Smrt na sportskom terenu

Olimpijske igre zamišljene su kao slavlje sporta i časnog sportskog života, no pred ovogodišnje izdanje u Vancouveru strašna tragedija navela je na razmišljanje treba li ograničiti brzine i stopirati napretke tehnike u vrhunskom sportu. Zbog munjevitog napretka tehnologije brzine postaju neslućene, toliko da zimski sportovi ujedno postaju i najopasniji
U posljednje vrijeme sve su učestalije pogibije ili iznenadne smrti sportaša na sportskim terenima diljem svijeta. Posljednja u nizu koja je ponovno aktualizirala pitanje sigurnosti sportaša na njihovim borilištima pogibija je mladog gruzijskog sanjkaša Nodara Kumaritašvilija(21) na treningu na olimpijskom borilištu na dan početka Zimskih olimpijskih igara u Vancouveru. Nesretni Gruzijac prevrnuo se pri brzini od oko 140 kilometara na sat na stazi u Whistleru, te udario u zaštitnu ogradu. Preminuo je u bolnici. Ovaj nesretni događaj bio je prilika da sportaši još jednom upozore na potrebu ograničavanja uporabe tehnologije u vrhunskom sportu.
Najpasniji zimski sportovi
Olimpijske igre zamišljene su kao slavlje sporta i časnog sportskog života, no pred ovogodišnje izdanje u Vancouveru strašna tragedija navela je na razmišljanje treba li ograničiti brzine i stopirati napretke tehnike u vrhunskom sportu. Zbog munjevitog napretka tehnologije brzine postaju neslućene, toliko da zimski sportovi ujedno postaju i najopasniji.
Velike tvrtke koje proizvode opremu žele biti sve bolje jer svaka inovacija donosi novi profit. Iako su OI osmišljene kao natjecanje protiv protivnika i vremena, zaista nema smisla zbog atrakcije i novih dostignuća u zalog stavljati ljudske živote. Sigurnost natjecatelja pada u drugi plan. Sportašima sada može pomoći samo djelovanje, ali prije, a ne poslije nesreća.
Slučaj mladog Kumaritašvilija nije usamljen i sve smo češće svjedoci tragičnih pogibija vrhunskih sportaša uzrokovanih najčešće niskim sigurnosnim standardima na sportskim terenima.
Jedan od poznatijih slučajeva je i zasigurno onaj Austrijanke Ulrike Maier(26) koja je 1994. godine, na spustu na Kandahar stazi u njemačkom Garmischu, pri brzini od 120 km/h izgubila kontrolu nad skijama, pala te od posljedica teškog pada naknadno i preminula. Prema jednom dijelu svjedoka ove tragične nezgode, koban je bio Austrijankin udarac glavom u nesretno postavljeni drveni stup, a na kojem se nalazio mjerač vremena. Drugi, naprotiv, smatraju da je nesretna Ulrike glavom udarila u snijeg, i da joj se tijelo uslijed velike brzine potom toliko naglo trzajem okrenulo, da je pri tome jednostavno došlo do puknuća vratnog dijela tijela. Preminula je u obližnjoj bolnici.
Iste, 1994. godine velika tragedija potresla je i svijet Formule 1 kada je na Velikoj utrci San Marina u Imoli poginuo jedan od najboljih vozača, Brazilac Ayrton Senna(34). Tada su sigurnosni standardi u F1 bili pretjerano niski. Na dan utrke, u sedmom krugu Sennin bolid dvaput je proklizao sa stražnje (nepouzdane) strane. To je za posljedicu imalo izlijetanje sa staze u zavoju Tamburello i udaranje u gumama nezaštićeni betonski zid. Telemetrija je pokazala da je sa staze izletio pri brzini od 310 km/h te da je do udara u zid usporio na 218 km/h, i to u manje od dvije sekunde.
Ayrton je ostao nepokretan u kokpitu u neprirodnoj poziciji tijela, nagnut ukoso. U nekoliko narednih sekundi kaciga mu se pomakla prema drugoj strani i potakla nadu da je sve u redu. Nakon dužeg vremenskog perioda stigla je prva pomoć koja je ustanovila da je Senna mrtav.
