Više od pola stoljeća čuvana tajna Pekinog sladoleda

Oh, Bože, dvanaest sati hoda do Gospića i toliko natrag, a sladoleda ne kušati. Što reći onim podrugljivcima? Ako im kaže istinu u grob će ga satirati svojim neukusnim šalama

Sine Ivane, nastavljam ti pismo iz prošlog broja. Pročitao si kako se na Velikom Rujnu živjelo i odrastalo prije 50 godina, kako su mala djeca čuvala krave, skupljala gnoj, kako se oralo s mazgama.
U ovom nastavku otkrivam kako je više od pola stoljeća čuvana tajna Pekinog sladoleda.
Slatki led u Gospiću
 Tijekom ljeta stariji brat Ive i susjed Marin Regan znali su se hvaliti kako su u Gospiću jeli slatki led. Zapravo, nekakvu slatku zaleđenu smjesu koju stave u nekakav rog, nešto posebno. Naziv „kornet” nitko nije spominjao. Više dana Peko nije dao ćaći mira. Želio je i on ići u Gospić. Sladoled ocu nije spominjao. Više, kao da želi pomoći. Otac ga je odvraćao govoreći da je za njega put naporan i da neće izdržati, ali kako je Peko bio neumoljiv otac je popustio. I tako, početkom kolovoza 1958. uvečer, oko 10 sati, uputi se Peko s ćaćom na put. Dvije mazge natovarili su s po dvije kašete smokava, a jednu mazgu s dvije kašete pomidora. Sve će to sutradan razmijeniti s Ličanima za žito i pšenicu. Put je dalek. Treba preći Buljmu, Štirovac, Grubišin Dolac i Poljanu. Ujutro, kada su došli na ravniju ličku stranu, Peku uhvati spavanje. Jednom rukom se drži za kašetu i zatvorenih očiju, kao robot, hoda. Međutim, lička ravnica nije slavonska. Na putu se nađe i po koji kamen. Kada zapne za kamen Peko zatetura, brzo otvori oči, ponovno ih zatvori… do sljedećeg kamena.
I tako, tko zna koliko kamenja mu se ispriječilo na putu pod nogama i koliko li je samo puta posrnuo? Mazge uvijek jednako i odmjereno hodaju. Konačno, u deset sati ujutro stigli su u Gospić. Prvi put je Peko u Gospiću. Razbudio se! Ne želi da itko primijeti da je umoran. Kada je ćaća na za to uobičajeno mjesto doveo mazge, skinuo je s njih teret. Ličani, zainteresirani za smokve i pomidore, počeli su se prikupljati i gledati robu. Međutim, Peki je u glavi samo sladoled. Rekao je ocu da će malo prošetati po Gospiću. Ušao je u prvi dućan i u njemu ugledao, u većoj boci, na štapićima neku staklastu masu te upita prodavača što je to? Ovaj mu odgovori da je to lizalica. „Da – kaže sebi – ne može biti sladoled jer sladoled je u rogu, tako su mi rekli Ive i Marin”. Trgovac ga uljudno uputi gdje može kupiti sladoled. Brzo se uputi do susjedne ulice i već izdaljega na staklu vidi nacrtano nešto slično roščiću. Brzim korakom prilazi prodavaonici, hvata se za kvaku od vrata, a ono – vrata zatvorena. Tek tada ugleda natpis na vratima „Zatvoreno – nema čašica”. Oh, Bože, 12 sati hoda do Gospića i toliko natrag, a sladoleda ne kušati. Što reći onim podrugljivcima? Ako im kaže istinu u grob će ga satirati svojim neukusnim šalama. Što će im reći? Ništa! – zaključi Peko.
Kada ćaća razmijeni robu, i kada uvečer prespavamo u pojati na sijenu u selu Zagorac, bit ću malo odmorniji i smislit ću odgovor. Tek drugi dan, oko podneva, vratili su se na Rujno s tovarima žita, a nestrpljivi brat Ive će odmah: „I, Peko, kakav je sladoled?” „Ništa posebno! – odgovori Peko – Slađi je naš med od njega!” Prošlo je više od pedeset godina. Peku nitko nikada poslije nije upitao za sladoled kojeg toga dana nije pojeo u Gospiću. Istina je tek sada rečena.
 Požar na Velikom Rujnu
Šetajući Rujnom sjetih se i kolovoza 2008. kada me u popodnevnim satima zvao Peko. Njegov tužan glas i danas čujem: „Jure, plamen se spojio s nebom. Gori nebo i zemlja. Volio bih da je moj stan izgorio nego ovo što gledam svojim očima”. Rekao sam samo: „Peko! Miris paljevine bora i bukovine s Rujna osjeti se i u Poljicima. Sav Podvelebitski kanal i Ražanac su u dimu”. Znao sam koliko je teško gledati Peki taj prizor. Nemoćan je da bilo što spasi. Pred njegovim očima nestaje stoljetna gora Rujna. Nestaje jedan Pekin život. Koliko puta smo samo znali zimi s djecom, kada led zakuje Rujno, i kada grane mjesečina kao dan, ići slušati kako gora ječi. Kojih li sve zvukova? Kojega li poštovanja? Peko je sa svojom gorom razgovarao. Ona je bila dio njega. Sutra, i godinama kasnije, gledat će samo crna trupla, avet prirode, goru bez života.
I tako, sine Ivane, šećući po snježnom Rujnu prolazim i pored stana Dušana Milovca. Po snijegu nema ljudskog traga do njegove kuće. Pitam se kako da naš Dušan nije dolazio? Rekoše mi da mu zdravlje nije baš najbolje. On je među prvima prije tridesetak godina obnovio svoj stan. Bože, koliko li su samo materijala on i njegove mazge prenijeli? Koliko je rada i ljubavi ugradio u svoj stan? Znam da ne može bez svog Rujna. Prije dvadesetak godina išao sam s vama na Rujno. Bio je prvi dan iza Nove godine. Kada smo izišli na Rujno, bura je bila orkanska, temperatura minus devetnaest. Odjednom su se hlače pretvorile u led kao da daske imaš na sebi. Dušan nas je dočekao u svom stanu s vrućim čajem od vrijeska. Da se ne bi smrzli cijelu noć smo ložili vatru. I po deset čikara čaja smo popili. Bili ste mali, možda se toga i ne sjećate. Sine Ivane, pomoli se za zdravlje našega Dušana, i za sve njegove.
I na kraju, zapamti sine Ivane! Od malih nogu si upoznao Rujno. Dolazio si i onda kada su rijetki dolazili. Izgradnjom prometnice do Rujna rađa se novi život. Život s limenim ljubimcima. Mazge su nestale. Freze i traktori preuzimaju njihovu ulogu. Naši Podgorci su promišljati ljudi i Rujno će znati iskoristiti u turističke svrhe. Samo oni znaju koju će ponudu stvoriti da Rujno postane nezaobilazna turistička destinacija. U to ne sumnjaj! Znaju oni da „mačka u rukavicama nikada neće uloviti miša”.