Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Košarkaši Zadra u Krešinoj Dobropoljani: Utakmica, ugodna ćakula, pršut i sir…

24.12.2011. 23:00
Košarkaši Zadra u Krešinoj Dobropoljani: Utakmica, ugodna ćakula, pršut i sir…


Jutro poslije visoke pobjede s Kvarnerom 2010. u osmini finala Kupa Krešimira Ćosića, košarkaši Zadra uputili su se na Pašman. Povod? Pozvani su u Neviđane, u Osnovnu školu Vladimira Nazora, na promotivnu utakmicu s Bokoljem iz Dobropoljane. Košarkaška matineja, moglo bi se reći.
– Jutarnji termin odgovara svima – objasnila je Andreja Krnić, ravnateljica ove nevelike pašmanske škole sa 139 polaznika od prvog do osmog razreda.
KK Zadar rado se odazvao pozivu.
– Nego što! Red je da naš klub prihvati ovakve i slične pozive. Dobro znam da je nastup u malim mistima velika stvar za sve mještane – rekao je Branko Skroče, sportski direktor.
Košarkaši su se, dakle, u četvrtak ujutro zajedno vozili s kolegama iz Bokolja, većina ih je došla iz Zadra, u školskom autobusu na liniji Preko – Neviđane. Šime Olivari, kapetan za ovu prigodu jer je Aleš Pipan nastupa oslobodio Gorana Vrbanca i Ivu Ivanova, bio je pravi vođa.
– Moramo odigrati ozbiljnu utakmicu! – upozorio je Šime suigrače dok je trajala vožnja.
Na školskom igralištu, koje autobusu služi i kao okretište – parkiralište, razmiljeli se pučkoškolci. I marendaju.
– Gle, vidi, vidi, koliki su, nnntiiiii! – rekao je jedan malac, jedan kojemu je baš dobro pristajao oveći sendvič.
Iz školske zgrade istrčala je ravnateljica. Izgleda da je u dobroj fizičkoj kondiciji…
– Dobar dan, dobrodošli! Izvolite na marendu.
Nema čekanja. Pršut, sir, malo slatkiša, osvježavajuća pića. Nije baš da košarkaši jedu malo prije utakmice, ali…
– Samo navalite! – nutka gospođa knjižničarka.
Ravnateljica Krnić ukratko je goste informirala o školi, o nekim zbivanjima, aktivnostima, a na stolu pored knjižnice bila je i mala izložba.
– Naših ruku djelo, proizvodi naše školske zadruge.
U dvorani su se već loptali školski košarkaši, a kad je u 11, 25 zazvonio tog dana posljednji školski sat. Trči ravnateljica i govori Alešu Pipanu, treneru:
– Brzo, brzo, svi na tribinu!
Tamo su učenici, raspoloženi kao nikad. A kako i ne bi kad je brat – bratu bar dva sata nastave manje. Postavljen je stalak za mikrofon. Bit će neki govor, sigurno?
– Ne, ne, nema govorancije. Samo pozdrav i onda će košarkaši biti podvrgnuti strogom ispitu. Pa, zar nismo u školi?
Učiteljice i nastavnice s domarom drže red na tribini, a došao je i Nikolino Bašić. Nije on učenik, nije ni nastavnik. Što je?
– Predsjednik KK Bokolje. I donačelnik Općine Pašman.
Onda Nikolino pita:
– Znate li kad je Zadar zadnji put igrao na Pašmanu?
Hm, kad je to moglo biti?
– Točno 1976. Na otvorenom igralištu u Dobropoljani, igrali su Bokolje i Zadar.
Ravnateljica se sjetila potpitanja:
– Koliko si tad imao godina?
Nikolino broji u sebi, broji, pa će:
– Sedam!!!
Dok se tako bistrila povijest, došli su na tribinu košarkaši, treneri Aleš Pipan i Ante Matulović, sportski direktor Branko Skroče i fizioterapeut Rene Grdović. I što sad?
– Sad će igrači odgovarati na pitanja naših učenika – rekla je ravnateljica.
Sad je vrijeme da pitanja i autore tih pitanja pročitate u okviru. Zanimljiva su ta pitanja. I ovdje je dovoljno reći, zapravo napisati, da je prvi odgovarao Šime Olivari i da je njegov odgovor bio, a što drugo, nego točan. Za pet. Potom su odgovarali redom svi i od strogog učeničko – učiteljsko – nastavničkog auditorija nitko nije dobio lošu ocjenu. U vremenu smo darivanja, ionako. Mali su školarci, tako, saznali i da je Franko Kaštropil najviši, da ima 211 cm. I još…
– A koji broj tenisice? – pitala je radoznala ravnateljica.
– 49!
Odgovarao je i trener Pipan, riječ – dvije i sportski direktor Skroče, a pitanje nije mogao izbjeći ni Rene Grdović, fizioterapeut volonter. On je odgovorio na pitanje jednog radoznalog osmaša (vidi okvir) o tomu koje su najčešće ozljede na utakmicama.
– Istegnuća zglobova i slično!
U međuvremenu momčad Bokolja iz Dobropoljane lijepo se zagrijala na parketu, brzo su im se pridružili i suparnici i onda je mogla početi utakmica. I počela je, sve uredno, kako i spada. Malo jest bila izvan okvira današnjih intervala (četiri puta po 10 minuta), ali koga za to briga. bitno je da se publika veselila svakom košu i svakoj lijepoj akciji, svakom atraktivnom potezu.
– Računajte da se može igrati do trenutka dok do odlaska autobusa u Preko ne ostane oko sat vremena. Jer, ne zaboravite, poslije utakmice je okrjepa – energična je bila ravnateljica.
Nema labavo. I sve je u školi k’o švicarski sat.
– U svlačionici su naše cure lijepo pripremile i sapune i gel, s fijokićima, sve kako spada – informirala je Ivana, jedna od učiteljica.
Nešto su se na tu njezinu informaciju smijuljile ravnateljica i okretna tajnica, ali nije bio trenutak da se zabada nos. Uostalom, tko bi i razumio taj njihov ženski govor?
– Ajmo, ajmo! – opet je goste nudila ljubazna knjižničarka koja je za ovu zgodu posudila prostor.
I lijepo, svi su bili zadovoljni.
– Baš ugodno jutro – rekao je Aleš Pipan.
Na svježem zraku, bura ga očistila, s fantastičnim pogledom na snježnu kapu na Velebitu, valjalo je tren – dva pričekati autobus.
– Odvest će vas dijelom puta s našim učenicima iz Dobropoljane, Banja i Ždrelca.
Liburnijin je autobus, onaj koji vozi samo osnovnoškolce i djecu iz vrtića, ali relacija je kratka.
– Što misliš, da je Migi (Šime Butić, redoviti vozač KK Zadar, pr. a.) reći da smo se vozili u školskom busu – dobacio je netko iz pozadine.
Bude li Mige imati volje, istražit će on tko je to rogoborio protiv njega. Ali, da ne zaboravimo oproštaj od ugodnih domaćina.
– Počašćeni smo i dođite nam opet – rekla je u ime učenika, učitelja, nastavnika i svega osoblja ravnateljica Andreja.
Složio se i Nikolino Bašić, predsjednik KK Bokolje, donačelnik Općine Pašman. I zapisničar na utakmici.
– Ljudi, Bog!
U zadnjoj rečenici: O utakmici ste mogli čitati jučer, ali ona (utakmica) ovdje je manje bitna od svega ostaloga, od ugodnog ljudskoga druženja.