Smrt zadarskog nogometaša
Teške tragedije na sportskim terenima nisu zaobišle ni Hrvatsku. Hrvatsku javnost posebno je šokirala smrt nogometaša Zadra Hrvoja Ćustića (25) 2008. godine na prvenstvenoj utakmici protiv Cibalije od posljedica udarca potiljkom u betonski zid. Hrvoje je u dvoboju s mladim Tomislavom Jurićem, udarcem u betonski zid zadobio nagnječenje mozga i frakturu lubanje. Hitno je operiran iste večeri u zadarskoj bolnici. Stanje se pogošalo nakon nekoliko dana uz povišenu temperaturu, kada je nastupila moždana smrt. Umro je sljedećeg jutra. Nakon ovog nesretnog događaja na stadionu u Stanovima rađene su određene sigurnosne preinake kako bi se na tom mjestu mogle održavati prvoligaške utakmice.
Vijesti o smrti na nogometnim terenima nisu nikakva novost. Osim tragičnih pogibija koje su posljedica loših, a često i nezadovoljavajućih uvjeta sigurnosti za odigravanje utakmica, i ljudskog faktora, čest slučaj smrti na terenu je sindrom iznenadne smrti. Svjedoci smo pojavi da u vrhunskom sportu, pa tako u nogometu, košarci, ali i u drugim sportovima vlasnici klubova traže samo rezultat. Previše su novca uložili i žele da im se zbog te količine uloženog novca igrači oduže na najbolji način.
Također, televizijski prijenosi su donijeli još više novca, a s tim se povećao i broj utakmica u ligama. Vlasnici klubova traže od sportaša nemoguće, a sportaši ne žele izgubiti svoje mjesto “pod suncem.” Postaju umorni i teško mogu izdržati takav tempo utakmica.
Prvi slučaj smrti na nogometnom terenu bila je smrt Kamerunca Marc – Vivien Foea(28) na Kupu Konfederacija koji se održavao u Francuskoj 2003. godine. U četvrtfinalnom susretu s Kolumbijom, Foe je na centru igrališta kolabirao i pao. Oko njega nije bilo nikoga i svima je postalo jasno da nešto nije u redu. Liječnici su ga pokušali oživjeti, ali neuspješno. Spašavanje je trajalo 45 minuta, ali nisu uspjeli spasiti nesretnog Kamerunca. Srčani udar bio je kriv za Foeovu smrt.
Samo godinu dana poslije, svijet je šokirala još jedna smrt na nogometnom terenu. Mađar Miklós Fehér(25) na utakmici prvenstva Portugala između Benfice i Vitorie Setubal, u sudačkoj je nadoknadi dobio žuti karton i nakon toga se samo srušio na teren. Liječničkoj ekipi trebalo je deset minuta da dođe do Fehéra, a još toliko im je trebalo da ga osuše, jer je padala kiša. Nakon toga pokušali su oživljavanje elektrošokovima. Nažalost, nije bilo pomoći za Mađara.
Posljednji i najeksponiraniji slučaj, bio je smrt Sevillinog nogometaša Antonia Puerte. Imao je samo 22 godine kad je smrtno stradao na terenu na utakmici između Seville i Getafea. U 35. minuti utakmice srušio se na teren i, iako se pridigao i uz pomoć liječnika napustio teren, u svlačionici je doživio još jedan srčani udar koji je bio koban. Preminuo je u bolnici.
Nemilosrdan sportski biznis
Pretpostavlja se da je uzrok sindroma iznenadne smrti blaga srčana aritmija. Takvom srcu treba više vremena da se električno napuni, nakon čega slijedi otkucaj. U ekstremnim situacijama kao što su one na sportskim terenima, dolazi do bržeg rada srca koje ne šalje krv u ostatak organizma. Mozak ostaje bez kisika, dolazi do nesvjestice i zatim iznenadne smrti.
Sport je postao unosan biznis, a u biznisu nema milosti: treninzi do iznemoglosti i pomicanje dobne granice profesionalnog sporta su sve niže. Vrhunski sportaši na velikim su kušnjama, a srca nekih od njih jednostavno to ne mogu podnijeti.
