Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

10 C°

Zadar u sebi nosi velik kazališni potencijal

Autor: Nikola Markulin

25.03.2009. 23:00
Zadar u sebi nosi velik kazališni potencijal


“Željezo” je kazališni komad nagrađivane škotske spisateljice Rone Munro. Pored svojih svjetskih premijera u Edinburghu, Londonu, New Yorku, i Beču, ovom produkcijom doživljava svoju hrvatsku praizvedbu. Komad je u pisan kao naručeni filmski scenarij, koji je na Roninu inicijativu prerađen u kazališni komad. Smatram da se film lakše nosi s ovako glumačkim i društveno zahtijevnim problemima


Kako je u petak, 27. ožujka, premijera predstave “Željezo” škotske autorice Rone Munro, u režiji naše Zadranke, Maje Šimić, a u produkciji Hrvatske kazališne kuće Zadar, bio je to odličan povod za razgovor s redateljicom.
Kako i kada si zavoljela teatar? Možeš li se prisjetiti što je presudilo da teatar bude tvoj poziv?
– Mislim da ta ljubav traje od djetinjstva. Ako preskočim svoje dječije performanse, službeni bi početak bili nastupi u kazališnoj kući Zadar, kao članice baletne škole Blagoje Bersa. Ta veza se nije prekinula od moje šeste godine do danas, kada u istoj kući u ulozi redateljice završavam svoj studij.
Kakva si sve iskustva s kazalištem imala do odlaska na studij?
– Iskustvo počinje sa spomenutim školskim baletnim danima. Kao gimnazijalka sam nekoliko godina radila kao hostesa te kao asistent producenta prvog Zadarskog kazališnog ljeta, što mi je omogućilo da upoznam kazalište iz produkcijske vizure. Tijekom studiranja Kroatistike sam pohađala nekoliko radionica vezanih za teatar pokreta i suvremeni ples, koje su bile svojevrsna inicijacija u režijsko osamostaljenje. Uslijedile su tri predstave s mladim zadarskim amaterskim glumcima, ujedinjenima u studentskom amaterskom kazalištu ‘Didaškalja’. Godine 1999. “Kralj Edip”, 2000. “Nevrime” i 2001. “Pjesma nad pjesmama”. Godine 2001. radim i kao kazališni producent ‘Zadra snova’ i izvršni producent međunarodnog projekta ‘Digging tehe chanell’, te ‘Meddiating the chanell’, a koji se odvija 2002. u Bostonu. Iste godine upisujem studij kazališne režije.
Mjesto u teatru
Uz studij režije, radim kao asistent redateljima u Jugoslovensko dramskom pozorištu u Beogradu; Dejanu Mijaču, Paolu Magelliju, Dušanu Jovanoviću, Slobodanu Unkovskom i svom profesoru Egonu Savinu. Godine 2006. na trećoj godini studija režiram prvu profesionalanu predstavu u Ateljeu 212 u Beogradu “Nemreš pobjeć od nedjelje”, Tene Štivičić. Iste godine režiram “Mamu mu, ko je prvi počeo”, Dejana Dukovskog, diplomsku predstavu klase glumaca profesorice Mirjane Karanović, privatne dramske akademije BK. Godine 2008. režiram “Goldonijadu”, prvu dramsku produkciju Obrovačkog kulturnog ljeta.
Zašto si se odlučila baš za studij režije?
– Od prve amaterske režije do upisa na studij proteklo je par godina. Vjerovala sam uvijek da mi je mjesto u teatru, ali su mi bila potrebna razna iskustva i spoznaje da osvijestim i prihvatim svoj poziv. Među najvažnijima izdvajam; dugogodišnje plesno iskustvo, studij književnosti, radionice te bavljenje produkcijom. Sad kad radim taj posao, shvaćam da je taj redoslijed bio nužan, ne samo u donošenju odluke, već i u neprestanom razvijanju sposobnosti i vještina koje režija zahtijeva.
Na medijskoj konferenciji spomenute su i te dvije predstave koje si već radila u Beogradu. Kako ih danas vidiš?
– Predstava Nemreš pobjeć od nedilje, Tene Štivičić u Ateljeu 212, već je treću godinu na repertoaru i teško je doći do karte. Najljepši događaj vezan za moj prvijenac je gostovanje u Mostaru na kazališnom festivalu, gdje se predstava na inicijativu publike i organizatora odigrala dvije večeri za redom što i nije slučaj na takvim događanjima. Druga predstava je bila glumačka diplomska i nije se stoga zadržala na reperoaru jer je rađena u slobodnoj produkciji.
Teatar kao fenomen
Al je svakako bila veliko iskustvo, pogotovo što je nastajala paralelno s predstavom u Ateljeu 212. Upravo zbog te slobode mogla sam nešto više raditi na pokretu, designu zvuka i video montaži.
Postoje li razlike između srpskog i hrvatskog teatra? (redatelji, glumci, drugačiji pristup…?)
– Teatar kao fenomen ima svoju evoluciju, svoje varijante i tumačenja. Naravno da postoje razlike, po regionima. I o svakoj se može diskutirati zasebno. Ralike i jesu bogato područje za kreativan rad. Postoji jedna divna kazališna izreka: Dobra predstava ima stotine mana, a loša samo jednu.
Ili možda smatraš da je bitnija generacijska razlika (staro/moderno)? Uostalom, na konferenciji si spomenula da estetski identitet predstave odlikuje moderan pristup…?
– Razvoj tehničkih mogućnosti u teatru su omogućile da komadi avangarde danas imaju sredstva za ostvarenje. Klasika s druge strane ostaje klasika, iako joj ta ista tehnika daje nov život. Inspiraciju za scenografiju često pronalazim u likovnoj umjetnosti, ponajviše u slikarstvu. Predstava “Željezo” inspirirana je nadrealističkim slikarstvom belgijskog slikara Renea Magritta. Po njegovom estetskom kodu u kreativnom dijalogu scenografkinjom i kostimografkinjom nastala se vizualnost predstave.
Moderni pristup
U skladi s tom notom osmišljen je i dizajniran video materijal kao i plakat i program. Moderni pristup odnosi se i na sam treatment scenarija. Predstava koju gradimo naslanja se na napisani tekst, a od pojedinih dijelova recikliraju se razna scenska i dramaturška riješenja. Pristup glumcu je također usmjeren ka propitivanju i traženju pravih impulsa i unutarnjih struktura lika i međusobnim odnosima likova. Svako opravdanje tražim u glumcima, oni su najpodatniji i nejprecizniji živi instrument za stvaranje.
Zašto Rona Munro i zašto „Željezo”?
– “Željezo” je kazališni komad nagrađivane škotske spisateljice Rone Munro. Pored svojih svjetskih premijera u Edinburghu, Londonu, New Yorku, i Beču, ovom produkcijom doživljava svoju hrvatsku praizvedbu. Komad je u pisan kao naručeni filmski scenarij, koji je na Roninu inicijativu prerađen u kazališni komad. Smatram da se film lakše nosi s ovako glumačkim i društveno zahtijevnim problemima. To mi je u jednu ruku bio izazov. Kako stvari prilagoditi kratkoj kazališnoj formi u kojoj je montaža sama režija. Također je bilo izazovno koristiti se raznim tehnikama suvremene umjetnosti: kolažem, kadriranjem, video sekvencama te kodom minimalizma u prostoru i teksturi. Teme Željeza počivaju na vrlo senzibilnom terenu i bave se kao i većina Roninih komada problemom žene u suvremenom društvu u ekstremnim uvijetima. Politička pozadina je okvir svega, u ovom slučaju progovara se o kaznenom sustavu i njegovom bez/ smislu. Iz političke teme proizlazi socijalni problem ; utamničena žena i dijete prepušteno okružju. U srži tog problema živi neraskidiv odnos majke i kćeri. On potresnim riječima govori o svakom međuljudskom odnosu. Odnos s drugim govori o otuđenom pojedincu koji preživljava nepodnošljive životne situacije. Željezo je potresna priča o svima nama.
Što i kuda nakon diplome?
– Uvjerena sam da će “Željezo” o svemu odlučiti i tome se veselim. Zadar u sebi nosi velik kazališni potencijal. Ja ga osjećam i promišljam. Neka slijedeći projekt na kratko ostane iznenađenje.


