Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Poruga pravde

25.04.2011. 22:00
Poruga pravde


Bilo bi potrebno utvrditi: jesu li ključna državna tijela RH, odnosno njihovi čelnici, u razdoblju od 2000. pa nadalje slijedili propisane zakonske odredbe o spomenutoj “suradnji”, odnosno jesu li pak i ako jesu, tko je od njih i s kojim suradnicima, kada i koliko eventualno kršio hrvatske zakone i kakve će pravne sankcije snositi zbog toga


Prvostupanjska presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču,  izrečena 15. travnja 2011. na  Međunarodnom kaznenom  sudu za bivšu Jugoslaviju  (MKSJ) u Den Haagu, a osobito njeno obrazloženje, najblaže rečeno predstavlja porugu pravde i najprizemniji  oblik napada na zdravu pamet. Takva je za mene kao  povjesničara u cijelosti neprihvatljiva promatrajući je i s  povijesnih, i s pravnih, ali i  političkih stajališta. U njoj je  kroz izrečene kvalifikacije  predsjednik sudskoga vijeća,  nizozemski sudac Alphonsus  Martinus Maria Orie, između  ostaloga nedvojbeno pogrješno i neistinito, namjerno ili  nenamjerno, okvalificirao pripremu i provedbu osloboditeljske akcije “Oluja”  združenih hrvatskih vojnih i  redarstvenih snaga u ljeto  1995. godine. Bez obzira na  njegove stvarne motive, on je  takvim postupkom pred javnošću bjelodano pokazao nedovoljnu razinu vlastite pravničke i intelektualne sposobnosti razumijevanja činjenica i  njihova objektivnog predočavanja, čime je izravno doveo u pitanje odredbu članka  13 Statuta MKSJ (Kvalifikacije sudaca).
Položaj Republike  Hrvatske
 No, odgovornost za ovu i  ovakvu katastrofalnu presudu  ne snose samo haaške strukture kao izvršitelji volje pojedinih, Hrvatskoj izrazito  nesklonih stranih središta  moći, i to vrlo dobro usklađenih s nastojanjima neporažene velikosrpske politike Beograda. Stoga u daljnjem slijedu vrijedi pozorno  promotriti i ukazati na prirodu odnosa, napose u razdoblju od početka 2000. do  danas, ključnih državnih tijela  Republike Hrvatske prema  MKSJ, odnosno tužiteljstvu  toga suda. Tu odmah valja primijetiti nekoliko bitnih elemenata, od kojih je prvi svakako onaj koji se vezuje uz  prijedlog Vlade Republike  Hrvatske iz 2000., kojega je  žurno prihvatio Zastupnički  dom Hrvatskoga državnog sabora na svojoj sjednici od 14.  travnja 2000. godine. U njemu  se pored ostaloga nalazio i dio  teksta u kojemu je stajalo slijedeće: „ … utvrđujući da je  otežavanjem suradnje s  Međunarodnim kaznenim sudom nanesena velika šteta vjerodostojnosti pravnog sustava  Republike Hrvatske, kao i neposrednim državnim interesima, a zemlja je dovedena u  međunarodnu državnu izolaciju”. Iz ovoga navoda proizlazilo bi da se Republika Hrvatska zbog prethodno provođene državne politike (na  čelu s dr. Franjom Tuđmanom) zaštite njezina suvereniteta nalazila u međunarodnoj političkoj izolaciji.
