KOLANJCI ZAMLADILI ZVONIK SVETOGA LUKE

Slika korisnika valentinam
GLIGORIN POUČAK
Autor: 
Moram vam biti iskren pa priznati da sam o kupima i "mladidbi" intenzivno počeo razmišljati od onoga dana, mjeseca prosinca prošle godine, kada mi je jedan naš Kolanjac, vidno frustriran, rekao: "Zamladili su Zvonik!"

Sićan se koda je učer bilo. Kolanjsko polje bilo je uređeno kaj slika; panji svi skopani na kupi, sve poredani jedan do drugoga kaj po špagu. Ljudi su u polju lavurali i pivali." Tako se svojih mladih dana prisjeća teta Mare, kada se pedesetih godina prošlog stoljeća, kao mlada nevista, preselila iz grada Paga u Kolan udavši se za Blasa Šuprahu, prvog kolanjskog "šustera", o čemu sam opširnije pisao u prošloj kolumni.

Kopalo se celi dan

Zaista, kopanje "na kupi" bila je specifična, svojevrsna obrada tla koja se, koliko je poznato mojim sugovornicima i meni osobno, prakticirala jedino na otoku Pagu.

"Na kupi bi se počelo kopat u marču, kad bi počeli pupi na panjiman, a to znači da bi počela i trava rest po trsju", govori mi Emil Oštarić, poznati kolanjski poljoprivrednik i OPG-ovac.

"Ma, Emile brate, zač baš na kupi, ča se ni moglo kopat "uravan", nego dizat kupi a onda posli ti isti kupi rušit ili "mladit?!"

"Kup bi težak načini motikon tako da bi zgrnu zemlju od panjev, skopa travu i između 4 panja diga kup. Ako bi bili 3 težaka, onda bi prvi poče tri kupa isprid i on je obično bi najmlađi, a drugi bi ga "naganja". Ov drugi bi ponekad bi bržlji, pa bi ovomu prvomu doša s motikon ispod nog. Tako je tote bilo i naticanja."

"Koliko bi se skopalo kupi dnevno?- pitam Emila.

"Reklo bi se "motika trsja", a to je prosječno 350 panji dnevno. Kopalo se je celi dan, a to znači "od sunca rodu" do "sunca počitku", nastavlja Emil.

Spiza u "kofamin" na glavamin

"Spiza se je težaciman nosila u polje, ča se je ilo?- pitam dalje.

"Ženske su nosile spizu u "kofamin" na glavamin, i u brunciman u rukamin. Marenda bi došla oko 9 uri, obed je bi u podne, a užina oko 4 ure popodne, i na svršetku dnevnice - vičera. A ilo se bakalar ili hobodnicu s kumpriliman za marendu i vičeru, sira, slanine i kruha za užinu, a za obed je bila juha, lazanje, kumprili, slano meso i tako. Bilo je glavno naist se. Iza obeda bi se malo i "zatuhinjilo" (zadrijemalo). Normalno, sve se je zalivalo bevondon. Bevande bi se popilo "depiju", pa su pridvečer svi bili dobre volje. Ni se pilo celo, ali spiza i posal su iskali pit, pa bi se bilo nakupilo. E, onda bi na kraju pala pisma. "Nakanat" smo pivali, dva i dva. Dočin bi jedni završili, drugi dvo bi počeli. Bilo je lipo!

Takov je bi težaški život. Kad bi se u febroru porizalo panji, u marču bi se počelo vadit trstike iz "pumpurele"i činit jata proti bure. I odma bi se počelo kopat na kupi."

"Da objasnimo oniman ki ne znaju, "pumpurela" se je zvalo složeno skladište trstika u trsju, s osušenim lišćem- nadopunjujem Emila.

"I do kad su kupi stali u trsju?-znatiželjan sam.

"Kupi su stali sve do žunja, bolje reć do Antonje. Onda bi se počelo "mladit". Već je na mlađicamin bilo grozje i zato se je mladilo samo ujutro ranije. Svi kupi bi se porušilo motikon, pokrila bi se naresla trava zemljon, i ona bi tako izgnjilila, a panj bi tako zadrža vlagu- završio je Emil svoju priču.

