Modrinić: Želja za bavljenje glumom kod mene se javila još u osnovnoj školi

Lik homoseksualca Nina nije od mene zahtjevao neku posebnu pripremu. Stvar je poprilično uhodana, počinje se s čitateljskim probama, postupno stvaraš i razvijaš karakterne crte, psihologiju lika kojeg igraš. Tako je bilo i s ulogom Nina. Predstava je u neku ruku i jednostavna, jer je vrlo bliska našem, mediteranskom mentalitetu
Od početka ove, 2008. godine stalni ste glumac ansambla Hrvatske kazališne kuće Zadar. Što vama osobno to znači? Konture stalnog zadarskog kazališnog ansambla već se puno jasnije ocrtavaju. Kako promišljate značaj ansambla za Kazalište i Grad?
– Osobno, za moju je karijeru vrlo dobro što sam dobio stalan posao u ansamblu zadarskog kazališta. Posao sam dobio u pravom trenutku i puno mi znači što ću stalno biti u, da se tako izrazim, treningu. Imam priliku raditi i usavršavati se uz sjajne glumce kao što su Jasna Ančić, Mirko Šatalić i Žana Bumber. Mislim da smo s „Mambo Italiano” napravili jako dobru predstavu i da je ona sjajno primljena kod publike. Što se tiče Zadra, smtram da je to grad s jakom tradicijom kazališta, koja je, nažalost, nekoliko puta bila prekidana. U tom smislu svakako da je osnutak stalnog glumačkog ansambla veliki kvalitativni iskorak. Ansambl je značajan za nas glumce, jer nam daje svojevsrtan osjećaj sigurnosti i stalnosti, ali i za građane zato što će se povećati broj kvalitetnih predstava, pa će i izbor, naravski, biti veći. U nekom širem kontekstu puno znači što se diljem Hrvatske osnivaju ansambli iz čijih će se nadmetanja i konkurencije sigurno nastati mnogo dobrih predstava. Svjedoci smo nastajanja ansambla u Sisku, Čakovcu, Virovitici i to kazališnoj produkciji u Hrvatskoj zasigurno donosi širinu.
Šira vas je javnost imala priliku upoznati i preko malih ekrana. Snimali ste televizijske reklame i serije. Je li to bilo samo prolazno iskustvo, posao isključivo radi zarade ili i dalje mislite paralelno raditi na televiziji, filmu i u kazalištu?
– Kao glumac vidim sebe na svim područjima koja glumačka struka „obuhvaća”. Kod mog mi se zanimanja i sviđa upravo to što mogu birati medije u kojima ću se kao glumac izraziti, prvenstveno tu mislim na kazalište, televiziju i film. Svim tim medijima glumci su predodređeni i rad u svakom od njih podjednako me ispunjava.
Sex, drugs and rock ‘n’roll Ne mora značiti da su sve kazališne produkcije nužno bolje od svih televizijskih. I u kazalištu postoje loše produkcije. Baš bi masovnost trebala voditi do kristalizacije kvalitete, odnosno do razdvajanja dobrih od loših proizvoda.
Možete li se kratko osvrnuti na vašu karijeru? Kako ste se odlučili za glumački poziv? Koje uspomene nosite sa studija na dramskoj akademiji? Koji su profesori najviše na vas utjecali? Jeste li radili i amaterske predstave?
– Želja za bavljenje glumom kod mene se javila još u osnovnoj školi. Tada sam bio uključen u različite školske dramske sekcije. U gimnaziji sam to nastavio. Vrlo zanimljivo iskustvo bio je rad s profesorom Mihićem, koji je poticao naše različite talente. Sudjelovao sam i glumačkim radionicama u Hrvatskoj kazališnoj kući Zadar. Čak smo, mi koji smo pohađali te radionice, i radili u nekim predstavama zajedno s profesionalcima. Tada 1994. i 1995. godine je i nastala ideja o osnutku stalnog glumačkog ansambla u Zadru. Tih je godina bilo govora i o osnutku dramske akademije u Zadru kao dislociranog studija. Ta ideja, nažalost, nikada nije zaživjela.
