Darko Pahlić: Tih dana u Zadru nije bilo nesretnog čovjeka

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
Uspomena na veliku pobjedu nad Cibonom i šesti naslov prvaka Jugoslavije ne blijedi u kolektivnom sjećanju Grada košarke
Autor: 
Dosta stvari se neuobičajeno odigralo. Na zadnjem treningu smo igrali nogomet, jeli smo janjetinu umjesto lešo mesa, skoro smo se potukli prije početka utakmice, promijenili smo dresove itd. Sve je to odigralo ulogu u našem podvigu - kazao je jedan od heroja ‘86.
ZADAR MASTERS 2017.
U dresu vetrerana Zadra 2017. godine

I dok većina Europe 26. travnja 1986. godine pamti kao dan Černobilske katastrofe i eksplozije reaktora broj četiri »Memorijalne elektrane Vladimir Iljič Lenjin« koja je za posljedicu imala širenje radijacije nad velikim dijelom Starog kontinenta, Zadrani taj datum pamte po osvajanju naslova prvaka Jugoslavije. Moćna Cibona, dvostruki prvak Europe, koja je te sezone imala samo jedan poraz u domaćem prvenstvu šokirana je u Domu sportova rezultatom 110:111. Rezultat je to koji se duboko urezao u sjećanje svim stanovnicima Donatovog grada i postao dijelom urbanog mita o »Gradu košarke«. Možemo slobodno kazati da niti jedan datum u bogatoj povijesti zadarske košarke nije tako odredio duh grada kao taj 26. travnja. Trice Petra Popovića prenose se s koljena na koljeno kao dio kulturne baštine, a spontano slavlje na ulicama Zadra dijeli se po društvenim mrežama i desetljećima kasnije.

Danas, točno 35 godina od šestog naslova prvaka Jugoslavije objavljujemo razgovor s jednim od junaka pobjede Davida nad Golijatom i razigravačem Zadra Darkom Pahlićem. Najbolji asistent lige te kultne sezone ovih je dana daleko od košarke te radi kao taksist, ali bila je dovoljna samo jedna rečenica da sjećanja sama krenu.
– Tada nismo ni shvaćali što smo napravili. Naslov nam je pao »kao s Marsa« i bio je doživljen kao svjetsko čudo te je shodno tome i reakcija grada bila iznenađujuća, počevši od dočeka na Masleničkom mostu gdje je bilo toliko automobila da se u obje trake vozilo prema Zadru, pa do samog dolaska na Poluotok gdje su nas usred noći mase dočekale kao da smo oslobodili grad, a da ne spominjem doček drugi dan u podne. Našoj sreći nije bilo kraja, ali tek sada, s ovim odmakom možemo vidjeti pravu veličinu tog uspjeha. Bio je to pravi sportski doživljaj koji je svake godine dobivao sve više na značaju. Te 1986. se sve poklopilo, od fantastične Cibone, preko našeg velikog uspjeha, pa do toga kako su ga ljudi prihvatili. Taj naslov je i dandanas u društvenoj memoriji Zadra jer je on pojam kolektivnog veselja i radosti koju je košarka donijela čitavom gradu. Košarka se tada živjela u punom smislu te riječi i jela za doručak, ručak i večeru. Još uvijek nije bio počeo pravi profesionalizam u suvremenom smislu te riječi pa se momčad nije mijenjala iz sezone u sezonu, već je bila prepuna domaćih igrača. Ljudi su voljeli sport, voljeli su košarku i htjeli su o njoj pričati. Mi smo im dali veliko zadovoljstvo, ali bome su ga i oni dali nama. Pokazalo se da je taj naslov ostavio velikog traga u sjećanjima ljudi, do te mjere da mi ovdje sjedimo 35 godina kasnije i pričamo o naslovu prvaka države koja više ne postoji u jednoj igri. Dokaz da je to bilo nešto vanzemaljski – kazao je u uvodu Darko Pahlić.

