Olib – otok sa 120 stanovnika i dvoje djece

Olib je tijekom zime doslovno pusti otok. Slobodno možete goli šetati otokom, a da vas nitko ne vidi. Kad dođe brod iz Zadra, tada se skupe mještani u luci i vidimo tko je doputovao. Trajekt vozi za Olib tri puta tjedno. Namirnice kupujemo u trgovini otvorenoj od 8 do 12.30 sati, a pošta je otvorena svakodnevno do podne, priča Cukar

Davne 1914. godine na otoku Olibu živjelo je 2.030 stanovnika da bi 97 godina kasnije živjelo 120 Olibljana i dvoje malodobne djece te 30 radnika iz Bosne i Hercegovine koji su na privremenom radu.
U planu dom umirovljenika
 Predsjednik MO Olib Ivica Cukar živio je u Americi 50 godina. Otok je napustio zajedno s roditeljima u potrazi za boljim životom kad je imao šest godina, a prije pet godina trajno se nastanio na Olibu. Danas Cukar na otoku živi sa ženom Slovenkom i sinom starim dvije i pol godine.
– Olib je tijekom zime doslovno pusti otok. Slobodno možete goli šetati otokom, a da vas nitko ne vidi. Kad dođe brod iz Zadra, tada se skupe mještani u luci i vidimo tko je doputovao. Trajekt vozi za Olib tri puta tjedno. Namirnice kupujemo u trgovini otvorenoj od 8 do 12.30 sati, a pošta je otvorena svakodnevno do podne, priča Cukar.
 Olib, inače deseti po veličini hrvatski otok, ima i školu, ali nema učenika. Šestero učenika iz Oliba školuje se u Zadru. Četvero ih je u srednjoj školi, a dvoje studira. Mjesna škola je prije tri godine renovirana sredstvima koje je osigurao Grad Zadar, da bi se također prije tri godine zatvorila kad se posljednji i jedini učenik odselio.
– U planu je izgradnja doma umirovljenika. Grad Zadar je osigurao sredstva u iznosu od 500 tisuća kuna. Također, naši koji žive i rade u Americi prikupili su znatna sredstva kako bi Olib dobio svoj dom umirovljenika. Procedura planiranja i izgradnje stara je pet godina. Imamo sredstva, imamo projekt, a još čekamo početak radova. Znamo da su teška vremena tako da ćemo biti strpljivi dok se dom ne izgradi, ističe Cukar.
Među planovima je i izgradnja vodovodne mreže.
 Za živjeti 365 dana u godini na Olibu potrebno je, istaknuo je Cukar, voljeti prirodu, miran život bez gužve, daleko od gradske vreve.
Idila i marina
– Na otoku stranovništvo uzgaja ovce, bavi se poljoprivredom, maslinarstvom i pomalo ribarstvom. Naš je život u potpunosti okrenut prirodi, kazuje Cukar.
Pet obitelji uzgaja ovce tako da ih imaju stotinjak. U posljednjih pet godina zasađeno je 1.000 novih stabala maslina, a stari i zapušteni se obnavljaju.
– Imamo uljaru u kojoj se na starinski način melju masline. Grad Zadar nam je donirao 20 tisuća kuna za nabavu novih sadnica, naveo je Cukar.
Na Olibu nema profesionalnih ribara, već je riječ o malim ribarima koji love za svoju obitelj. No tamošnje mještane muči problem izlova. Naime, ribari iz Zadra i Privlake ribare u neposrednoj blizini otoka tako da je to područje opustošeno ribom.
– Znam da ljudi koji dolaze ribariti u blizini Oliba trebaju od nečega živjeti, no riba oko otoka je izlovljena, more je opustošeno. Takva je situacija dovela do toga da mnogi više i ne žele ribariti kad nema ribe. Trebalo bi ribariti što dalje od otoka, kazao je Cukar.  
U ljetnim mjesecima, kad se broj stanovnika udvostruči, otvore se restorani koji rade samo u sezoni. Jedan od uvjeta da se mladi ljudi trajno nasele na Olibu je izgradnja marine.
– Mi imamo planove i želju da se na otoku izgradi marina, ali nam nedostaje konkretni ulagač koji je spreman investirati, ističe Cukar.
Godine 1920. Olib je udarila peronospora vinove loze, a uskoro je stanovništvo zahvatila velika bijeda i siromaštvo.
– Tako je jedan po jedan stanovnik napuštao Olib te ‘trbuhom za kruhom’ krenuo u smjeru Sjeverne ili Južne Amerike. Ne bih želio da se ova sudbina ponovi mojem sinu, a niti da on bude jedini učenik u otočnoj školi. Sigurno je da je pred nama posao vratiti i trajno zadržati mlade ljude na Olibu, zaključuje Cukar.