Tijekom studija na Filozofskom fakultetu u Zadru također sam bio uključen u različite skupine koje su se amaterski bavile glumom i kazalištem. Bio sam član i ‘Didaškalje’, dramske grupe studenata Filozofskog fakulteta u Zadru. Godine 2002. upisao sam Dramsku akademiju u Zagrebu. Na prvoj godini imao sam prilike raditi s profesorom Medvešekom, koji je tada predstavljao nešto novo i vrlo kvalitetno u našem glumištu, zatim sa prof. Ševom, Palaševom, Rališem, Svrtanom, Munitićem i Baletićem, s kojima mi je takodjer bio gušt raditi i surađivati. Još tijekom studija povremeno sam radio u Istarskom narodnom kazalištu, u FERR-u, u kazalištima u Čakovcu, Varaždinu i Zagrebu.
Ovo ljeto zadarska te publika imala priliku gledati u predstavi “Sex, drugs and rock ‘n’roll”, koju također potpisuje Robert Raponja, a s kojom ste nastupili na Zadarskom kazališnom ljetu. To ti je bio prvi nastup pred zadarskom publikom nakon dužeg vremena. Kakvo je to iskustvo? Je li ti nastup u toj predstavi odškrinuo vrata ansambla? Kakva je tvoja suradnja s redateljem Raponjom?
– Da, nastup s tom predstavom prošlog ljeta u dvorištu Providurove palače, bio je moj prvi nastup pred zadarskom publikom nakon šest godina. Uzbuđenja pred taj nastup je bilo malo više nego inače. No, to je tako, niti s “Mambo Italiano” mi nije bilo isto igrati premijeru pred splitskom i pred zadarskom publikom. S redateljem Raponjom vrlo uspješno surađujem već četiri godine, riječ je o jednom kvalitetnom kazališnom pedagogu, a i predstava “Sex, drugs and rock ‘n’roll” je bila vrlo dobro prihvaćena kod publike, posebno su je dobro primili adolescenti.
Mambo Italiano Što se tiče toga je li mi nastup u toj predstavi pomogao oko zapošljavanja u ansamblu, to zaista ne znam. Za ansambl me preporučio redatelj Raponja.
Kada si dobio poziv od Hrvatske kazališne kuće Zadar? Za vrijeme studija i suradnje s drugim kazališnim kućama jesi li pratio rad svog sada matičnog kazališta, prvenstveno domaću produkciju zadarskog kazališta?
– Poziv da se uključim u anasmbl Hrvatske kazališne kuće Zadar dobio sam upravo tog prošlog ljeta. Iako njihove predstave domaće produkcije nisam stigao pogledati, rad zadarskog kazališta sam pratio bilo putem medija bilo kroz komunkaciju s prijateljima u Zadru. Uistinu mi je bilo drago čuti da se u Zadru stvara nešto tako dobro i kvalitetno. Najzad, smatram da je ovaj grad to i zaslužio.
Kako se tebe dojmila predstava “Mambo Italiano”? Kako si se snašao u ulozi homoseksualca? Je li ta uloga od tebe zahtjevala neku posebnu pripremu?
– Smatram da je tekst predstave vrlo kompleksan, sa varijacijama komedije i ozbiljnosti koje se vrlo brzo i dinamično izmjenjuju. Predstava je prepuna obrata, odjednom se iz neke komične situacije dođe do nekog ozbiljnog stanja. Lik homoseksualca Nina nije od mene zahtjevao neku posebnu pripremu. Stvar je poprilično uhodana, počinje se s čitateljskim probama, postupno stvaraš i razvijaš karakterne crte, psihologiju lika kojeg igraš. Tako je bilo i s ulogom Nina. Predstava je u neku ruku i jednostavna, jer je vrlo bliska našem, mediteranskom mentalitetu. Rakcije publike na ovakvu predstavu u Danskoj ili Švedskoj primjerice vjerojatno ne bi bile iste kao i reakcije splitske i zadarske publike. Ta bliskost našim mentalitetima veliki je plus ove predstave.
Najzad, koji su vaši budući planovi? Nakon tri premijere predstve “Mambo Italiano” priprema li se skoro nova predstava?
– Uz premijere u Zadru i Splitu čekaju nas predstave u Vodnjanu i Istri. Koliko i gdje ćemo sve gostovati s ovom predstavom, uistinu još ne znam. Za mjesec rujan priprema se nova predstava u zadarskoj produkciji. Do tad ćemo igrati stare.