Na rukama navijača

«Vanzemaljski« je vjerojatno prava riječ. U Zadru ćete teško naći zaljubljenika u košarku, ili sport općenito, koji barem jednom nije pogledao video s proslave na Narodnom trgu, proslave koja je postavila standarde za brojna buduća slavlja »od Prevlake do Dunava«.
– U međuvremenu smo imali velike uspjehe nogometne reprezentacije i doček Gorana Ivaniševića nakon osvajanja Wimbledona, da nabrojim samo neke, ali oni su bili organizirani. Naš doček te 1986. godine bio je spontan i zato je svima ostao u posebnom sjećanju. Jedan navijač me nosio na ramenima i kada sam mu rekao da me spusti samo mi je kazao da ga ne »pilam« jer će on tako imati što pričati svojoj djeci. Na kraju me skoro dva sata nosio kroz grad i dao mi do znanja da je moje samo da mu budem na ramenima i uživam. Tih dana u Zadru nije bilo nesretnog čovjeka i to je najveća vrijednost našeg naslova. Neopisivo mi je drago što sam bio dio te povijesti jer je ona ostala za vijeke vjekova u meni i mojoj obitelji – prisjetio se jedan od junaka zadarske pobjede.

Bio je to prvi naslov državnog prvaka koji je klub iz Jazina osvojio nakon dugih 11 godina pauze. Grad se promijenio, sport je evoluirao, ali košarka je čitavo vrijeme ostala dio urbanog tkiva Zadra.
– U tom vakuumu koji je trajao desetak godina stvarala se nova generacija. Bilo je to vrijeme u kojem si mogao ulagati u igrače koji će ti to vratiti za dvije ili tri sezone. Klub je drugačije funkcionirao i rad s mladim košarkašima je bio potpuno različit nego danas. Ondašnja jugoslavenska liga je bila najjača u Europi i svaka momčad je imala nekolicinu vrlo kvalitetnih igrača, počevši od Divca, Đorđevića i Paspalja u Partizanu, preko Kukoča i Rađe u Splitu pa do Dražena u Ciboni. Da bi opstao u takvoj konkurenciji Zadar je morao dobiti ekstra kvalitetnog igrača da bi konkurirao za vrh. Godinama se radilo na slaganju momčadi, grad je živio za košarku i na koncu je to kulminiralo naslovom državnog prvaka. Postojao je sustavan rad s mladim igračima pa je klub već iduće godine »dobio« Arijana Komazeca i Stipu Šarliju, nedugo kasnije je doveden Bodiroga itd. Zadar je uvijek imao vrhunske igrače i publika je to znala nagraditi te su zaista svi koji su obukli dres kluba uživali igrati ovdje. Pitajte samo Rađu ili Bodirogu kako im je bilo igrati u Jazinama... Kada izađeš na zagrijavanje pred prazne tribine mučiš se i zakucati, ali kada se dvorana napuni publika te nosi i onda i glavu zakucaš u koš. Jazine su bile specifične. Sjećam se da mi je Dule Vujošević nakon rata kazao da je svojim igračima uvijek naglašavao da dolaze u hram košarke i da moraju poštivati mjesto u kojem igraju. Čini mi se da ljudi izvan Zadra ponekad više cijene zadarsku košarku i tradiciju koju smo napravili nego to radimo mi sami – dodao je Pahlić.

Misteriozna ozljeda Dražena

Neizostavni dio te tradicije i mita o »Gradu košarke« je naslov iz 1986. godine. Cibona je bez većih problema dobila prvu utakmicu u Zagrebu te je mogla sve riješiti u Jazinama, ali na tom se putu »ispriječila« misteriozna ozljeda Dražena Petrovića. I dandanas kruži priča da se Dražen zapravo »spotakao od crtu«, odnosno da je tadašnji prvak Europe želio proslaviti naslov pred svojim navijačima.
– Bilo je jasno da oni žele spektakl i treću utakmicu u Domu sportova. Bili su puni samopouzdanja i uvjereni da su toliko jaki da će nas bez problema dobiti u Zagrebu pa su izmislili ozljedu Dražena. Tko zna što bi bilo da nije tako odlučeno. Možda bi nas dobili i već u Zadru proslavili naslov prvaka. Kasnije im se to obilo o glavu – sa smiješkom je kazao 58-godišnji Zadranin.

