Bilo bi potrebno utvrditi: jesu li ključna državna tijela RH, odnosno njihovi čelnici, u razdoblju od 2000. pa nadalje slijedili propisane zakonske odredbe o spomenutoj “suradnji”, odnosno jesu li pak i ako jesu, tko je od njih i s kojim suradnicima, kada i koliko eventualno kršio hrvatske zakone i kakve će pravne sankcije snositi zbog toga
Prvostupanjska presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, izrečena 15. travnja 2011. na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Den Haagu, a osobito njeno obrazloženje, najblaže rečeno predstavlja porugu pravde i najprizemniji oblik napada na zdravu pamet. Takva je za mene kao povjesničara u cijelosti neprihvatljiva promatrajući je i s povijesnih, i s pravnih, ali i političkih stajališta. U njoj je kroz izrečene kvalifikacije predsjednik sudskoga vijeća, nizozemski sudac Alphonsus Martinus Maria Orie, između ostaloga nedvojbeno pogrješno i neistinito, namjerno ili nenamjerno, okvalificirao pripremu i provedbu osloboditeljske akcije “Oluja” združenih hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga u ljeto 1995. godine. Bez obzira na njegove stvarne motive, on je takvim postupkom pred javnošću bjelodano pokazao nedovoljnu razinu vlastite pravničke i intelektualne sposobnosti razumijevanja činjenica i njihova objektivnog predočavanja, čime je izravno doveo u pitanje odredbu članka 13 Statuta MKSJ (Kvalifikacije sudaca).
Položaj Republike Hrvatske
No, odgovornost za ovu i ovakvu katastrofalnu presudu ne snose samo haaške strukture kao izvršitelji volje pojedinih, Hrvatskoj izrazito nesklonih stranih središta moći, i to vrlo dobro usklađenih s nastojanjima neporažene velikosrpske politike Beograda. Stoga u daljnjem slijedu vrijedi pozorno promotriti i ukazati na prirodu odnosa, napose u razdoblju od početka 2000. do danas, ključnih državnih tijela Republike Hrvatske prema MKSJ, odnosno tužiteljstvu toga suda. Tu odmah valja primijetiti nekoliko bitnih elemenata, od kojih je prvi svakako onaj koji se vezuje uz prijedlog Vlade Republike Hrvatske iz 2000., kojega je žurno prihvatio Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora na svojoj sjednici od 14. travnja 2000. godine. U njemu se pored ostaloga nalazio i dio teksta u kojemu je stajalo slijedeće: „ … utvrđujući da je otežavanjem suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom nanesena velika šteta vjerodostojnosti pravnog sustava Republike Hrvatske, kao i neposrednim državnim interesima, a zemlja je dovedena u međunarodnu državnu izolaciju”. Iz ovoga navoda proizlazilo bi da se Republika Hrvatska zbog prethodno provođene državne politike (na čelu s dr. Franjom Tuđmanom) zaštite njezina suvereniteta nalazila u međunarodnoj političkoj izolaciji.
Ako je doista bilo tako, kako onda za usporedbu možemo nazvati sadašnji položaj Republike Hrvatske. Ona, eto, od kada se provodi tzv. politika detuđmanizacije, više nije u izolaciji. Naprotiv, strani obavještajci u njoj nesputano djeluju, predstavnici do jučer pobunjene srpske manjine ključan su jezičac na vagi opstanka vladajuće koalicije, njenu se političku elitu hvali za kooperativnost u “zapadnobalkanskim” procesima, a izravni su “plodovi” takvoga ponašanja grcanje u dugovima, te gotovo potpuno urušavanje hrvatskoga gospodarstva. Tome dakako treba pribrojiti i realnost gubitka dijelova državnoga teritorija, odnosno akvatorija na raznoraznim prinudnim “međunarodnim arbitražama”, kao i izgledni nestanak političkoga subjektiviteta bosansko-hercegovačkih Hrvata. Doista, vrhunska postignuća naših “državnika novog kova” svih stranačkih opredjeljenja, od kojih jedan trenutno uživa na podužem odmoru u Mozartovu gradu! Kao šlag na tortu dolaze srbijanske optužnice protiv naših branitelja (u Hrvatskoj se bespogovorno po njima postupa), te najnovija sramotna presuda spomenutoga suda kojom je hrvatski politički i vojni vrh iz razdoblja stvaranja i obrane samostalne države proglašen zločinačkim! Potpuno je jasno da su Republika Hrvatska i hrvatski narod danas potpuno poniženi, a dojučerašnji hrvatski ponos zgažen, čime je budućnost samostalne države i suverenog naroda ozbiljno dovedena u pitanje.
Podanički odnos
Konačno, pitam se prihvaćaju li oni pojedinci i skupine, koji za sebe tvrde da su Hrvatsku izvukli iz međunarodne izolacije, ove najnovije kriminalizirajuće kvalifikacije haaškoga suda i jesu li za njih one u korelaciji s proklamirano dostignutim „međunarodnim ugledom” posttuđmanovske Hrvatske? Nadalje, ako pak poneki danas u Hrvatskoj promiču besmislice kako generali Gotovina i Markač (ne treba ovdje zaboraviti ni ostale optužene i osuđene hrvatske časnike) plaćaju svojedobnu političku i pravnu nezrelost Republike Hrvatske, i to iz razdoblja nakon izvršenja legitimne oslobodilačke akcije Oluja, i ako pritom sadašnje opravdane prosvjedne reakcije diljem domovine nazivaju jeftinim prikupljanjem političkih bodova, onda se takvi moraju suočiti s činjenicama i sljedećim retoričkim pitanjem: nisu li upravo oni svojim podaničkim odnosom spram MKSJ do sada prikupljali političke bodove, i ako jesu tko ih je i kako za takvo ponašanje nagrađivao, konkretno na čiju štetu i teret? Također, za podsjetiti je takve, jer oni očito toga nisu dovoljno svjesni, da veliki u međunarodnoj zajednici u pravilu srdačno pozdravljaju i tapšaju samo one male i ne previše važne koji se nalaze u podređenom položaju, i što je posebice bitno, ne protive se tom statusu. Naime, opće je poznato da dostojanstveni i samosvojni u takvom okruženju ne pobiru srdačne pozdrave već nerijetko trpe pritiske, a ponekad i tzv. izolaciju, ali zato istodobno od pravdoljubivih uživaju poštovanje.
Raščišćavanje svih okolnosti
A što se pak tiče obvezne suradnje Republike Hrvatske sa spomenutim sudom, za bolje razumijevanje ovdje moramo pojasniti i neke pojmove. U tom smislu pojam suradnje primarno označava zajednički rad, odnosno podrazumijeva uspostavljene relacije na zajedničkom projektu, planu ili općem djelovanju, što bi u konkretnom slučaju pretpostavljalo i tako uspostavljeni odnos između Republike Hrvatske i MKSJ. Na takvim općerazumljivim i općeprihvaćenim načelima, uz one navedene u odredbi članka 29 Statuta MKSJ, Republika Hrvatska bila je i jest obvezna surađivati sa sudom u Den Haagu koga su osnovali Ujedinjeni narodi. I upravo zato slijedi pitanje: je li u većini slučajeva dosadašnje bespogovorno, nekritičko i potpuno infantilno izvršavanje svakoga sudskoga zahtjeva, a poglavito tužiteljskog, imalo bilo kakve veze s prethodno definiranim pojmom suradnje? Naravno da nije, i to naprosto zato jer takvo ponašanje nije slijedilo pozitivan pojam suradnje, već isključivo oslikavalo podaničku poslušnost. A poslušnost ni po čemu nije imanentna suradnji, već upravo suprotno tome – ona je nerazumno pristajanje na svaki zahtjev, ma kako neopravdan i nepravedan bio, što je između ostaloga za rezultat imalo rušenje dostojanstva i integriteta cijele nacije i države.
Ovaj haški sudski postupak neodoljivo je podsjetio na svojedobne procese održavane u komunističkoj Hrvatskoj, u kojima je presuda pretežito bila prethodno donesena i već izvršena, a tek nakon toga obavljeni fiktivni sudski postupci s namjerom “pravnog” opravdanja takovog zločinačkog postupanja. Uzevši sve u obzir, od posebne je važnosti što žurnije krenuti u potpuno raščišćavanje svih okolnosti koji su utjecali na izricanje ovakve prvostupanjske presude. Stoga je u prvome redu neophodno da nadležna državna tijela u Republici Hrvatskoj, ukoliko naravno uopće imaju političku volju za to, pokrenu sveobuhvatne istražne radnje u pravcu utvrđivanja činjenica i posljedica hrvatske “suradnje” s MKSJ.