 Ako je doista bilo tako, kako onda za usporedbu  možemo nazvati sadašnji položaj Republike Hrvatske.  Ona, eto, od kada se provodi  tzv. politika detuđmanizacije,  više nije u izolaciji. Naprotiv,  strani obavještajci u njoj nesputano djeluju, predstavnici  do jučer pobunjene srpske  manjine ključan su jezičac na  vagi opstanka vladajuće koalicije, njenu se političku elitu  hvali za kooperativnost u “zapadnobalkanskim” procesima, a izravni su “plodovi” takvoga ponašanja grcanje u dugovima, te gotovo potpuno  urušavanje hrvatskoga gospodarstva. Tome dakako treba  pribrojiti i realnost gubitka dijelova državnoga teritorija,  odnosno akvatorija na raznoraznim prinudnim “međunarodnim arbitražama”, kao i  izgledni nestanak političkoga  subjektiviteta bosansko-hercegovačkih Hrvata. Doista, vrhunska postignuća naših  “državnika novog kova” svih  stranačkih opredjeljenja, od  kojih jedan trenutno uživa na  podužem odmoru u Mozartovu gradu! Kao šlag na tortu  dolaze srbijanske optužnice  protiv naših branitelja (u Hrvatskoj se bespogovorno po  njima postupa), te najnovija  sramotna presuda spomenutoga suda kojom je hrvatski  politički i vojni vrh iz razdoblja stvaranja i obrane samostalne države proglašen  zločinačkim! Potpuno je jasno  da su Republika Hrvatska i  hrvatski narod danas potpuno  poniženi, a dojučerašnji hrvatski ponos zgažen, čime je  budućnost samostalne države  i suverenog naroda ozbiljno  dovedena u pitanje.
Podanički odnos
 Konačno, pitam se prihvaćaju li oni pojedinci i skupine, koji za sebe tvrde da su  Hrvatsku izvukli iz međunarodne izolacije, ove najnovije  kriminalizirajuće kvalifikacije  haaškoga suda i jesu li za njih  one u korelaciji s proklamirano dostignutim „međunarodnim ugledom” posttuđmanovske Hrvatske? Nadalje,  ako pak poneki danas u Hrvatskoj promiču besmislice  kako generali Gotovina i Markač (ne treba ovdje zaboraviti  ni ostale optužene i osuđene  hrvatske časnike) plaćaju svojedobnu političku i pravnu nezrelost Republike Hrvatske, i  to iz razdoblja nakon izvršenja  legitimne oslobodilačke akcije  Oluja, i ako pritom sadašnje  opravdane prosvjedne reakcije diljem domovine nazivaju  jeftinim prikupljanjem političkih bodova, onda se takvi  moraju suočiti s činjenicama i  sljedećim retoričkim pitanjem: nisu li upravo oni svojim  podaničkim odnosom spram  MKSJ do sada prikupljali političke bodove, i ako jesu tko ih  je i kako za takvo ponašanje  nagrađivao, konkretno na čiju  štetu i teret? Također, za podsjetiti je takve, jer oni očito  toga nisu dovoljno svjesni, da  veliki u međunarodnoj zajednici u pravilu srdačno pozdravljaju i tapšaju samo one  male i ne previše važne koji se  nalaze u podređenom položaju, i što je posebice bitno,  ne protive se tom statusu. Naime, opće je poznato da dostojanstveni i samosvojni u  takvom okruženju ne pobiru  srdačne pozdrave već nerijetko trpe pritiske, a ponekad i  tzv. izolaciju, ali zato istodobno od pravdoljubivih uživaju  poštovanje.
Raščišćavanje  svih okolnosti
 A što se pak tiče obvezne  suradnje Republike Hrvatske  sa spomenutim sudom, za bolje razumijevanje ovdje moramo pojasniti i neke pojmove. U tom smislu pojam suradnje primarno označava zajednički rad, odnosno podrazumijeva uspostavljene relacije na zajedničkom projektu,  planu ili općem djelovanju, što  bi u konkretnom slučaju pretpostavljalo i tako uspostavljeni odnos između Republike  Hrvatske i MKSJ. Na takvim  općerazumljivim i općeprihvaćenim načelima, uz one navedene u odredbi članka 29  Statuta MKSJ, Republika Hrvatska bila je i jest obvezna  surađivati sa sudom u Den  Haagu koga su osnovali Ujedinjeni narodi. I upravo zato  slijedi pitanje: je li u većini  slučajeva dosadašnje bespogovorno, nekritičko i potpuno  infantilno izvršavanje svakoga  sudskoga zahtjeva, a poglavito  tužiteljskog, imalo bilo kakve  veze s prethodno definiranim  pojmom suradnje? Naravno  da nije, i to naprosto zato jer  takvo ponašanje nije slijedilo  pozitivan pojam suradnje, već  isključivo oslikavalo podaničku poslušnost. A poslušnost ni po čemu nije imanentna  suradnji, već upravo suprotno  tome – ona je nerazumno pristajanje na svaki zahtjev, ma  kako neopravdan i nepravedan bio, što je između ostaloga  za rezultat imalo rušenje dostojanstva i integriteta cijele  nacije i države.