Druga utakmica u Jazinama završila je pobjedom domaće momčadi 84:73, no »majstorica« je trebala biti tek rutina. Ražanj je već bio pripremljen, a zec je izvirivao iz šume. Ipak, pritisak je bio na »Cibosima«, dok su Zadrani bili u potpunosti rasterećeni.
– Nama je treća utakmica bila izuzetno jednostavna. Igrali protiv izvrsne momčadi koja je bila dvostruki prvak Europe i koja je imala samo jedan poraz u čitavom prvenstvu, a znali smo što je sport i da nam mogu samo »staviti soli na rep« ako nas krene. Sve je krenulo od glave, a nama je glava bio Vlado Đurović. Bez fortune ne bismo mogli ništa, ali puno toga je od samoga početka išlo na naš mlin. Dosta stvari se neuobičajeno odigralo. Na zadnjem treningu smo igrali nogomet, jeli smo janjetinu umjesto lešo mesa, skoro smo se potukli prije početka utakmice, promijenili smo dresove itd. Sve je to odigralo ulogu u našem podvigu – naglasio je Pahlić.

Trener Đurović bio je meštar psihologije i veliki »mangup« koji je znao ne samo opustiti svoju momčad i izvući ono najbolje iz igrača koje ima na raspolaganju, već i iživcirati udarne igre suparnika.
– Tada sam slovio za najbržeg igrača lige i volio sam igrati brzu košarku, ali Đurović je od mene zahtijevao da što je moguće više držim loptu kod sebe. Pod cijenu i da nerviram Popa ili Matulovića. Bilo mu je sporedno što ću nervirati suigrače jer je znao da ću nervirati i Dražena koji nije volio igrati obranu te je jedva čekao da dobije loptu i krene sa svojom predstavom. Kada je lopta kod mene, njemu vrijeme sporije ide i živcira ga što ne može krenuti u napad i letjeti na krilima desetak tisuća ljudi. Puno je toga trener Đurović taktički napravio. Primjera radi, nije se libio ni igrati s tri mala igrača: Popovićem, Matulovićem i sa mnom, a nitko od nas nema više od 190 centimetara. Dražen i Danko Cvjetičanin su zatvorenih očiju mogli ubaciti 40 poena svakom suparniku, a na koncu je naša vanjska linija uzela primat – prisjetio se najbolji asistent jugoslavenske lige iz sezone 1985./86.

Junak treće utakmice bio je Petar Popović koji je u pobjedi Zadra postigao 36 poena, od čega šest trica, a gotovo jednako legendarna kao i »Popova« predstava na parketu je i priča iz svlačionice kada je trener Đurović još jednom odigrao »karika« i pokazao svoje motivacijske vještine.
– Đurović je uvijek vodio razgovore s igračima za koje je smatrao da ih treba razbuditi i da mogu više dati. Svi smo znali da možemo dobiti Cibonu, a trener je svojim govorom u svlačionici to samo dodatno potencirao. Priča s Popovićem, kada mu je došao i pitao ga što će on jednoga dana pokazivati svojoj djeci je dosegla kultni status jer je istinita, ali takvih je priča, na jednoj drugoj razini, bilo i s ostalim igračima. Čitav sustav je morao funkcionirati kako bismo došli do pobjede. Netko je morao uhvatiti loptu u skoku i dodati je »Popu« u napadu, drugi su mu morali prepustiti inicijativu kada su vidjeli da ga ide i jednako tako mu uzeti inicijativu kada bi ušao u negativan ritam. Čitava momčad je zajednički disala te smo mogli igrati na takav način. Bila je to utakmica na veliki broj poena. Oni su trpali, mi smo trpali i na koncu smo još više popularizirali košarku i pružili još veće zadovoljstvo čitavom gradu. Napravili smo priču koja živi i sada, 35 godina kasnije, i koja će uvijek živjeti.

