Zadarska maraština bi mogla postati velik brend naše županije

Maraština je zasađena na samo 70-ak hektara koji daju 20 tisuća potencijalnih litara, dok tržišne mogućnosti ove sorte idu i preko pola milijuna litara

Udruga vinogradara i vinara Zadarske županije “Liburna” u suradnji sa Zadarskom županijom i UNDP-ovim projektom COAST krenula je u projekt “Brendiranja zadarske maraštine”. Jučer je u IMPACT centru stručni tim predstavio prve rezultate projekta.
 Nakon uvodnog objašnjenja Danijela Segarića, pročelnika Ureda za poljoprivredu Zadarske županije i kratkog predavanja prof. dr. Edija Miletića i prof. dr. Damira Kovačića koji su publici predstavili što se dosad napravilo na brendiranju zadarske maraštine, otvorena je rasprava o tome što dalje sada kada su potrošena UNDP-ova sredstva.
Kvalitetna i obljubljena sorta
Stručnjaci koji su se jučer okupili u IMPACT su dobro upoznati sa stanjem i prilikama u vinogradarstvu Zadarske županije. Općenito je prihvaćeno da Zadarska županija koja je posljednjih godina svjedok proboja u količini i kvaliteti vinogradarske i vinarske proizvodnje treba svoj domaći brend. Analizom se došlo do zaključka da je maraština, autohtona, kvalitetna i obljubljena, sorta koja je povijesno služila za oplemenjivanje vina lošijih sorti, upravo ta sorta koja bi Zadarsku županiji trebala dovesti u red najboljih u Hrvatskoj.
 U prometu se nalaze vrlo dobre, čak i vrhunske maraštine ovdašnjih proizvođača. Problem nije u kvaliteti, već u količini. Maraština je zasađena na samo 70-ak hektara koji daju 20 tisuća potencijalnih litara, dok tržišne mogućnosti ove sorte idu i preko pola milijuna litara. Problem je i u nedostatku sadnica, kao i tome da sorta i vinogradarstvo Zadarske županije nisu prepoznati kao što je to Malvazija u Istri, Graševina u Slavoniji, Žlahtina na Krku (Vrbniku).
Sad kada su potrošena UNDP-ova sredstva treba ići dalje s projektom. Pitanje je kako. Predavači računaju na podršku Zadarske županije (moguće i kroz određene novčane poticaje), TZ-a (jer to obogaćuje i turizam), ali je ključno kako će se prema svemu postaviti sami proizvođači. Hoće li formirati udrugu proizvođača zadarske maraštine ili kroz postojeću Udrugu Liburnu nastaviti participirati u projektu? Treba li brendiranje izvršiti zajednički ili će svatko lutati za sebe? Treba li slijediti Istru, Plešivicu, Međimurje i druge, pitanja su koja u ovom trenutku tek čekaju svoj odgovor.
Maraština je prava sorta
Ispitano je tržište i potencijal, osobine sorte i tehnologija, ciljno tržište i slično. Istaknute su i potencijalne etikete, ali valja vidjeti je li to zajednička etiketa – markica ili pojedinačne sa zajedničkom markicom. Potrebno je tijelo koje će ocjenjivati poštuju li se norme i ima li i tko pravo nositi markicu, a nju valja platiti. Proizvođači će u konačnici spoznati interes i korist od svega.
Rasprava je tekla od ohrabrujuće do pesimistične. Izišlo se i iz okvira teme zdvajajući nad tržištem na kojem patvorine uništavaju prave proizvođače. Zažalilo se na prezaduženosti, sanjalo o nekom tko bi s potencijalom u 100 hektara od svega toga napravio pravi brend.
Okupljeni su degustirali malvaziju Figurica Mladena Anića, onu Šime Škaulja, kao i Zagrebačkog sveučilišta s Baštice, odnosno prošek koji je Sveučilište napravilo tradicionalnom metodom.
Manje je više jasno da Zadarska županija treba “konja za trku” u marketingu vina. Crnog je previše, a bijelog se traži više nego ga ima. Maraština je prava sorta, a restorani i hoteli, odnosno turisti pravi ciljani kupci. Malvaziju i Graševinu koje se ovdje nudi i kupuje od bijelog vina valja zamijeniti neupitno pravim izborom – maraštinom.
Nažalost, svima je jasno da ako ne bude “administrativno političke” podrške, od daljnjeg posla na brendiranju neće biti ništa.
Zadarska županija, turističke zajednice, gradovi i općine morat će podmetnuti leđa jer je dojam da su proizvođači s kojom stotinom, odnosno, koliko nam je znano, najviše dvije tisuće litara maraštine u jednog proizvođača preslabi da bi jače krenuli u ovaj posao.
Gdje nabaviti maraštinu?
Uostalom, da je sve u redu s projektom potvrđuje i to da se ono malo maraštine što je ima u legalnom prometu bez problema proda. Iako je oko toga bilo sporenja, izgleda da je maraština ona dobra i prava već i sada brendiranija nego što je kapacitet ovdašnje proizvodnje.
Istina je da ima posla da se na preko tisuću, pa i dvije tisuće hektara zemljišta, što je nekom dodijeljeno, a nije još zasađeno, uz sve zasađeno posadi što više maraštine. A gdje je nabaviti kad je navodno već sve u rasadnicima za ovu godinu rezervirano?