 Ovaj haški sudski postupak  neodoljivo je podsjetio na svojedobne procese održavane u  komunističkoj Hrvatskoj, u  kojima je presuda pretežito  bila prethodno donesena i već  izvršena, a tek nakon toga  obavljeni fiktivni sudski postupci s namjerom “pravnog”  opravdanja takovog  zločinačkog postupanja.  Uzevši sve u obzir, od posebne  je važnosti što žurnije krenuti  u potpuno raščišćavanje svih  okolnosti koji su utjecali na  izricanje ovakve prvostupanjske presude. Stoga je u prvome redu neophodno da nadležna državna tijela u Republici Hrvatskoj, ukoliko naravno uopće imaju političku  volju za to, pokrenu sveobuhvatne istražne radnje u pravcu  utvrđivanja činjenica i posljedica hrvatske “suradnje” s  MKSJ.
Uloga medija
Naime, u tom smislu bilo bi  potrebno utvrditi: jesu li  ključna državna tijela RH, odnosno njihovi čelnici, u razdoblju od 2000. pa nadalje  slijedili propisane zakonske  odredbe o spomenutoj “suradnji”, odnosno jesu li pak i  ako jesu, tko je od njih i s  kojim suradnicima, kada i koliko eventualno kršio hrvatske  zakone i kakve će pravne sankcije snositi zbog toga. Ovakav postupak zasigurno bi bio  od višestruke koristi za Republiku Hrvatsku. Donekle bi  joj osvjetlao izgubljeni obraz  pred međunarodnom zajednicom, ali bi i pokazao njenu  opravdanu, makar i zakašnjelu brigu i privrženost poštivanju vlastitih zakona, što je  uostalom i jedna od ključnih  točaka ispunjenja traženih uvjeta za ulazak u Europsku  Uniju.
 Međutim, protivnici upravo  ovakvog oblika istraživanja  danas politikantski pokušavaju nametnuti stajalište kako se  ne treba osvrtati i vezivati uz  prošlost, već je neophodno usmjeriti se ka budućnosti i na  tim principima djelovati. Pritom bi bilo dobro da takva  svoja iluzorna načela pokušaju pojasniti javnosti, i to  posebice onda kada se nađu u  situaciji potrebe argumentiranog pobijanja svih teških navoda iz presude, koja se, uzgred rečeno, odnosi isključivo  na tu prošlost. Nije mi jasno  kako zamišljaju to učiniti, a da  istodobno detaljno i objektivno ne sagledaju i prouče događaje iz nedavne, ali i odmakle prošlosti (u što spada i  procesuiranje komunističkih  zločina). Ili će im možda i u  tom slučaju okvir pogleda na  prošlost biti odnekud zadan,  pa će se shodno tome poslušnički moći samo selektivno njime koristiti. Ako je tako,  njima na savjest, uz naravnu  pretpostavku da je imaju.
 Dakako da se u kontekstu  ocjenjivanja ovoga razdoblja  ne smiju zanemariti i pojedini  mediji u Republici Hrvatskoj.  Naime, vrijedi se prisjetiti, a  po potrebi i dokumentirano  priložiti, što su to i kako takvi  činili i čine u stvaranju  društvenoga ozračja u razdoblju tzv. detuđmanizacije, glede inzistiranja na kažnjavanju  hrvatskih političkih i vojnih  čelnika iz razdoblja prije 2000.  godine. Naravno da su takvim  svojim ponašanjem zasigurno  izravno pridonijeli ovakvoj  presudi.
 I na koncu vrijedi napomenuti da je 1996. donesen  Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske sa sudom u  Den Haagu, kojim su nedvosmisleno regulirani svi  međusobni odnosi, pa između  ostaloga i to tko je bio nositeljem suradnje s navedenim  sudom. Na tom tragu, kao i  događajima koji su potom uslijedili, povjesničari će imati  zadatak objektivno, koristeći  se arhivskim gradivom i dokumentacijom, i što je napose  važno bez bilo kakvih predrasuda, dati ocjenu o svim političkim, medijskim i ostalim  društvenim čimbenicima koji  su u mirnodopskom razdoblju  sudjelovali u možebitnom  udruženom zločinačkom pothvatu protiv Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda.