Rankoviću je pala slušalica kad sam mu doveo Dražu

Treba biti iskren i reći da predsjednik Tadić, kao umivenija verzija Slobodana Miloševića, kroz srpski nacionalizam prihvaća i četničku ideologiju. Tadić bi i Kosovo, i Europsku uniju, i dobrosusjedske odnose unatoč rehabilitaciji četništva. E, Tadiću, to sve ne može zajedno, jer jedno isključuje drugo, kaže Kapičić

Izgledao je bijedno. Onako malen, sitan, s duljom bradom, naočalama s debelim okvirima, prljav i neuredan nije me ničim impresionirao. Sjedio je ispred mene, a bio je toliko neugledan i nikakav da sam ga skoro žalio. Pokupio sam ga u zabačenom selu u planinama sjevernoistočne Bosne. Tajno smo ga nekakvim kamionetom prevezli do Beograda. Putem smo minimalno stajali. Ljudi su znali da ga tražimo. Neki su nam pokazivali srednji prst. Kao, nikada ga nećete pronaći. A on je bio u kamionetu! Nismo ga maltretirali. Kad smo došli u Beograd, zvao sam druga Aleksandra Rankovića. Malo sam ga zavlačio. Nisam mu odmah želio reći da ga imamo. A kad sam mu rek’o da je tu, u kancelariji, slušalica mu je pala! Doletio je da ga vidi – tako danas, s odmakom od 67 godina, ali potpuno živih sjećanja o tajnom hapšenju četničkoga generala Draže Mihailovića, govori 93-godišnji Crnogorac Jovo Kapičić, bivši bliski Titov suradnik tijekom Drugog svjetskog rata, ali i šef UDB-e koji je imao čast, kako sam kaže, pravdi privesti čovjeka koji bi, ironijom i cinizmom recentne srpske službene politike, uskoro mogao biti rehabilitiran.
Vojislav Mihailović, unuk ratnoga zločinca Draže Mihailovića, čiju je politiku istrebljenja nesrpskog življa u Drugom svjetskom ratu u proljeće ’91. godine javno revitalizirao šef Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković, prije dvije godine započeo je proces rehabilitacije svog poznatog pretka. Prekjučer je na Visokom sudu u Beogradu održano vjerojatno jedno od zadnjih ročišta u procesu čiji ishod, vezan uz rehabilitaciju Draže Mihailovića, zasad nitko ne želi prognozirati. Premda, srbijanska službena vlast već je izjednačila četnike i partizane kao antifašiste, a Dražu Mihailovića, osim nevladinih udruga i starih antifašista partizana koji su Drugi svjetski rat proveli u borbi protiv njemačkog okupatora i njegovih suradnika, dobar dio javnosti percipira kao prvog europskog antifašista. Jovo Kapičić, bivši šef UDB-e, Titov partizan iz bitke na Neretvi gdje je srušeni most prešao kao 17. po redu krenuvši ususret 3.000 do 4.000 tisuće četnika, iz osobnih iskustava svjedoči da su četnici bili zlikovci i ubojice.
Nožem i krvlju
– O njima se nema što reći. Kukavice i zločinci, to su oni bili. Klali su svugdje. U ime Draže Mihailovića po Hrvatskoj i Bosni su sijali strah i smrt. Draža Mihailović je koljač, a srpska mu vlada sada omogućava rehabilitaciju i podržava povratak četničke ideologije koja je nožem i krvlju rješavala neslaganja. Srpski narod u većini očekuje njegovu rehabilitaciju. To je tako jer su Beograd i Šumadija, kao beogradski pašaluk, u Drugom svjetskom ratu za antifašističku borbu dali samo jednu brigadu, 2. proletersku, i tri bataljona u sklopu 1. proleterske brigade koja je bila mješovita. Crna Gora je u isto vrijeme dala čak osam brigada. To govori kako antifašizam u užoj Srbiji nije dovoljno i duboko zaživio i očito se nije ukorijenio kao četništvo koje je bilo dominantnije. Zbog svoje monarhističke prošlosti, Srbi se jednostavno nisu identificirali s partizanskim