Prijateljstvo preko tipkovnice – korak naprijed ili korak natrag?

Ako nismo sposobni biti sami, bit ćemo još više usamljeni. Ako ne učimo našu djecu da budu sami, jedino što će poznavati jest usamljenost, upozorava američka znanstvenica Sherry Turkle

Snalaženje u prostoru samo putem osjetila vida može biti većinu vremena izvedivo, no u kritičnim trenucima i pogubno. Prelazak ceste dok gledamo s jedne na drugu stranu redovito olakšavamo osluškivanjem zvuka motora automobila, ali i fizičkim osjetom vibracija tla… Sve to pomaže nam da živi i zdravi pređemo pješački prijelaz. Isto vrijedi i s komunikacijom. Uglavnom se uspješno sporazumijevamo osluškujući izgovorene riječi, čitajući ih s ekrana, izgovarajući ih ili tipkajući ih, no kada naiđu problemi neverbalna komunikacija je ona koja je bitna. Jer, iako je prevladavajuće mišljenje kako bez riječi ne bi bilo ni komunikacije, na onu neverbalnu varijantu otpada čak sedamdeset posto. Koliko je ona značajna dokazuje jednostavan eksperiment. Ukoliko ugasite ton na televiziji i bez slušanja promotrite što glumci na filmu pričaju jako ćete brzo pohvatati kako priča ide. Tko se voli, a tko ne, tko se svađa, tko je zabrinut, što planiraju…
Oči širom zatvorene
Facijalna ekspresija i položaj tijela nešto je što učimo od najranijih dana i nešto čemu svjesno i nesvjesno svjedočimo cijeli život. Ipak, susret s verbalnim aspektom često nas zna zavarati pomišljajući kako je to i jedini aspekt. A nije, i ako pomislimo tako, vrlo je vjerovatno da će nas tijekom života svako malo gaziti pokoji automobil, autobus, a ako smo uistinu tvrdoglavi naletjet će i vlak s toliko vagona koliko smo godina ignorirali sve druge aspekte.
A kada smo kod tih drugih aspekata, neverbalna komunikacija s drugima je samo dio. U vrijeme sve naprednijih komunikacijskih tehnologija istinska povezanost s nama samima (ali i drugima) jest ta koja iščezava sve više. Paradoksalno, obrnuto je proporcionalna s količinom posredno ostvarene komunikacije, bilo putem mobilnih uređaja, računala, ponajviše društvenih mreža… Sve to primijetila je i Sherry Turkle, američka znanstvenica koja se bavi proučavanjem kako tehnologija oblikuje naše suvremene odnose te autorica knjige „Sami zajedno: Zašto očekujemo više od tehnologija nego od nas samih?”. Turkle tako tvrdi kako nas društvene mreže s kojima se svakodnevno susrećemo suočavaju s trenutkom iskušenja:
Povezani, a usamljeni
– Privučeni iluzijom druženja bez intimnosti brkamo ‘postove’ i ‘online’ dijeljenje (eng. share) s autentičnom komunikacijom rezultirajući još većom željom da žrtvujemo komunikaciju za samo ‘online’ povezivanje, kazuje Turkle, nastavljajući kako je samoća postao problem koji moramo riješiti, a ljudi ga danas pokušavaju riješiti ‘online’ povezivanjem. No, ‘online’ povezivanje je više simptom nego lijek. Ono izražava, ali ne rješava problem koji leži ispod svega toga, ističe:
– Stalno ‘online’ povezivanje mijenja način na koji ljudi razmišljaju o sebi, ono oblikuje novi način bivanja. „’Šeram’ (eng.share – dijeliti) – dakle jesam”. Mi danas koristimo tehnologiju da definiramo sebe tako da dijelimo svoje osjećaje i misli čak i u trenutku dok ih imamo, pojašnjava Turkle, dodajući kako je problem s novim režimom „’Šeram’ dakle jesam” to što u njemu nema istinske povezanosti:
– Mi se ne osjećamo u tome. I što onda radimo? ‘Šeramo’ još više…
Osama – lijek protiv osamljenosti
Rješenje za kontinuiranu usamljenost čak i ako virtualno komuniciramo s bezbroj ljudi svakodnevno od jutra do večeri Turkle vidi u stvaranju kapaciteta za osamu:
– Osama je mjesto gdje pronalazite sebe tako da biste mogli potom posegnuti prema drugim ljudima te onda i ostvariti stvarnu povezanost. Ako ne njegujete kapacitet za osamu, a time i sposobnost da budete odvojeni, da se priberete – završite izolirani, pojašnjava Turkle, dodajući kako se tada najčešće okrećemo drugim ljudima na društvenim mrežama kako bi se osjećali manje anksiozno ili da bi se osjećali živo. No, kada se to događa najčešće i ne možemo cijeniti ljude s kojima smo povezani na taj način, upozorava:
FB prijatelji kao rezervni dijelovi?
– Kao da ih koristimo za rezervne dijelove kako bismo poduprli naš krhki osjećaj sebe. No, tada najčešće i dalje posrćemo misleći kako će nas stalna ‘online’ povezanost učiniti manje samima. A istina je zapravo suprotna: Ako nismo sposobni biti sami, bit ćemo još više usamljeni. Ako ne učimo našu djecu da budu sami, jedino što će poznavati jest usamljenost, zaključuje Turkle, napominjući pritom kako ne predlaže da se svi odjednom odvojimo od naših komunikacijskih spravica, već da pokušamo stvorimo samosvjesniji odnos s nama samima, drugima, ali i tehnologijom:
Nađite ravnotežu
– Tehnologija nam pruža puno toga, da redefiniramo naše vrijednosti i ja sam optimistična u vezi nje. No, počnite razmišljati o osami kao dobroj stvari, napravite mjesta za nju. Nađite načine kako da to predstavite kao vrijednosti svojoj djeci. Stvorite prostore u kući koji će biti namijenjeni razgovorima, kao kuhinju i dnevni boravak. Isto pokušajte napraviti i na poslu. Te najvažnije, slušajte, pa čak i one dosadne detalje. Jer tek kada zamucnemo ili zaboravimo riječ – istinski otkrivamo sebe drugima.