Svakom radniku njegov račun za slučaj otkaza

S računa radnik bi mogao povući novac, ne samo u slučaju da je proglašen tehnološkim viškom, već i ako sam odluči dati otkaz ili će ga ostaviti do odlaska u mirovinu pa ga onda uzeti u cjelosti ili kao dodatak

Prođe li ideja Ministarstva rada i mirovinskog sustava o formiranju posebnog Fonda za otpremnine, poslodavci bi u taj fond bili obvezni izdvajati 1 do 1,5 posto doprinosa na bruto plaću. No, poslodavcima to ne bi poskupilo trošak rada jer bi, kako doznajemo, došlo do ozbiljne reforme sadašnjih izdvajanja na plaću.
Reforma je započela smanjenjem doprinosa za zdravstveno osiguranje, a novim zakonima o zaštiti na radu i zapošljavanju invalida otvorit će se dodatni prostor iz kojeg bi se crpila sredstva za otpremnine, bez dodatnog poskupljenja troška rada. Istovremeno se vrlo ozbiljno razmišlja o promjeni načina isplate plaće, odnosno uvođenju jedinstvene bruto plaće iz koje bi se podmirivale sve obveze poreza i doprinosa. Jedinstveni bruto, čini se, nužan je za zaokret kojeg u radnom zakonodavstvu zagovara resorno ministarstvo i za što, kako se može čuti, ima podršku u Ministarstvu financija. Naime, državi je važno da se sve obveze plate, a kako će se to plaćanje u praksi regulirati (iz radničkog ili poslodavčeva bruta), manji je problem.
Bruto plaća
Iz današnjeg radničkog bruta, odnosno bruto plaće I, plaća se porez i prirez te ukupno 20 posto doprinosa za mirovinsko osiguranje u prvom i drugom stupu. Poslodavac, pak, na bruto II plaća 13 posto doprinosa za zdravstveno osiguranje, 1,7 posto doprinosa za zapošljavanje te 0,5 posto doprinosa u slučaju ozljede na radu. Uvođenjem jedinstvene bruto plaće, dakle bude li u igri samo bruto II, poslodavac će podmirivati sva propisana davanja pa tako i novo, za otpremnine.
Sadašnja razmišljanja kazuju kako bi doprinos za otpremnine iznosio 1 do 1,5 posto. No, kako će se do toga doći, a da se poslodavcima ne poveća trošak isplate plaća? Doprinos za slučaj ozljede na radu u budućnosti više neće postojati. Ukupno izdvajanje poraslo bi smanjenjem, primjerice, doprinosa za zapošljavanje. Izmjenama zakona o zapošljavanju invalida doprinos za zapošljavanje smanjuje se 0,2 posto te će umjesto 1,7 iznositi 1,5 posto. Međutim, razmišlja se o dodatnom smanjenju tog doprinosa, što – kako se objašnjava – ne bi ugrozilo izdvajanja za financiranje programa poticanja zapošljavanja. No, da bi se došlo do minimalnih 1 posto doprinosa za otpremnine, izdvajanja za zapošljavanje ukupno bi trebala biti spuštena 0,5 posto te bi u tom slučaju iznosila 1,2 posto.
Austrijski model
Prikupljena sredstva od doprinosa za otpremnine preusmjeravala bi se u poseban Fond za koji još nije sigurno hoće li funkcionirati samostalno ili će se naslanjati na neku od postojećih institucija. Što god bilo, za sada je sigurno da Fond za otpremnine neće biti niti blizu mirovinskog osiguranja. Ali, u osnovi će funkcionirati slično kao drugi stup mirovinskog osiguranja, odnosno kao fond kapitalizirane štednje. Svaki radnik imat će svoj račun koji će ga pratiti tijekom radnog vijeka. Sredstvima s tog računa radnik će raspolagati, pa bi ih, kako se razmišlja, mogao povući ne samo u slučaju da je proglašen tehnološkim viškom, već i ako sam odluči dati otkaz. Ili, sredstva neće dirati do odlaska u mirovinu kada će ih moći povući u cijelosti, ali i odlučiti da mu se isplaćuju kako svojevrstan dodatak mirovini.
Planira se i uvođenje prijelaznog razdoblja. Naime, mladim radnicima koji tek ulaze na tržište rada novi model otpremnine mogao bi biti isplativ. No, svima koji već rade, a posebno starijim radnicima otpremnine iz fonda kapitalizirane štednje ne bi poslužile niti kao socijalna pomoć. I dok je Austrija, iz čijeg modela Hrvatska crpi ideju, uvela desetogodišnje prijelazno razdoblje, u Hrvatskoj bi desetljeće vjerojatno bilo prekratak rok. S obzirom na sadašnje zakonske odredbe o minimalnoj otpremnini, i mršave informacije o planiranim inovacijama, jasno je kako bi koliku-toliku korist od novog sustava imali samo radnici koji nikada ne bi dobili otkaz.
Oblik štednje
Otpremnina, prođe li ideja o osnivanju posebnog Fonda za otpremnine u koji bi poslodavci bili obavezni mjesečno izdvajati određena sredstva, u budućnosti bi tako izgubila sadašnju definiciju prema kojoj predstavlja novčanu pomoć radniku tijekom razdoblja nezaposlenosti i obeštećenje za ukupni radni staž ostvaren kod određenog poslodavca. Prema sadašnjem zakonodavstvu otpremnina, svojom socijalnom dimenzijom, radniku na određeni rok daje materijalnu sigurnost nakon gubitka posla. S druge strane, ona ima i svojevrsnu kaznenu ulogu prema poslodavcima jer im poskupljuje otkaze i, zapravo, sprječava da se oni olako dijele. U budućnosti bi, pak, otpremnine bile svojevrstan oblik štednje vezan uz radnika i on bi je “nosio” tijekom radnog staža i iskoristio bi je u slučaju otkaza ili bi je ostavio u Fondu do odlaska u mirovinu. Uloga kažnjavanja poslodavca u tom se sustavu gubi. Poslodavce se u budućnosti neće moći natjerati da radnicima isplate dodatnu odštetu jer ostaju bez posla. Naime, iako će se kolektivnim ugovorom, prođe li ideja o Fondu, i u budućnosti moći ugovoriti otpremnine u slučaju otkaza, naravno ne otkaza zbog skrivljenog ponašanja ili u slučaju kada radnik daje otkaz, one će se puno teže ugovarati.