Godine muke Ruže Pavlić

Slika korisnika mkvanja
ČETIRI KANTUNA
Ruža Pavlić

Neću duljiti o godinama muke. Bile su teže od onog što živ čovjek može  podnijeti. Ne znam zašto mi je uzmanjkala hrabrost da presudim sebi.  Možda je to trebalo učiniti u onom trenutku...kad sam radila u vrtu,  mislim nešto oko cvijeća. Danima nisam ništa znala...samo sam čula  eksplozije i rafale.. krikove po cijele dane i noći. Ne znam ni koliko je  prošlo od onog  trena kad ih je Mirko Rudić s nekim nepoznatim ljudima  odveo iz kuće... Moje momke... moja srca... Moga Željka... Moga Darka...  Došli i odveli... onako kao da su na kavu došli.

Željko je volio glazbu...   Darko slikanje... odveli ih rekoše na ispitivanje. Meni rekoše neka se u  kuću zatvorim i ne izlazim. Jer „Ima nas svakakvih“. Koga mislila sam  se... Kojih to svakakvih... pa djeca su to... mladići... mislim brzo će oni  kući... nisu krivi... nikom zlo učinili nisu.... pa eto od nedavno su kući  svojoj stigli... nema mjesec dana... po svijetu su radili... Nešto me stisnulo  tada oko srca... Shvatila sam ipak da smo na pragu nećeg strašnog. Što se  ćuti negdje u zraku... Uzalud sam mislila, nastojala misliti kako se to ne  može dogoditi... Pitala sam se zašto ih vode u Zadrugu, u mašinsku  radionicu. Valjda u naivnosti svojoj pomislih kako će moji dečki, koji su  bili za sve, pripomoći u popravljanju strojeva... A onda su mi ih  pokazali... pretučene...

U Općini... Tamo sam od Save Klisurića direktora  škole u Lovasu... tražila da ih se pusti... jer on ih pozna... I reče kako ih  pozna... Pa rekoh kome su oni kad zlo pomislili, a kamoli učinili... A on  reče... Ružo... ružna su vremena. Tako reče... Ne reče mi kako ih više  vidjeti neću... Ne žive... Držala sam se kuće... slušala rafale... A onda, onda  je... joj... onda je... joj meni došao predame... naš susjed pokojni sada  Đaković... onako bez dobar dan... bez Pomozi Bog... onako reče... „Ružice  djeca su ti pobijena“. Točka... On je došao i rekao tako. Tako među  cvijećem... A ja, ja sam imala u ruci nož kojim sam radila... Zašto onda  nisam presudila sebi, ne znam... Niti ću ikad znati. Znam samo da sam od  tad prolazila i još prolazim muku... Put križeva i trnja. Ali Gospodin mi je  onda samo na časak odvratio pozornost od moje desne ruke. Ne dade mi  da se pretvorim u ništa. Valjda je imao nekakav plan... nekakav cilj za  majku koja je ostala bez djece... Čiji je čovjek u Njemačkoj doživio  moždani udar... Čuvši  za našu djecu... Ne znam zašto je iskušavao moju  vjeru na način koji čovjekovoj izdržljivosti nije primjeren.

U garaži su  im... Zadruge... sjekli Kožu zajedno s kosom s lubanja... Neki rekoše mi  kasnije, Petronije.. Kidali im uši..  zvjerski tukli..  Ta vojska na tenkovima,  koja je ušla u Lovas.. koja nas je štititi trebala... ta JNA ... Narodna  vojska... Zajedno s onim kokardašima... Dušana Silnog... Ta ih je  mučila... sakatila... prije nego su izdahli... Molila sam, vidjela nisam da im  smrt bude brza... A onda su silovali naše cure... Taj Božu Devčić taj  Ljubana Devetka ti krvnici moje djece su narod natjerali u berbu grožđa...  na kraju dana... U berbu mina... Prvo pedeset Lovašana, pa šezdeset  sedam, kasnije osamdeset i pet... Natjeravali su u minsko polje... da  nogama kosimo djetelinu... letjeli su ljudi poput raketa po zraku...  udovi... glave... A onda su me za Božić otjerali... iz moga doma... Hodala  sam tako kroz polja bez cilja... bez smisla... bez duše... mrtva, a živa...  Takva sam došla Juri u Njemačku... Juri koji isto tako bijaše mrtav, a živ...  Živjeli smo tako bez busole... Bez riječi... Bez suza.. S težinom koja te je  ubila. Mislila sam kako me više ništa ne boli...

Zar nije lud čovjek kome se  priviđaju mrtva djeca i mrtvo mjesto. U međuvremenu čula sam kako  Hrvatskom kruže veliki dani i velike noći... A onda sam čula kako je naše  mjesto oslobođeno. Lovas Oslobođen... Brat mi javi da se iskapaju tijela iz masovne grobnice... i oni iz bunara... Reče kako će biti organizirano  prepoznavanje tjelesa pobijenih u Zagrebu... Rekoh mu da ode tamo... Jer  ja za to snage nemam. Neznam kako me je shvatio... Javi mi  da je  prepoznao Željka po osobnoj iskaznici koja se zalijepila za bedrenu kost...  A Darka po pramenovima kose... koja je bila ostala na oderanoj lubanji...  Obojica su pokopani 21. ožujka 1998. u Lovasu... zajedno sa svim mojim  pobijenim mještanima. Te sam se godine zajedno sa Jurom vratila u  Lovas. Zašto... valjda zbog grobova moje djece...

A onda kao da muci kraja  nema... Onda na glasovanju dvije tisućite sretnem onog istog Mirka  Rudića... koji je došao s onim bradonjama i oficirom onim po moje  dečke... onog dana bez kraja. Mislila sam... Bože moj što sam ti u životu  tako strašno zgriješila. Da me može iskupiti samo ovakva muka... ovakva  kazna. A ja sam silno umorna... I Juru sam na počinak otpratila... A ovi  šeću oko grobova mojih... Slobodni... neosuđeni... Jesam li? Je li Bog  pogriješio onda kad mi je ruku sa noža sklonio? Meni Ruži Pavlić.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3.7 (3 glasova)