Najgori od... najboljih svjetova

Slika korisnika admin
Autor: 
candide7
Filip BRALA
Važno je samo obrađivati vlastiti vrt, zaključuje pomalo fatalistički Candide na završetku storije

Dočekali smo još jednu premijeru 'Teatra VeRRdi', koji je svojedobno osnovao Jure Aras, glumac Kazališta lutaka Zadar, a nakon kultnog "Kralja Gordogana" Radovana Ivšića, mada treba spomenuti kako je u međuvremenu postavljena i Arasova monodrama "Nulovanje". No, "Candide" od Voltairea, u dramaturškoj obradi i režiji Morane Foretić, pravi je posao alternativnih kazalištaraca u našem gradu, a koji i inače drže na životu dobar dio te neoficijelne, izvaninstitucionalne, tzv. alter scene.

Kažem 'pravi posao', jer predstava je, premijerno odigrana u četvrtak navečer, em počela na vrijeme, em je trajala, uz stanku od desetak minuta, gotovo puna dva i pol sata. Valjalo je memorirati svu tu ogromnu količinu teksta, a o glumi da i ne govorimo. No, trud se u konačnici isplatio, uprkos činjenici da se publika po završetku, razmažena kakva već jest zadarska publika, nije umorila od silnog pljeskanja, a što se pokazalo pomalo neugodnim u trenutku kada je redateljica na opetovane pozive mladih glumica konačno odlučila i sama izaći na pozornicu. Naime, aplauz je do tog trenutka gotovo posve zamro, pa je bilo potrebno iznova se primiti lupanja dlanovima, da baš ne bude bed atmosfera.

A ansambl to uopće nije zaslužio, dapače. Trudili su se u svakoj sceni, i bili skroz ok, posve uvjerljivi u toj travestiji od predstave, koja je htjela pokazati kako se vrijeme mijenja a ljudi ostaju isti, ratova ima i danas, i boleština, i filozofa i zaljubljenih, samo je stoljeće drugo, drugačije. Predvođeni Arasom, već doajenom te alter scene, pa Milanom Stošić Miočićem, bivšim 'Tokarovcem' i starim pripadnikom zadarske kazališne amaterske scene, i mladim Davorom Kovačem u ulozi samog Candidea (koji je, usput budi rečeno, ostavio siguran i stalan posao lutkara u KLZ e da bi se bavio ovakovim suvremenim glumištem i živim kazalištem uopće, što je potez hrabar i vrijedan svake hvale s jedne strane, a rizičan do neba s druge, no..., reklo bi se, njegova osobna stvar - sic!), koji je uistinu dao i zadnji atom snage u vlastitu glumu, i ostali su članovi glumačkog ansambla, točnije članice, a riječ je o Paoli Slavica, Jeleni Karoglan, Ivani Jenjić (posebno dojmljiva kao 'starica'), Ani Kolega i Martini Rajzl, pružili vlastiti maksimum - pa i više od toga.

A priča je ukratko ova (za one koji još nisu pogledali ovaj dramski komad): bogovi s Olimpa okupljaju se u Hadu i dogovaraju da mladića Candidea, zaljubljenog u svoju Kunigundu do neba, stave na brojna iskušenja ne bi li dokazali da je, suprotno samom Voltaireu, ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova. No, "važno je samo obrađivati vlastiti vrt", zaključuje pomalo fatalistički Candide na završetku storije s brojnim epizodama, želeći istaknuti onu Camusovu - i sama bitka da se Sizifov kamen dogura na vrh brda dostatna je za ispunjenje ljudskog srca, ergo, za smisao njegova egzistencije.

Stoga ni noćna mora u koju zapada Candide ne može izbrisati tu istinu. Ljudi su, kako kaže i glazbenik Martin, ovakvi i onakvi, najčešće loši, ali uvijek ima i dobrih. A za te dobre se valja boriti.

Ukratko, predstava je bolja nego je to moguće uvidjeti na prvo gledanje i vjerujem da će pronaći put do nekih kazališnih festivala, poput FAK-a, primjerice, a mogla bi se igrati i po školama, jer je Voltaire dio obvezatne literature u srednjim školama. A ako kojim slučajem to nije, e onda, j... ga, trebao bi to postati!

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno

Komentari

Slika korisnika rosan
Gle, evo da je i GB konačno napisao neki osvrt duži od jednog paragrafa. Predstava ga je stvarno inspirirala.