Iako je smrt mladog gruzijskog sanjkaša zgrozila svjetsku i sportsku javnost, mnogi smatraju da organizatori i sponzori zapravo zadovoljno trljaju ruke jer su dobili “najbolju” reklamu.
Na svakom natjecanju okupi se na tisuće gledatelja koji žele spektakl. S druge strane, teško da bi se toliko mnoštvo okupljalo da nema opasnih, ali atraktivnih staza, skokova i vožnji. Zahtjevi u sportu svakim danom su sve veći, a tijelo kako god ga okrenuli ima svoje limite. Sport bi prije svega trebao biti igra i zabava. Na žalost, svakim danom smo sve više svjedoci da postaje gladijatorstvo 21. stoljeća koje je s druge strane ugroženo sve savršenijim tehničkim dostignućima.

 ŠUŠAK: SPORTAŠI ČESTO PRETJERAJU U NAPORU

S obzirom na činjenicu da je većina smrtnih slučajeva vrhunskih sportaša na sportskim terenima vezana uz termin sindroma iznenadne smrti, dr. Šušak nam je pojasnio o čemu se zapravo radi:
– Iznenadna srčana smrt je prirodna vrsta smrti zbog neočekivanog prestanka cirkulacije i kardijalne geneze koja nastaje unutar jednog sata od početka simptoma. Tu je važno naglasiti dvije činjenice, smrt je nastupila neočekivano i trenutno, a sam događaj nije nastao kao posljedica ozljede. Incidencija iznenadne smrti kod sportaša kreće se u prosjeku 1,6 smrti na 100 tisuća sportaša, s time da je pojavnost takve smrti kod sportaša u odnosu na nesportaše 2:1. To se prije svega odnosi na nogometaše, košarkaše, bicikliste, tenisače.
Sportaši su osobe natjecateljskog duha, željni sportskoga dokazivanja te se često ne pridržavaju liječničkih uputa. Tijekom bavljenja sportom događaju se određene promjene u organizmu koje mogu biti i funkcionalne i anatomske kod intenzivnog treninga, kratkoročno, ali i dugoročno što se događa nakon više godina treniranja. Neke od tih promjena su korisne dok su druge diskutabilne, i upravo zbog toga često tu incidenciju iznenadne srčane smrti mi ne možemo prepoznati. Najznačajniji i najzabrinjavajući razlog je neotkrivanje prethodne bolesti jer je dobar dio tih bolesti obiteljske geneze. Kod sportaša najčešća bolest srca je hipertrofična kardiomiopatija. U Americi čak 30 posto sportaša koji umru od iznenadne srčane smrti su te etiologije. Druge bolesti su rjeđe. U medicini često moramo prepoznati što je normalan, a što abnormalan nalaz. Primjerice, upravo hipertrofičnu kardiomiopatiju moramo razlikovati od sportskog srca. Ona ima zadebljani srčani mišić kao i sportsko srce. Dakle, u svom timu moramo imati nekog stručnjaka koji izuzetno dobro zna raditi UZV srca te na osnovi par parametara prepoznati radi li se o hipertrofičnoj kardimiopatiji, oboljenju ili o sportskom srcu. Naime, sportsko srce nastaje kao posljedica dugogodišnjeg bavljenja sportom. Sportašu se prošire srčane šupljine, zadeblja se srčani mišić da bi se mogao adaptirati na postojeće napore, to je zdravo. Zbog toga mi moramo raditi izuzetno točne sistematske preglede kako bismo spriječili da dođe do loših posljedica, no moram priznati da u medicini često ne možete biti sto posto sigurni u neke stvari.