 O REDATELJICI




Maja Šimić je rođena 19.prosinca 1976. godine u Zadru, gdje je završila baletnu školu i jezičnu gimnaziju Vladimira Nazora. Dugogodišnji je član Zadarskog plesnog ansambla. Apsolvent je kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zadru, Više trenerske škole za sportsku rekreaciju na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, te kazališne i radio režije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.
Zadrani bliski studentskoj populaciji sjećaju je se iz razdoblja od 1999. do 2001.godine, kada je kao predsjednik Studentskog zbora na Filozofskom fakultetu u Zadru, pokrenula radionice i osnovala studentsko amatersko kazalište ‘Didaškalja’, pri kojem je režirala tri predstave: „Kralj Edip”, „Nevrime” (prema Shakespearovoj Oluji) i „Pjesmu nad pjesmama”. Godine 2006. režirala je prvu profesionalnu predstavu „Nemreš pobjeć od nedjelje”, Tene Štivičić u „Ateljeu 212″, te diplomsku predstavu „Mamu mu, ko je prvi počeo” Dejana Dukovskog u klasi Mirjane Karanović akademije BK. Godine 2007. režira prvu samostalnu produkciju 2. Obrovačkog kulturnog ljeta „Goldonija” (Lažljivac i ribarske svađe) Carla Goldonia. Godine 2001. bila je izvršni producent Međunarodnog festivala novog kazališta i glazbe „Zadar snova”, te izvršni producent i voditelj međunarodnog projekta „Digging the chanell” u organizaciji umjetničke grupe „Mobius” iz Bostona i HDLU Zadar. Koordinira izvođenje drugog dijela projekta „Mediating the chanell” 2002. godine u Bostonu. U oba projekta sudjeluje kao autor i izvođač performansa u suradnji s članovima spomenutih grupa.
Bila je asisitent režiserima: Stevanu Bodroži, Dejanu Mijaču, Paolu Magelliju, Dušanu Jovanoviću, Slobodanu Unkovskom i Egonu Savinu.