Ovacije nakon rata

Vlado Đurović je nakon naslova završio na rukama navijača koji su ga nosili kroz grad, ali kada je rođeni Beograđanin tek stigao u Jazine postojao je veliki otpor Zadrana prema »strancu« na mjestu prvog trenera.
– Na početku je postojao otpor i od ljudi iz samog kluba jer je došao netko sa strane, naročito iz Beograda, no svakim danom koji je proveo u Zadru sve se više uklapao. Igrao je s domaćim ljudima na karte, shvatio je što znači Lloyd, a što znači Kalelarga. Svima je bio na dispoziciji, otvorio je treninge i pridobio simpatije. Kasnije su došli i rezultati i povijest kaže da su ga Zadrani na koncu nosili na ramenima i molili da ostane. Kada je kasnije dolazio u Jazine, u vremenima kada je bilo malo teže doći u Zadar, od različitih generacija navijača koji su došli gledati nešto sasvim drugo doživio je ovacije, što je dokaz traga koji je ostavio na grad – naglasio je nekadašnji jugoslavenski reprezentativac.

Momčad s kojom je Zadar osvojio svoj šesti i posljednji naslov prvaka Jugoslavije stvarana je godinama. Bilo je to drugačije vrijeme, možemo reći dijametralno suprotno današnjem kada se češće dogodi da tri stranca odu tijekom jedne sezone nego da jedan igrač ostane tri godine u zadarskom dresu.
– Da bi netko postao igrač on mora imati pravo na grešku. Pokojni Krešo me svojedobno htio odvesti na Gripe jer je Split bio sredina koja se nije borila za naslov prvaka i koja nije vodila borbu za ostanak u ligi. U takvoj momčadi košarkaš može i pogriješiti, a da ta njegova greška ne ubije klupske ambicije. Pravo na grešku će ti dati onaj tko vjeruje u tebe, a ti ćeš mu za par mjeseci, godinu ili dvije vratiti s pobjedom. Tadašnja momčad Zadra je zajedno sazrijevala. Znalo se da nam nedostaje jedan vanjski igrač, pa je doveden Mlađan koji je bio jedini stranac koji je u to vrijeme igrao u Zadru. Doveden je na deficitarnu poziciju, a ne tamo gdje smo imali talentirane igrače da njima smeta. Momčad je bila dobro složena, kasnije to samo trebalo ukomponirati na parketu i ostalo je povijest – rekao je jedan od heroja ‘86.

Zadar se već godinama bori za ostanak u ABA ligi, nasljednici tadašnje jugoslavenske lige
– Žao mi je što se u posljednjim desetljećima u potpunosti izgubio sustavni rad s mladim igračima. Došli smo do toga da svake sezone iznova slažemo momčad i ovisimo o dva ili tri stranca koji se svake godine mijenjaju. Mladi igrači puno teže dobivaju priliku iako je liga nikakva u odnosu na ono kakva je nekada bila. Svi trče za rezultatom, a do njega je teško doći kada se u prethodnom razdoblju nije sustavno radilo. Zadar od Marka Popovića i Marka Banića nije napravio igrača za višu europsku razinu. Nemamo si mi što lagati, valja biti iskren i kazati da Zadar više ne proizvodi! Rezultat toga je i činjenica da od desetero djece njih dvoje idu u košarku, a ostali, ako se i bave sportom, idu u druge sportove. Nekada je bilo obrnuto. Izgubili smo bazu koja bi zbog svoje širine uvijek iznjedrila nove igrače. Ovo podneblje, trokut Zadar-Drniš-Split koji je po površini jako malen, ima jako puno talenta i bojim se da nije dovoljno dobro iskorišten. Zašto je tome tako pitanje je za rukovodeće strukture. U posljednjih dvadesetak godina sve se izokrenulo.

