Prohibicija poželjna

Slika korisnika valentinam
TV SVEKRVA
PIXSELL

ŠTO, KAJ ILI ČA?

Volim kada mi stižu poruke dragih čitatelja Zadarskog lista, a pogotovo ako su smiješne i vesele, ako mi ih šalju vatreni navijači ovih smiješnih hrvatskih nogometnih nazovi klubova pa ih čitam prijateljima da se bolje smijemo, ali me nervira kada mi se obraćaju ljudi koji misle da sjedimo skupa na gumnu „usridsela“ pa da mi mogu filozofirati o politici i sličnim stvarima. Ovaj put je stiglo pismo jednog pametnog čitatelja iz Zagreba bijelog grada, u kojem mi vrlo kulturno i pristojno stavlja do znanja da sam nedosljedan u stvarima lingvistike i lokal patriotizma i sličnih stvari. Naime, primjetno je da na našoj /čak i državnoj/ televiziji voditelji malo ležernijih emisija vrlo rado „kajkaju“, čak i kada im je sugovornik neka ozbiljna o obrazovana osoba koja govori književno. Zaboravljaju nesretnici da ne razgovaraju s navijačima nakon utakmice u nekoj birtiji gdje su lokali pivu, sa sudionicima nekog mitinga gdje se sudionici bore za stečene privilegije ili sa sličnim skupinama.

Ali pustimo to. Dakle, radi se o tome da sam to sve prigovarao a ne prigovaram kada Pažanin u „3,2,1 – kuhaj“ govori kao da je na splitskom Pazaru. Čitatelj je zaboravio činjenicu da je s druge strane stola i Špiček koji govori tako kako govori i da tu postoji i ravnoteža. S druge strane i natjecatelji govore lokalnim dijalektima i sve je to, u stvari, u emisijama ovakvog tipa simpatično i naravno da nikome ne smeta, a pogotovo ne meni jer sam dobar i razuman čovjek koji ima razumijevanja za sve osim za primitivizam, nekulturu, ksenofobiju, hipokriziju i još par tisuća stvari.

HRVATI „VOLE“ CAJKE???

Evo, stalno je nešto u medijima što mi podiže tlak, pa se nerviram, pa se moji doktori koji na me paze ljute što se ne čuvam, ali kako da budem miran kada na televiziji čujem da namjeravaju pokrenuti radio stanicu na kojoj bi se slobodno i nekažnjeno emitirala „novokomponovana“ narodna muzika tzv. „cajke“. Prvo i prvo, to nije muzika nego obična fekalija. Nazvati to muzikom je isto kao da škrabotinu nekog idiota, nažvrljanu pod okriljem mraka, na nekom kulturnom spomeniku grada Zadra nazoveš slikom. S druge strane, apsolutno je poznato da tako nešto slušaju samo ljudi niže inteligencije, zaostali u razvoju negdje između... Dobro. Za sada ćemo preskočiti ove usporedbe i vratimo se ovoj vijesti. Obrazloženje, zašto bi netko uopće mogao predlagati takve gluposti je to da „Hrvati vole takvu muziku“. Istog se momenta povlači pitanje kakvi su to „Hrvati“ koji to slušaju? To ne da nisu Hrvati, to je u stvari onaj najniži slog balkanskog podzemlja i mene to osobno vrijeđa, kao što bi vrijeđalo poštenog Talijana, Slovenca, i da sada na nabrajam dalje susjedne zemlje da ne uznemirim nekoga tko danju glumi uljudbu, a noću ide na sumnjiva mjesta gdje se sluša ovo što bi nam sada htjeli puštati na radiju.

NE MORAŠ SLUŠATI AKO TI SMETA. MALO MORGEN

Netko će reći – ne moraš slušati tu stanicu, ako ti smeta, - ali neće biti u pravu, jer opće je poznato da primitivac ne može to smeće slušati tiho i diskretno već to revanje odjekuje iz automobila, a u posljednje vrijeme i iz mobitela. Osim toga, postoji i ružan običaj da mladi konobari–ice, na svojim radnim mjestima vole odvrnuti potenciometar i tako terorizirati svoje goste. I po tome se vidi stupanj nečije kulture, odgoja i svega ostalog. Moram još nešto priznati. Prije par mjeseci morao sam zamijeniti bolesnog kolegu fotografa na nekom piru. On iz jednog primorskog mjesta kraj Zadra, doduše malo južnije, a ona iz unutrašnjosti, ali nije „otamo“. Svirao ne neki duo, onako podnošljivo, a u pauzama bi veseli svati i sami ispod državnih i crkvenih zastava, „poveli pismu“. I sve je bilo dobro dok mladoženjin kum nije zamolio tišinu da im s mobitela pusti „jednu pravu pismu“. Ono što je uslijedilo totalno me poremetilo i dovelo u stanje nervnog rastrojstva. Ne zna se što je bilo gluplje: riječi, melodija, aranžman, ili stupidne face onih koji su to dočekali s odobravanjem. Naravno, nije im smetala ni ekavica, ali sam primijetio da je onaj dio uzvanika koji mi se od početka učinio pristojnim dijelom ekipe, zgrozio i tražio da se s time prekine i pir se ipak vratio u normalnu kolotečinu i ovaj nesretnik, koji je za sada ipak u manjini nije uspio to pretvoriti u narodnjački dernek. Rješenje znači postoji. Ne dozvoliti, jer prohibicija nije uvijek nešto što bi nas trebalo plašiti, a opravdanje da „Hrvati to vole“ je posebno glupo, jer ima stanovnika koji vole razne stvari vezane uz neke osobne navike pa im to nije dozvoljeno upražnjavati u javnosti.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (5 glasova)