 PITANJA, PITANJA…


Antonela Tolja, 3. razred: Znate li iz kojeg je mjesta Krešimir Ćosić?
Antonio Škara, 3. razred: Kakav vam je trener?
Dijana Lukačić, 4. razred: S koliko ste godina počeli trenirati?
Petra Lukačić, 4. razred. Koliko vam je tjelesna i zdravstvena kultura bila bitna za košarkašku karijeru?
Bartol Lokmer, 4. razred: Kako se osjećate kad igrate u gostima?
Lucija Mađerić, 4. razred: Koliko treba biti visok za košarku?
Renato Burić, 7. razred: Jeste li na prvoj utakmici imali tremu?
Marcela Škrokov, 7. razred. Koliko puta tjedno trenirate?
Renato Burić, 7. razred: Bojite li se kad od suparnika dobijete loptu?
Sandra Ralić, 7. razred: Igrate li košarku od srca i jeste li previše tužni kad izgubite?
Bare Mušćet, 8. razred: Kad je osnovan KK Zadar?
Roko Kučina, 8. razred: Koliko traje košarkaški trening?
Mario Pedišić, 8. razred: Tko je najviši igrač u momčadi?
Anđela Božin, 8. razred: Kako se psihički pripremate za utakmicu?
Filip Mađerić, 8. razred: Tko je kapetan i koliko ima godina?
Karlo Dešpoja, 8. razred: Koje su najčešće ozljede na utakmicama?
Odgovori – svi za čistu peticu – naći će mjesto u školskom almanahu.