Kro frendli – Kroejša iz okej

Nisam sportski tip. I nije me uhvatila rukometna groznica da se čupam okolo za karte, žarko buljim u zgodne znojne sportaše. Nisam sportski tip ni u kom slučaju. Pa ni da psujem majku suparničkoj ekipi, imam imaginarne i stvarne nacionalne i ine unutarnje neprijatelje. Nekako nikako ne mogu razumjeti da se, kad smo već kod toga, triskamo i gađamo babuljima međusobno, a ima nas samo četiri milijuna. S tendencijom da izumremo u narednih tristo godina… Sjever protiv juga. Istok protiv zapada. Zadrani protiv Šibenčana. Svi skupa protiv Purgera. Pa ubi majku u suparniku čim se spusti sa tribina. Bez obzira bio Zd, Zg, St ili neki drugi grad. Pa mulci od dvanaest godina jedni drugima viču bežigrad, da su Cigani, pederi, pičke i ostalo… A vjerojatno ni sami ne znaju o čemu govore, nego eto, to je dio navijačkog folklora. I liječenje frustracije svojih staraca, okoline, podivljalih hormona…
A onda kad igra reprezentacija, isti ti koji su si hebali majku jedni drugima uzduž i poprijeko Lijepe naše zagrljeni stoje na istim onim tribinama koje su prije dva tjedna palili i navijaju složno u glas…
Ja sam vjerojatno glupa. Ili sam totalno tupa za sport, a kako navijanje ide u paketu s tim, ne kužim ni ove jebačko-ljubavničke navijačke kombinacije. A još manje razumijem kakve veze ima sport s politikom, grbovima, zastavama, međunarodnim incidentima… Vezu politike i sporta nisam kužila ni onda kad su mi objašnjavali zbog čega se fakat Dinamo mora zvati Kroejša, pa ne razumijem ni sad.
Isto tako ne kužim gdje nam u pojedinim trenucima ponestaje ono kulture što je imamo. A nije da smo nekulturni. Barem nismo bili u prošlosti, ne znam što nam bi u posljednje vrijeme i s vremena na vrijeme.
Jednom, kad prestanem biti blagajnica koja želi ići na neko drugo more, kad se zeru obogatim i skupim kofere na put negdje po svijetu želim da mogu mirno doć i reć: Helou, ajem Mare from Kroejša. I da me nitko ne gađa cipelama i kumpirima, ne tuče palicama, psuje mi na svoj jeziku sve po spisku, pokaže agresiju i ne pokaže mi gdje je hotel, zračna luka, šopingcentarili nešto što u u tom trenutku tražim… Želim se ugodno osjećati gdje god dođem, pa ako je neki moj šukunšukundida iz zaleđa ratovao sa šukunšukundidom od nekog stanovnika te zemlje, da ne moramo mi vaditi zakopane sjekire od prije tristo-četiristo godina. Ili ako je moj drugi šukunšukundida putujući jedrenjakom povalio nečiju šukunšukunbabu u nekoj mediteranskoj luci pa je ona ostavila njegovog šukunšukundidu jer se nadala da će se moj predak jednog dana vratiti…
Ja živim u svom kvartu. U Zadru. U Dalmaciji. U Hrvatskoj. U Europi. Geografski. A i u glavi. Ne zamaram se pizdarijama. Niti se želim baviti njima. Niti se želim sramiti zbog tuđih postupaka. Niti me se mora prozivati zbog toga. Niti me briga za šačicu nabrijanih divljaka koji umjesto da glavom lupaju u zid svoju agresiju iskaljuju na drugima, bez obzira bili naši, vaši ili njihovi. Dok se u drugu ruku nitko ne srami što je ukinut rad nedjeljom, a ja sad odradim i taj dan i preko nekoliko sati više od toga preko tjedna. A nije mi plaćeno. Ni meni ni drugima. I što stalno kalkuliramo tko će hrvatskim gospodarskim ruletom od nas dobiti otkaz. Ili plaću koja se ionako dijeli po umjetničkom dojmu. Kao u umjetničkom klizanju – nema veze što si pao, bitan je dojam. Umjetnički dojam… Čini mi se da u zadnje vrijeme oko mene sve postaje ko klizanje. Navučeni smo na tanak led, pa tko se (ne) polomi – (ne) polomi se. Zato i želim da je bilo gdje da budem poželjela otklizati, da budu Kro frendli i da kažu: Kroejša iz OK.