Pahlić je tužan što je nekada slavni klub daleko od slavnih dana.
- Tragedija je što me Zadrani mogu sresti kada ih vozim taksijem, a ne kada im djecu učim tehnici dodavanja ili vođenja lopte. Činjenica je da je puno toga pogrešno postavljeno otkada je politika ušla u sport pa ćemo ja, ili neki drugi bivši igrači, prije biti direktori banke nego treneri u KK Zadar. Nije li klub trebao skupiti, primjera radi, Šarliju i Komazeca da rade s mladim igračima na centarskoj tehnici i šutu? Takve stari su jako bitne i daju odgovor na pitanje zašto nema rezultata. Rezultat ne može biti drugačiji od onoga kakav jest! Ne može ni slučajno. Ne postoji dugoročni plan i sve smo napravili da budemo tu gdje jesmo. Pa mi ni trenere ne radimo planski, a kamoli igrače. Čak bih rekao da je u trenerskom poslu još veći »kuršlus«. Treneru treba iskusni mentor i usmjeravanje od starih lisaca poput Slavka Trninića ili Pina Gjergje. Nama su sve košarkaške vertikale »popucale« te su miljama od kluba. Stvorio se vakuum, ali sami smo sebi krivi. Nikada neću zaboraviti kad sam prvi put gledao Lovru Bašića u školi košarke, bez da sam znao tko je i što je. Odmah sam rekao da nema smisla od nekog mladića tražiti išta više onoga što je on tada s deset ili 11 godina imao. Nije se razvio... Mogu nabrojati deset stvari na koje ga nitko nikada nije upozorio, pogotovo ne u formativnim godinama. Ali, ja sam samo taksi vozač a ne košarkaški trener.

Propuštena prilika

Zašto je došlo do toga i može li se što promijeniti?
– Rat je tu imao svoju ulogu jer je na nekoliko godina sve stalo, ali devedesete su era u kojoj se još uvijek itekako pazilo na razvoj mladih igrača. Kasnije je došla kriza koja je pogodila sve, a Zadar je tu po meni trebao preuzeti primat u regiji i kupiti sve talentirane igrače iz Dalmacije, dovoditi ih u klub i raditi s njima. Nažalost, krenulo se drugim putem. Okrenulo se filozofiji instant-rezultata, a da bi on postigao potrebna je jaka financijska pozadina. Zadar taj novac nema. Pokušao se napraviti rezultat u čemu se nije uspjelo, a ujedno se i zaustavio razvoj mladih igrača. Tada se trebalo orijentirati na razvoj škole košarke i iskoristiti sve klubove iz okruženja, počevši od tadašnjih A-2 ligaša do Puntamike koja je bila u prvoj ligi, kao poligon za razvoj mladih talenata. Mora postojati piramida koja kreće od kadeta, preko juniora do seniora. Igrače je trebalo vezati višegodišnjim ugovorima i dati im priliku da iz sezone u sezonu napreduju kako bi na koncu preko druge i prve lige došli do Zadra. Od deset igrača, nekoliko bi ih na koncu bilo spremno zaigrati u prvoj momčadi, a dvojicu bi prodao u inozemstvo pa bi klub dobio i refundaciju uloženog i na koncu možda i živio od toga. Danas je teško investirati u igrače kada oni u svakom trenutku, odnosno praktički nakon svake sezone, mogu otići bez odštete ili sa simboličnim iznosima. Pod investiranjem tu ciljam na minutažu koju mladi igrač sukladno talentu zavrjeđuje. Sustav mora biti posložen u detalje kako bi on funkcionirao i kako bi se protiv »igre novca« mogao boriti vlastitom proizvodnjom. Danas u Ciboni imamo priliku vidjeti tri-četiri talentirana mlada košarkaša koje je gušt gledati. Nažalost, bojim da to neće zaživjeti na dugi rok jer sustav nije tako postavljen, ali priča je zanimljiva i vjerojatno će dati neke rezultate, ako ne na momčadskoj onda na pojedinačnoj razini. Takvu priču mogu imati samo klubovi s tradicijom: Zadar, Split i Cibona, a oni to ne mogu financijski ispratiti i idu na kratkoročna rješenja koja služe samo preživljavanju. Otkad su politika i veliki novac ušli u sport, izgubilo se ono što mu je prije davalo posebnu draž. Toga svi moramo biti svjesni. Puno toga smo propustili u posljednjih dvadesetak godina i sada je vrlo teško ponovno postaviti sustav.