pokretom. Sada je to očito i još pojačano kroz službenu srpsku politiku rehabilitacije Draže Mihailovića. Treba biti iskren i reći da predsjednik Tadić, kao Slobodan Milošević u umivenijoj verziji, kroz srpski nacionalizam prihvaća i četničku ideologiju. Tadić bi i Kosovo, i Europsku uniju, i dobrosusjedske odnose unatoč rehabilitaciji četništva. E, Tadiću, to sve ne može zajedno, jer jedno isključuje drugo, kaže Kapičić koji kategorički tvrdi, uostalom kao i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, kako nema nikakve sumnje u suradnju Mihailovića te talijanskih i njemačkih okupatora.
Predsjednik Udruženja antifašista Srbije Aleksandar Kraus također se slaže da je Tadićeva vlast blagonaklona prema četništvu te da to nije samo dnevnopolitičko ulagivanje biračkom tijelu, već pomalo i njegov stav. Kraus pojašnjava da je rehabilitacija Draže Mihailovića proizvod politike devedesetih koja se nastavlja i u idućem desetljeću, sve do danas.
– Ako dnevna politika forsira rehabilitaciju četništva zbog skorih izbora, jer se pretpostavlja da će to birači honorirati glasovima, onda to znači da birači u velikom dijelu žele glasati za one koji su pročetnički orijentirani. Stoga nije čudno da se Srbija, i kroz promjenu naziva ulica, odriče svog antifašizma. U Srbiji, kao i Banjoj Luci, postoje ulice s imenom Draže Mihailovića. Službena srpska politika, kroz udžbenike za osnovne škole, rehabilitira četništvo tretirajući ga kroz antifašizam. I sve političke stranke, kao i Tadić, blagonaklone su prema rehabilitaciji. Široke narodne mase i mladi su zbunjeni, povjesničari su podijeljeni na pročetničke i antifašističke, a prije nekoliko godina ministar kulture na svom je stolu držao bistu Draže Mihailovića. Zbog svega toga Hrvatska se ima razloga zabrinuti jer Srbija kliže ka četništvu i fašizmu. Tek smo uspostavili nekakve odnose u gospodarstvu i turizmu, a opet ćete vi strepjeti za svoje automobile u Srbiji, a mi za naše na Jadranu, opisuje Kraus kaotično stanje u Srbiji, očito opterećenoj mitovima o vlastitoj važnosti i svim svjetskim nepravdama i zavjerama koje su je zadesile, a to su prije svega američko-njemačke i židovsko-vatikanske u raznim kombinacijama.
Otvoreno pismo
Nekoliko nevladinih udruga koje su uz stare antifašiste jedini oblik javnog otpora rehabilitaciji četništva, zbog teškog probijanja u srpske medije zamolili su nas da dio njihova otvorenog pisma objavimo u hrvatskim novinama.
– Bili smo i još uvijek smo u svijetu poznati kao zemlja koja je, zajedno s ostalim narodima Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu prednjačila u borbi protiv fašizma. Bili smo uvaženi član antihitlerovske koalicije. Posljednjih desetljeća vlast i određene političke snage ponižavaju Srbiju kao da se ona mora sramiti svoje antifašističke prošlosti. Donesen je i Zakon o izjednačavanju partizana i četnika, a potom i Zakon o rehabilitaciji kojima je pokrenut proces otvorenog falsificiranja povijesti. Na tim osnovama sada se vodi i postupak za rehabilitaciju četničkog vođe Draže Mihailovića, poručuju iz koordinacije nevladinih udruga. Potpuno je jasno kako je Tadićeva vlast kroz zakone smišljeno i planski stvarala pretpostavke za rehabilitaciju četništva.
