno otvarati. Ipak, što su drugo lokali na Narodnom trgu, Kalelargi i Forumu, negoli današnji tipovi modernih kavana, kazuje Vrančić.
Prije su, kaže Vrančić, turisti dolazili u Zadar na kupanje, danas dolaze u razgledavanje Poluotoka.
– U ljetnim mjesecima, Kalelarga je bila prazna. Turisti na plažama, Zadrani u svojim vikendicama. Ostatak godine, sjećam se kad sam bio mlad, išlo se samo na Kalelargu. Bila su tu kina, kafići, sjecište mladih i starih, ljudi iz najrazličitijih domena, to je mjesto koje ne traži formalnosti, već su susreti spontani. Šetao sam onuda i sa svojim djevojkom, današnjom suprugom. Nekad bih u jednom điru Kalelargom, promijenio nekoliko društava. Pričali bismo o međusobnim novostima, košarci, politici… Bilo je to prije no što sam ušao u politiku, sad baš i ne volim o tome. Nakon bombardiranja za vrijeme rata i novih navika ljudi, špica se na Kalelargu nikad nije vratila u istom intenzitetu, priča Vrančić.
No njemu je Kalelarga i dalje najdraže mjesto u gradu.
– Najdraža mi je u zimskim mjesecima, po burnom, hladnom i sunčanom vremenu. Zapravo, od prvog dana zaposlenja, naravno ne potcjenjujući druga zanimanja, radio sam zahtjevne, odgovorne poslove koji iziskuju dosta fizičkog napora, preispitivanja savjesti, analize odluka… Da bih tako mogao nastaviti i izdržati, imao sam potrebu da se opustim. I prije i dan danas, taj odmor i opuštanje za mene su na Kalelargi. Često je bilo ideja supruge i prijatelja da negdje otputujemo, u planine, na izlete. Uvijek sam to nesvjesno izbjegavao jer bi to za mene bilo novo opterećenje. Odmor na Kalelargi, druženje s ljudima, banalni razgovori koji me uvijek iznova odmaraju, to je za mene ono pravo, ističe Vrančić.

 LIVLJANIĆ: NE MOGU PREŽALITI CENTRAL

– Bila je to posebna godina. U početku se osjećala velika radost što nam se ostvaruje želja o višestranačju, samostalnosti, slobodi, a svi osjećaji grada na Kalelargi su se uvijek osjetili najjače. No uskoro se počelo s barbarskim barikadama. Sedamnaesti kolovoza postavljene su prve u Kninu i to nas je sve rastužilo. Znali smo da postoji netko tko želi zaustaviti naš legalni i legitimni put prema stvaranju neovisne države, prisjeća se Livljanić početka Domovinskog rata.
Došlo je, priča, do prvih ubojstava, a zatim do otvorenog rata.
Zadar je bio bombradiran s kopna, mora i iz zraka. Zamrla je time i draga Kalelarga, postala sasvim drugačija nego i prije i poslije rata, kaže Livljanić, ali radije se prisjeća Kalelarge iz nekih drugih vremena.
Livljanić ima posebnu priču s Kalelargom u djetinjstvom, iako priču “sa zakašnjenjem”. Prvi je put “kako treba” prošetao Kalelargom tek sa osamnaest godina.
– U Zadar sam došao 1949. kad sam imao 11 godina i pohađao sam Klasičnu nadbiskupsku gimnaziju. Mi nismo tako izlazili po Kalelargi, nego bismo točno određenim pravcima išli do odredišta. Valjda da ne bismo napajali oči s nekim ljepotama koje nam nisu bile dozvoljene. Na kraju sam ipak zadnji razred završio u realnoj gimnaziji. Živio sam u domu na Marasci i unatoč strogim domskim pravilima, uspijevao ukrasti vremena i prošetati po Kalelargi. To je bio poseban doživljaj, pogotovo za mene. Kao i danas, bilo je važno biti primijećen i primijetiti, govori Livljanić.
Livljanić kaže da se za nijansu manje tada gledalo na modu, jer je i po svijetu bilo manje modnih pisti, ali uvijek su, poglavito žene, na Kalelargi željele pokazati zadnje krikove mode. Tamo su, kaže, znale da će biti zamijećene.
Bilo je puno manje turista. Oni su, kako kaže Livljanić, više boravili na Boriku.
– Kalelarga je uvijek bilo informativno središte Zadra, priča Livljanić. Od ozbiljnih stvari pa do ćakula, tamo bi se prvo saznalo.
I njemu jako nedostaje kavana Central.
– Nemam ništa protiv današnjih okupljališta, ali ne mogu zaboraviti zadovoljstvo koje sam si mogao priuštiti u kavani Central i ne mogu prežaliti što je nema. Posebno kad ju vidim na starim razglednicama. Ali bojim se da se tu više ništa ne da napraviti. Ipak nedostaje jedna kavana za stariju i ozbiljniju klijentelu gdje vlada mir, ugodna atmosfera i umirujuća glazba, a ne nešto što narušava zdravlje naših ušiju, govori Livljanić.
Livljanić ističe da se na Poluotoku treba strogo paziti da se svi novi sadržaji otvaraju poštujući povijesno nasljeđe i spomenike kulture. Da Poluotok bude lijep i čist, da bude dnevni boravak grada.
– Žao mi je što se neki lijepi prostori na Kalelargi zatvaraju. Ne smetaju mi banke jer ne narušavaju izgled, a njihovo koncentriranje na Kalelargi zacijelo ima neko objašnjenje u poslovnom svijetu. Ljudi se i dalje rado okupljaju na Kalelargi, ali novouređena riva i prekrasni Forum su Kalelargi oduzeli dio šetača. Ipak, ona povezuje istok i zapad, a poprečnim ulicama sjever i jug. Ne vjerujem da će Kalelarga ikad prestati biti glavna žila kucavica Zadra, zaključuje Livljanić.