Gavran: Zadar ima sjajnu čitalačku publiku

Rado idem u druga kazališta i rado gledam predstave svojih kolega, hrvatskih dramatičara. Imamo sreću da u našoj sredini egzistira znatan broj darovitih hrvatskih autora. Nekoliko predstava Teatra EXIT predstavlja sam vrh izvedbene umjetnosti hrvatskog glumišta danas. Matko Raguž odlično vodi to Kazalište. Doista je iznimno uspješan kazališni ravnatelj i redatelj
Miro Gavran bio je jedan od gostiju na manifestaciji “Zadar čita 2009.”, organiziranoj od strane Gradske knjižnice Zadar, ove godine po prvi put. Književna večer organizirana je uz Nives Tomašević, urednicu njegova djela “Književnost i kazalište”, te su Zadrni tom prilikom mogli pobliže upoznati najizvođenijeg suvremenog hrvatskog dramatičara, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.
Zadar ima čitalačku publiku
Gostovali ste u Zadru, točnije u Gradskoj knjižnici, na “Zadar čita 2009.”. Kakvo iskustvo nosite, odnosno što mislite o navedenoj manifestaciji?
– Kada sam vidio da su na mome nastupu u Gradskoj knjižnici sve stolice popunjene, da je tridesetak ljudi na nogama pratilo taj nastup, a da neki jednostavno nisu uspjeli ući u dvoranu, na zoran način mi je postalo jasno da Zadar ima sjajnu čitalačku publiku, te da ta manifestacija ima svoju svrhu i opravdanje. Dakle moje osobno iskustvo je predivno I pozitivno, a koliko sam čuo i ostali dani su bili uspješni.
Tom prilikom iznijeli ste mišljenje kako je pojavom novih medijia kazalište zapravo još više postalo svoje?
– Pojavom filma i televizije, kazalište je doista još više postalo svoje.
Kazalište se sada može još više usredotočiti na međuljudske odnose, na sukob između čovjeka i čovjeka, na humor koji proizlazi iz međuljudskih odnosa i njihove složenosti i nedorečenosti. Pojavom filma kazalište više ne mora prikazivati masovne scene, masovna kretanja koja daleko lakše i uvjerljivije može prikazati film. Pojavom televizije kazalište više ne mora prikazivati banalnu dokumentarnu površinu naše svakodnevnice. Kazalište se može još jače nego prije posvetiti prikazivanju čovjekovog unutarnjeg svijeta, njegove intime i svih dramatskih i humornih manifestacija koje prate komunikaciju čovjeka s drugim čovjekom.
Kazali ste i kako je knjiga nenadomjestiva? Kakvu to čar ima knjiga, bilo proza, bilo poezija, a nema je ni Internet ni televizija?
– Dobra knjige računa s našom maštom i našom kreativnošću. Dobra knjiga potiče našu maštu i našu kreativnost. Zatomljeni unutarnji svijet možemo probuditi i obogatiti samo s dobrom knjigom, dobrom literaturom.
Proza i drame
Ne treba ni napominjati koliko bi taj unutarnji svijet bio siromašniji da nije književnosti. Uz to, samo književnost nam može pomoći da lakše izražavamo svoje misli i svoje osjećaje. Cijenim sve ono što možemo dobiti preko Interneta, novina i televizije, ALI knjige nam ipak daju nešto više – pomažu nam izgraditi svijet koji je mnogo više od informacije i vizualnog doživljaja stvarnosti.
Pišete prozu i drame. Kakva je po Vama temeljna razlika između ta dva žanra i pisanje kroz ta dva žanra?
– Drama je bitno zgusnutija. Dramski dijalog traži od pisca životnu uvjerljivost i lakoću koja nije nužna romanu. Dramski pisac mora s manje elemenata više toga izreći nego li romanopisac. Drama mora sugestivno balansirati na rubu između realizma koji joj je imanentan zbog živog glumca koji mora utjeloviti svaku napisanu dramu, i otklona od naše stvarnosti koji mora posvjedočiti specifičan intimni svijet svakog dramatičara. U konačnici i romanopisci i dramatičari “pričaju priče”, ali pri tome koriste različita sredstva izražavanja. Još je Hegel govorio da je najteže napisati dramu…. Ne znam – meni je to najlakše. Kada mi je jasna dramska fibula i dramska lica koja se susreću u mom “dramskom svijetu” ja im samo dopustim da progovore i jedni drugima kažu što imaju za reći na što jednostavniji i sugestivniji način.
Gdje nalazite inspiraciju za sve te drame?
– Dva su izvora moje inspiracije – moj život i moja mašta. U konačnici se sve to tako ispreplete da danas kod nekih svojih starih drama i komedija više i ne znam reći gdje je granica između moje mašte i moga životnog iskustva.
Imponira li Vam činjenica da postoje kazališni festivali na kojima se igraju samo Vaše drame?
– Pa iskreno rečeno, sretan sam što od 2003. godine u Slovačkoj egzistira GAVRANFEST na kome se igraju moje drame I komedije. Tim više taj festival dobiva na značenju ako se znade da sam ja vjerojatno jedini živi dramatičar u Europi kome je posvećen kazališni festival, a koji kontinuirano djeluje izvan zemlje moga rođenja.
Jeste li bili gost tih festivala i kakva iskustva donosite?
– Bio sam na sve četiri GAVRANFESTA. Za mene je veliko zadovoljstvo i radost što na jednome mjestu mogu vidjeti kazališta iz različitih zemalja koja igraju moje drame I komedije, tako da su do sada pored slovačkih kazališta na GAVRANFESTU nastupili i teatri iz Krakova, Pariza, Praga, Beča, Zagreba, Brna, Slovenije…
Kazališni festivali
Šteta je jedino što zbog financijskih ograničenja nisu mogli doći teatri iz Buenos Airesa, Moskve, Mumbaija, Washingtona, Rio de Janeiroa, Atene…a koji takodjer izvode moje tekstove.
Idete li u kazalište? Gledate li drame drugih suvremenih autora? Vaše mišljenje o Teatru Exit?
– Rado idem u druga kazališta i rado gledam predstave svojih kolega, hrvatskih dramatičara. Imamo sreću da u našoj sredini egzistira znatan broj darovitih hrvatskih autora. Nekoliko predstava Teatra EXIT predstavlja sam vrh izvedbene umjetnosti hrvatskog glumišta danas. Matko Raguž odlično vodi to Kazalište. Doista je iznimno uspješan kazališni ravnatelj i redatelj.
Predstave poput “Kauboja”, ili “Metastaze”, jesu li Vam “sjele”?
– KAUBOJE sam s velikim zadovoljstvom pogledao… to je vrhunski glumački i redateljski urađena predstava. METASTAZE nisam vidio… nekako izbjegavam djela koja tematiziraju svijet droge i nasilja, jer me to odbija bez obzira da li je kvalitetno ili ne urađeno…