Četništva, čak dapače, i dalje se ne odriče šef Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković, isti onaj Vuk Drašković koji je 9. ožujka 1991. u Beogradu oživio ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića. Ideološki i praktični sljedbenici tog pokreta slavodobitno su ujesen ’91. ušli u uništeni Vukovar te po Dražinoj metodologiji, koju i dalje promovira Vuk Drašković, riješili “hrvatsko pitanje”. Danas je Vuk Drašković, koji je odbio intervju za naše novine kada smo mu rekli da između ostalog želimo razgovarati o rehabilitaciji četništva, politički partner s Čedom Jovanovićem u koaliciji Preokret. I dok Jovanović službenu srpsku politiku okrivljuje za zločine po Hrvatskoj i Bosni te otvoreno nastupa kao deklarirani antifašist čije se političko djelovanje temelji i na NOB-u, njegov koalicijski partner Vuk Drašković upravo u ovom tjednu piše feljtone u kojima veliča i Dražu Mihailovića i četnički pokret, od kojeg se Jovanović otvoreno distancira. Uglavnom, prema nama dostupnim dokumentima sa suđenja Draži Mihailoviću koje smo nakratko dobili na uvid, četnički je general na svom suđenju rekao da je u ožujku ’43. u Zagrebu cijeli partizanski vrh, osim Tita, s njemačkim okupatorom i ustašama sklopio pakt o međusobnom nenapadanju i zajedničkom napadanju na njegove vojne snage!
1,25 litara rakije dnevno
– Da nije bilo partizana, a poslije Staljinove i Churchillove zavjere protiv Srba, ja bih s Nijemcima završio još ’44. a s Pavelićem još i prije! U jednom danu, koji sam spremao, zatresao bi se Balkan pod mojom vojskom i sva Hitlerova sila od Soluna do Ljubljane bila bi oborena na pleća – govorio je Mihailović na suđenju ’46. Vuk Drašković, ostajući dosljedan u veličanju Draže Mihailovića i četništva, ušao je u nedosljednu koaliciju sa štovateljem partizanskog antifašizma Čedom Jovanovićem. To je moguće samo u Srbiji.
U obranu lika i djela Draže Mihailovića stao je i šef Državne komisije za tajne grobnice strijeljanih poslije Drugog svjetskog rata, povjesničar prof. dr. Slobodan Marković, koji je prekjučer, za vrijeme svjedočenja u postupku rehabilitacije četničkog generala pred Visokim sudom u Beogradu, rekao kako Draža Mihailović nikada i nigdje nije surađivao s njemačkim i talijanskim okupatorima. Marković je rekao i da postoje informacije kako je Draža Mihailović na montiranom suđenju bio prisiljavan da pije enormne količine alkohola, navodno 1,25 litara rakije dnevno.
– Na taj način Mihailović uopće nije mogao pratiti svoje suđenje, kaže Marković.
Član SKOJ-a i Nove komunističke partije Aleksandar Bajanec kazao nam je kako je Draža Mihailović sramota za srpski narod, antifašističku tradiciju i slobodarski duh srpskog naroda prema kojem se, kao i prema drugim narodima, ponašao zlikovački za vrijeme Drugog svjetskog rata.
– Današnja buržoaska vlast u Srbiji pokušava rehabilitirati Mihailovića kao najveću sramotu srpskog naroda. Postoji samo jedan antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu, partizanski, dok srpska vlast revizionizmom izjednačava partizane i četnike. Mi skojevci samo postavljamo pitanje zašto su četnici, ako su bili antifašisti, potkraj rata pred antifašističkom koalicijom bježali zajedno s “ljotićevcima”, “nedićevcima”, “balistima”, ustašama i Nijemcima, kaže Bajanec. Ipak, za dio srpskog društva i vodeće političke nomenklature Draža Mihailović je heroj, a ne zločinac. Staša Zajović iz “Žena u crnom” zaključuje kako su antifašisti i organizacije iz nevladinog sektora, kao borci za istinu o Drugom svjetskom ratu, ali i ratovima u devedesetima, danas u Srbiji bučna grupa. Ali, nažalost, u manjini.