Uloga medija
Naime, u tom smislu bilo bi potrebno utvrditi: jesu li ključna državna tijela RH, odnosno njihovi čelnici, u razdoblju od 2000. pa nadalje slijedili propisane zakonske odredbe o spomenutoj “suradnji”, odnosno jesu li pak i ako jesu, tko je od njih i s kojim suradnicima, kada i koliko eventualno kršio hrvatske zakone i kakve će pravne sankcije snositi zbog toga. Ovakav postupak zasigurno bi bio od višestruke koristi za Republiku Hrvatsku. Donekle bi joj osvjetlao izgubljeni obraz pred međunarodnom zajednicom, ali bi i pokazao njenu opravdanu, makar i zakašnjelu brigu i privrženost poštivanju vlastitih zakona, što je uostalom i jedna od ključnih točaka ispunjenja traženih uvjeta za ulazak u Europsku Uniju.
Međutim, protivnici upravo ovakvog oblika istraživanja danas politikantski pokušavaju nametnuti stajalište kako se ne treba osvrtati i vezivati uz prošlost, već je neophodno usmjeriti se ka budućnosti i na tim principima djelovati. Pritom bi bilo dobro da takva svoja iluzorna načela pokušaju pojasniti javnosti, i to posebice onda kada se nađu u situaciji potrebe argumentiranog pobijanja svih teških navoda iz presude, koja se, uzgred rečeno, odnosi isključivo na tu prošlost. Nije mi jasno kako zamišljaju to učiniti, a da istodobno detaljno i objektivno ne sagledaju i prouče događaje iz nedavne, ali i odmakle prošlosti (u što spada i procesuiranje komunističkih zločina). Ili će im možda i u tom slučaju okvir pogleda na prošlost biti odnekud zadan, pa će se shodno tome poslušnički moći samo selektivno njime koristiti. Ako je tako, njima na savjest, uz naravnu pretpostavku da je imaju.
Dakako da se u kontekstu ocjenjivanja ovoga razdoblja ne smiju zanemariti i pojedini mediji u Republici Hrvatskoj. Naime, vrijedi se prisjetiti, a po potrebi i dokumentirano priložiti, što su to i kako takvi činili i čine u stvaranju društvenoga ozračja u razdoblju tzv. detuđmanizacije, glede inzistiranja na kažnjavanju hrvatskih političkih i vojnih čelnika iz razdoblja prije 2000. godine. Naravno da su takvim svojim ponašanjem zasigurno izravno pridonijeli ovakvoj presudi.
I na koncu vrijedi napomenuti da je 1996. donesen Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske sa sudom u Den Haagu, kojim su nedvosmisleno regulirani svi međusobni odnosi, pa između ostaloga i to tko je bio nositeljem suradnje s navedenim sudom. Na tom tragu, kao i događajima koji su potom uslijedili, povjesničari će imati zadatak objektivno, koristeći se arhivskim gradivom i dokumentacijom, i što je napose važno bez bilo kakvih predrasuda, dati ocjenu o svim političkim, medijskim i ostalim društvenim čimbenicima koji su u mirnodopskom razdoblju sudjelovali u možebitnom udruženom zločinačkom pothvatu protiv Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda.
najnovije
najčitanije
Zadar
VELIKI PETAK
Večeras Služba Muke Gospodnje i procesija s Križem središtem Zadra
Hrvatska
ministarstvo turizma
Brnjac: Prihodi od stranih turista u 2023. godini 14,6 milijardi eura
Košarka
Spektakl
NBA zvijezde, hrvatska košarkaška vrsta i selekcija Europe u Areni u čast Draženu Petroviću
Ostali sportovi
Dobre vijesti
Leona Popović ipak ne mora na operaciju koljena, krajem travnja vraća se na snijeg
Nogomet
Tužna obljetnica
Prije 16 godina stradao je Hrvoje Ćustić
Scena
DAO PODRŠKU BABY LASAGNI
URNEBESNI VIDEO ZADARSKE LEGENDE Pogledajte kako Grdović pleše na Rim Tim Tagi Dim!
Zadar
PREDBLAGDANSKA PONUDA
BILI SMO NA ZADARSKOJ TRŽNICI I RIBARNICI: ‘Prodaja ide slabo, mislim da su centri učinili svoje…’
Plodovi zemlje i mora
NAJULOV 2024.
IMPRESIVAN ULOV DOMAGOJA BAŠIĆA: ‘Samo što san spustija skosavicu u more, bum…’
Zadar
ĐIR PO KVARTU
ĐIR PO KVARTU (6) Kanalizacija na Ploči trebala bi biti prioritet: ‘To je sramota. Nervira me kad…’
Crna Kronika
KRAĐE