Kriza moli za umjerenost

Europsko, pa tako i hrvatsko, tržište osamdesetih godina prošlog stoljeća karakterizirali su povoljni, funkcionalni automobili B segmenta koji su unatoč tadašnjem stupnju tehnologije bili razumni potrošači

Sjećate se Fiat Una?  Svakako, uz uvjet  da imate najmanje  četrdesetak godina.  I ne samo da ga se sjećate  već vam sasvim sigurno  ispred očiju izranja  i svojevrsna fascinacija tim automobilom.  Hrvatsko je  tržište tada  bilo preplavljeno Zastavinim modelima, pa tako i vrlo uspješnim Yugom – uvelike na tragu najbolje talijanske škole  proizvodnje malih automobila, no Uno je ipak bio  nešto sasvim posebno. Iako  nevelik, dužine svega 3645  mm, uz 1549 mm širine te  1405 mm visine, tada je  djelovao – kao pravi obiteljski automobil. Težina  mu se kretala od 700 do  900 kilograma, a najmanji  motor imao je svega 900  “kubika” i 45 KS. Našu  mladenačku zaokupljenost  tim automobilom podijelila je i tadašnja novinarska struka  dodjelivši mu  1984. godine  nagradu  “Car of the  year”.
Razvijao se  Uno u svim  smjerovima, u  Italiji se proizvodio  do 1995. godine, da bi nastavak uslijedio u Brazilu,  Turskoj kao i još čitavom  nizu država.
Europa se pak tih godina  počela – bahatiti. Rasli au  automobili u svim smjerovima, punili su se potrebnom i nepotrebnom  opremom, snaga se unutar  iste klase u pravilu udvostručavala. Dobivali su automobili kroz vrijeme, a  posebno zadnjih 20-ak godina, i čitav niz pozitivnih  svojstava, po pitanju sigurnosti ponajviše, ali nekako  se ne možemo oteti utisku  kako je čitava priča zapravo bila smišljena da bi  se moglo – dizati cijene.  Iako su istina i ljudi zadnjih desetljeća sve deblji i  deblji, navedeni rast ipak  nije bio potreban.
I nije samo Uno bio skoro  pa savršeni spoj funkcionalnosti, odnosno sažetak  realnih potreba ljudi za mobilnošću. Kao jedan jako  dobar primjer razuma i logike ističemo i Citroen AX.  Također nevelik, taj je automobil startao s težinom  od 670 kilograma. Bez  ikakvih je problema prevozio četiri odrasla putnika, a s motorom od 60  “konja” trošio je u prosjeku  manje od 7 litara. Pojedini  dijelovi karoserije bili su od  posebno otporne plastike, a  peta vrata nisu imala zajednički okvir već se pokrov “bunkera” direktno vezivao na staklo. Na taj se  način nije narušilo ni sigurnost, ni funkcionalnost,  ali se smanjilo težinu te  tako i potrošnju. Bio je tu i  Renault 5, ma bila je sva  sila automobila čiji je zajednički nazivnik bio – razum.
Danas, kad svjedočimo  razornim posljedicama  ekonomske krize što je, između ostalog, opustošila  automobilske salone, opet  se prisjećamo – osamdesetih. Prisjetio ih se nedavno i karizmatični direktor Fiata Sergio Marchionne te najavio proizvodnju  funkcionalnog automobila  B segmenta čija će najvažnija zadaća biti dovesti  tehnološku sigurnosti u zonu povoljne cijene. Sjetio  se vjerojatno i genijalnog  koncepta Una – i lijepog, i  funkcionalnog, i štedljivog  – te u svojim mislima savim  sigurno vrti jednu takvu  priču koja bi mogla dovesti  do snažnijeg pojeftinjenja  automobila.
Danas je u Hrvatskoj  primjerice teško pronaći  automobil cijene niže od 60  tisuća kuna. Najčešći iznosi koji se izdvajaju za  automobil “vrte” se oko 85  tisuća kuna. A to je u situaciji nesigurnih primanja, čiji je k tome prosjek  ispod pet tisuća kuna, previše te se zbog toga više  malo tko odlučuje na kupnju novog vozila. Dacija je  bila uspješno startala s Loganom, ali danas kad u  Hrvatskoj nudi, istina jako  dobar, Sandero, i njihove  su se cijene značajnije približile (pre)visokom prosjeku.
Kriza? Možda i nije svako zlo za zlo, možda se  konačno u proizvodnju automobila vrati logika. Ona  iz osamdesetih godina  prošlog stoljeća. Svi smo u  automobil stali, nismo se  “ubili” na putovanju, nismo  ni previše goriva potrošili.  Tko bi danas uspio proizvesti korektni automobil  po cijeni od 50-ak tisuća  kuna – glavni bi mu dobitak, pa ma koliko kriza  bila velika i opasna, bio  osiguran.