Srbija trenutno očekuje rehabilitaciju Milana Nedića

Potomci Milana Nedića, predsjednika srpske Vlade koja je formirana pod patronatom okupacijskih njemačkih vlasti, već nekoliko godina pokušavaju doći do njegovih posmrtnih ostataka, rehabilitirati ga, iako formalno nije osuđen, te ostvariti pravo na nasljedstvo iz njegove oporuke. Milana Nedića su komunističke vlasti teretile za suradnju s Nijemcima i izdaju, a proces je prekinut kada je poginuo navodno skočivši kroz prozor zatvora 4. veljače 1946. Nedić je poznat kao vođa marionetske vlade u Srbiji okupiranoj od Trećeg Reicha u Drugom svjetskom ratu, a njegovu rehabilitaciju podržavaju sve snažnije ekstremističke snage u Srbiji.

“Pa, tko nije radio zločine”

– Tijekom 1926. godine kao Srbin sam kršten u katoličkoj crkvi u Zagrebu pa nosim i hrvatsko ime Berislav. Ja sam prvoborac Draže Mihailovića koji je dobio najveće američko odlikovanje za spas američkih pilota u Drugom svjetskom ratu. Piše da je sa svojom vojskom pridonio savezničkoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Šta drugo da pričamo! Zločini? Tko ih nije radio? Tko zna što se događalo po selima? Dođe ti seljak, šta ti znaš što on nosi ispod kaputa, skraćenu pušku ili nož. To je bio građanski rat. Od ’41. do ’44. bio sam prvoborac Dražine vojske, to je bila jugoslavenska vojska u otadžbini i zato pozdravite svaku budalu koja kaže da su to bili četnici. Nakon ’44. prisilno sam otišao u partizane. Heroja Dražu je izdala ona kopilad od Tita i Churchilla! Cijeli rat je bježao pred Nijemcima, a s Talijanima je imao dogovor da se ne diraju. Partizani i Nijemci na Neretvi su se zajedno borili protiv jugoslovenske vojske, to je jedina istina, kaže Berislav koji nam svoje prezime nije želio otkriti. Za njegovog suborca Milomira Slajića, poznatijeg kao Mali Gagić, Draža Mihailović nije bio zločinac, već ratni heroj.
– Ne dirajte nam u Dražu, kazao nam je Slajić.

Jovan Stanojlović: Od suđenja se radio cirkus

Jovan Stanojlović iz Srpskog liberalnog savjeta, opunomoćenik Vojislava Mihailovića u postupku rehabilitacije Draže Mihailovića, kaže da je on umjesto njegova unuka preuzeo aktivnu ulogu u postupku jer je to za obitelj četničkog generala prebolno.
– Mihailović je bio legalni komandant vojske suverene države čija je Vlada bila u izbjeglištvu. On nije bio četnik, a njegova regularna vojska nije počinila nijedan ratni zločin nad civilima i ratnim zarobljenicima na području Hrvatske, Bosne i Srbije. Najlakše je, dakle, pobiti tezu da je četnički pokret bio zločinački i da je Mihailović bio zločinac. Draža je kao oficir kraljevske vojske podržavao i branio politiku Kraljevine Jugoslavije s liberalnom demokracijom. Da je Draža kriv, sudilo bi mu se po pravdi, a ne da se od suđenja i suda partije radio cirkus, kaže Jovan Stanojlović.

Mileta Koničan: Moj djed Kosta Pećanac je bio četnički vođa

Mileta Koničan, unuk četničkog vojvode Koste Milanovića Pećanca, koji je podnio zahtjev za rehabilitaciju svog djeda, u razgovoru nam je pak potvrdio kako general Draža Mihailović nikada nije bio pripadnik, a još manje vođa četničke organizacije!
– Mihailović nikada ne može odgovarati u ime četnika, jer je moj djed Kosta Pećanac bio četnički vođa, vrhovni komandant svih četničkih odreda! Draža je bio ništa, niti je bilo što napravio za četnički pokret, kaže Koničan.