– Iznenadna smrt se dogodi naglo i samim time od nas iziskuje brzo i hitno reagiranje. S obzirom da se takve situacije rijetko događaju, na malom broju terena, vi morate biti trenutačno spremni. Može se dogoditi da takvih situacija ne bude u desetgodišnjoj praksi, a može se dogoditi sutra. Najvažnije u tom trenutku je imati kvalitetnu i potpunu opremu na potrebnom mjestu u pravo vrijeme. Sve se odvija u par minuta. Da bismo oživjeli sportaša moramo sa sobom imati defibrilator, koji bi morao postojati na svim sportskim terenima gdje se održavaju neka veća natjecanja. Što se tiče dvorane na Višnjiku, trenutno smo u fazi nabave jednog takvog aparata jer imamo jako dobru suradnju s menadžmentom dvorane. Mi u klubu imamo cijeli kardiopulmonalni sustav, a sada očekujemo još i taj defibrilator. Takva oprema bi trebala biti prisutna pri svim sportskim susretima. To je jedina šansa da takvim ljudima u tih par minuta uspijemo pomoći. U današnje vrijeme, ako pravovaljano reagiramo i čovjeku uspostavimo puls, poslije toga incidenta, u bolnici imamo mogućnost pacijenta liječiti, no on se poslije toga više ne može baviti vrhunskim sportom. Mislim da je KK Zadar što se tiče aparature i pravovaljane zdravstvene zaštite najbolje pokriven u Hrvatskoj kazao je dr. Zorislav Šušak, specijalist interne medicine, kardiolog u Općoj bolnici Zadar te voditelj liječničkog tima KK Zadar.
– Mi sportaše doživljavamo kao ljude koji znaju voditi računa o svom zdravlju, no često puta oni i pretjeraju. Za pretpostaviti je da jedan sportaš ne bi trebao pušiti, trebao bi pripaziti na ishranu, a što se tiče posebnih dodataka za povećanje mišićne mase i sl. trebalo bi ih konzumirati u dogovoru s liječnikom. To je moja pretpostavka jer svi vrhunski sportaši imaju svoj liječnički tim, a ako su neodgovorni, onda to ide na njihovu dušu. U današnje vrijeme vijek trajanja sportaša u vrhunskom sportu je kratak, ugovori se potpisuju na određeno vrijeme tako da su zapravo postali kao gladijatori modernoga doba. Cijela mašinerija vezana uz sport, od kluba pa sve do navijača, očekuje od igrača jako puno, da budu najbolji, najjači i sl. S tim problemom smo suočeni od samih početaka, od sto sportaša u kadete ulazi njih 10 do 20 u prosjeku. To je već prvi dio stresa i borbe. Sljedeći nivo je juniorski i prvoligaški, koji je drugi dio borbe. Naravno da tada mnogi posežu za nedozvoljenim supstancama jer je to nemilosrdna borba. Svaki puta se obavlja selekcija i netko otpada, to je rekao bih, zakon tržišta. Jako je malo vrhunskih sportaša, a mnogi da bi dosegli njihovu razinu uzimaju nedozvoljene supstance, no na vlastitu odgovornost. Tada može doći do problema. No s druge strane i određeni klubovi žele uštedjeti te ne rade adekvatne pretrage na adekvatnoj razini.
Što se konkretno tiče KK Zadar, u svrhu zdravstvene zaštite naših igrača na početku sezone te pri potpisivanju ugovora novih igrača obavlja se bazični pregled odnosno opći sistematski pregled. Pri tome imamo uvid u genezu svih njihovih prethodnih ozljeda, izgled njihova općeg stanja te opće pokazatelje tipa težina, visina. Drugi dio kontrolnih pregleda koji dolaze pod moju domenu su provjera tlaka, pregled pluća, test opterećenja(samo kod onih koji su rizični i kod onih kod kojih ja na osnovu EKG nalaza uočim da je to potrebno te ih dalje šaljem na UZV srca). Primjerice, od 20 pregledanih igrača u prvoj ekipi Zadra ove godine njih 6 su bili na UZV srca na osnovu prethodnih pokazatelja. Dakle, ne trebaju raditi svi sve preglede. Dobar dio njih ima samo te bazične preglede, a onda na osnovu tih pokazatelja te uz laboratorijske nalaze širimo pretrage ako za tim ima potrebe. Drugi dio našeg posla u klubu je praćenje zdravstvenog stanja određenih igrača, istaknuo je dr. Šušak.