 O PISCU

Biografija, kao i bibliografija, Mira Gavrana uistinu je bogata. Djela su mu prevedena na 30 jezika, a dosad je imao više od 180 kazališnih predstva širom svijeta. Jedini je živući pisac u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, na kome se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima, a koji od 2003. godine djeluje u Slovačkoj pod nazivom Gavranfest.
Dobio je dvadesetak književnih i kazališnih nagrada u zemlji i inozemstvu, četverostruki je dobitnik Nagrada za dramsko djelo “Marin Držić” Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove “Kad umire glumac”, “Zabranjeno smijanje”, “Nora danas” i “Najluđa predstava na svijetu”.
Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Djelovao je kao dramaturg i ravnatelj Teatra &TD, u kome je 1990. pokrenuo scenu “Suvremena hrvatska drama”. Idejni je začetnik i glavni urednik književnog časopisa Plima (1993.-1996.).
Bio je pokretač i stalni pisac Epilog Teatra (1995.- 2001.), a potom sa svojom suprugom, glumicom Mladenom, Gavran pokreće Teatar GAVRAN (2002.) koji svake godine izvede jednu njegovu premijeru i oko devedeset repriza.
Objavio je sedam romana: “Zaboravljeni sin”, Kako smo lomili noge, Klara, Margita, Judita, Krstitelj i Poncije Pilat.
Napisao je i filmski scenarij “Djed i baka se rastaju”.
Za mlade čitatelje je napisao osam knjiga: “Svašta u mojoj glavi”, “Kako je tata osvojio mamu”, “Zaljubljen do ušiju”, “Oproštajno pismo”, “Sretni dani”, “Igrokazi s glavom i repom”, “Pokušaj zaboraviti” i “Profesorica iz snova”.
Od 1993. godine živi i radi kao profesionalni pisac u Zagrebu.