Razmišljam dalje o kopanju na kupi i mladidbi. Sad mi je bilo jasnije zašto su se kopali kupi i zašto su ti prekrasni zemljani stošci, koji su simetrično stajali na našim vinogradima kraseći Kolanjsko polje, morali biti sravnjeni - zamlađeni. Kopanje na kupi i mladidba su prestali dolaskom traktorića, motokultivatora, freza i što ti ja znam kakvih sve ne priključaka za obradu tla. Nekadašnji težaci kažu "nema kruha bez motike!" To, vjerojatno, i stoji u prenesenom smislu, ali da je lakše, lakše je.

Počeci rušenja zvonika

Moram vam biti iskren pa priznati da sam o kupima i "mladidbi" intenzivno počeo razmišljati od onoga dana, mjeseca prosinca prošle godine, kada mi je jedan naš Kolanjac, vidno frustriran, rekao: "Zamladili su Zvonik!"

Iako se o tome puno prije govorilo, jednostavno nisam mogao vjerovati. A onda se na jednoj Facebook stranici pojavila fotka s crkvom Sv. Luke u Kolanu na kojoj se vide počeci rušenja zvonika uz prigodan tekst zbog kojega, dok čitaš, zasuze oči:

"Kolanjci, pogledajte po posljednji put svoju crikvu, koja ovako izgleda od 1925. godine. Zvonik je tada građen u skladu s preostalom crkvom, u kompoziciji zlatnog veza, s jednostavnim eiementima, primjereno arhitekturi ostalog tijela crkve. Kao takva je prije nekoliko godina zaštićena u službenom prostornom planu, kao jedina građevina u našoj općini sa spomeničkom vrijednošću. Ovakvu je pamtimo već sigurno pet generacija. Nažalost, nove generacije ne znaju cijeniti prošlost, ali ne mare ni za budućnost. Ako je već bila potreba zvonik rušiti radi eventualnog problema sa statikom i graditi novi, onda se moralo graditi novi u dimenzijama i vizuri starog zvonika. Sudeći prema predizbornom panou nalijepljenom na stari zvonik, dobit ćemo nešto sasvim drugo, neskladni, bizarno ogromni zvonik, neprimjeren našoj crkvi, koji će svojom kič arhitekturom svjedočiti o iskrivljenim vrijednostima jedne generacije."

Konačno, počeli su radovi na podizanju novog zvonika. Ali to su tek pripremni radovi i gotovo je sigurno da novi zvonik neće ugledati svijetlo dana do 16. srpnja, kada se u Kolanu slavi velika, bolje reći najveća kolanjska fešta - Gospa od Karmela, ili kako je Kolanjci zovu - Karmenica. Ako radovi na novom zvoniku budu gotovi do 18. listopada ove godine, tj. do Svetog Luke, čije ime nosi kolanjska crkva i župa, biti će, barem što se rokova tiče, svi zadovoljni. A dotle će Emil, zamislite onaj isti Emil koji u ovoj kolumni priča o kupima i mladidbi, potezati konope crkvenih zvona pod vedrim nebom i pivati pištule u crikvi bez zvonika.

Martina i Vladimir Nazor

Isto će tako Martina Šupraha - Emilova kćer - koje li koincidencije - nastaviti svirati, pjevati i voditi Dječji zbor Sv.Luke u toj istoj crikvi za čiji se stari zvonik žestoko zalagala. I, nepovoljnom razvoju događaja unatoč, Martina je sa svojom dječicom imala uspješan 1. nastup na Festivalu župnih zborova ZLATNA HARFA u ZADRU.

Na kraju, citirati ću neke stihove našeg velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora koji je također bio otočanin:

"Rekoše nam: "Vi ste uvijek bili roblje, A povjest vaša nalik je na groblje Na kome niti pravog križa nema, Ponegdje ploča, bez imena, nijema...

Da, to nam kažu, A sve u meni na to kliče: Lažu! Iako nema raka, spomenika, Zidina, ploča, pergamena, slika, Ja ipak znam što bje i kako bje,

Ne, razasute na sve četir strane Već u mom tijelu leže ukopane Otaca mojih put i kosti sve! Propao nije ni duh im ni lik.

Pognojili su tlo iz koga nikoh, Njivu što gradim, putove što svikoh: Njih mrtvih ja sam živi spomenik!"

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3 (4 glasova)