Ipak, možda nije sve izgubljeno. Zadar i dalje ima košarkašku tradiciju, ima dobar turistički položaj i primjerenu infrastrukturu koja bi uz pokoju nužnu nadogradnju mogla donijeti plodove u budućnosti. Naravno, odluči li se na višim razinama krenuti tim putem.
– Čini mi se da bi se danas brže napravio rezultat ako bi se išlo u smjeru promoviranja Zadra kao europske »košarkaške Meke«. Imamo fantastičan sportski centar koji je jedinstven u Europi ako u obzir uzmemo činjenicu da se nalazi u gradu s prekrasnom obalom i čistim morem. Trebalo bi pokušati organizirano dovoditi mlade igrače iz čitave Europe na košarkaške kampove u Zadar, jer imamo stručnjake koji bi to mogli voditi i od kojih bi se moglo puno toga naučiti. Spomenut ću samo Pina Gjergju koji je legenda košarke ili profesora Slavka Trninića koji je živa enciklopedija. Zašto to ne povezati s ZDBT-om koji je godinama dovodio ponajbolje europske momčadi na Višnjik i tako pokušati probuditi iskru kod klinaca? Djeca više nemaju uzore u igračima Zadra koji bi ih potaknuli da se i oni krenu baviti košarkom. Danas veliki broj ljudi ne zna nabrojiti ni tri igrača, a nekada je i ona baba koja ni na televiziji nije gledala utakmice znala čitavu momčad. To je velika razlika. Sada ne krećemo od nule nego iz podruma – zaključio je Pahlić.

Đurović je mangup

Velike zasluge za kultni naslov idu treneru Đuroviću koji je koristio svaki trenutak da bi od skupine kvalitetnih igrača napravio vrhunsku momčad. U pravom smislu te riječi.

– Đurović nije čovjek koji je svoje znanje o košarci stekao iz knjiga, već je prošao ulicu i znao je prepoznati karakter igrača te se postaviti prema njemu. Možemo reći da je bio veći mangup od svih nas. Kada smo dolazili kod njega gledati videa utakmica njegova žena bi nam uvijek donosila kolače koje smo iz gušta »tamanili«. Znao je vikati na nju, govoreći: »Slavice, došli smo gledati utakmicu, a ne jesti«, ali sve je to bio dio scenarija. Znao je on da mi nećemo pratiti video, ali je koristio tu priliku da stvori momčad. Đurović je imao faks s ceste, a doktorat je napisao u Šibeniku i obranio ga u Zadru.

Kruna višegodišnjeg rada

Veliki uspjeh i naslov prvaka Jugoslavije iz 1986. bio je šlag na tortu dugogodišnjeg rada cijele niske zadarskih trenera.

– Bazu su napravili Pino Gjergja, Učo Pulanić, Đorđo Zdrilić, pokojni Leonardo Bajlo i Bruno Marcelić koji su godinama prije toga odgajali klince koji su kasnije postali igrači. Marcelića je bitno spomenuti jer je on par sezona ranije progurao mene te Vrankovića i Blaževića u momčad. Učo Pulanić je 24 sata provodio u dvorani, što nikakav novac i nikakve knjige ne mogu nadoknaditi. Vrlo malo se spominje Đorđa Zrilića kojeg smo svi prošli i praktički kao gotovi igrači dolazili u seniorsku momčad. Postojala je čitava garnitura ljudi koja je sustavno radila, o čemu svjedoči i činjenica da mi nismo jednom »slučajno« osvojili naslov i onda deset godina bili pri dnu ljestvice, već smo godinama bili u vrhu jake jugoslavenske lige. Ništa nije bilo slučajno.

Isključenje Arapovića

Jedan od ključnih trenutaka utakmice u Zagrebu bilo je isključenje Franje Arapovića koji je nakon udaranja Pahlića u 14. minuti završio na prijevremenom tuširanju.

– Cibona od tog trenutka nije imala pravog centra te su Stojko Vranković i Veljko Petranović počeli dominirati, kako u skoku tako i u egzekuciji. Bili smo ispod koša i nešto sam »čačkao« oko njega te je on zamahnuo laktom. Udario me, a ja sam se odmah bacio na pod i po licu razmazao krv koja je bila na unutrašnjoj strani usnice. Instinktivno sam reagirao, a sudac ga je isključio čim je vidio krv. Bio je to jako bitan detalj u čitavom spletu okolnosti, a Dražen je na koncu poludio na Franju.

Nogomet i pečena janjetina

Ne bi li dodatno opustio svoju momčad pred »majstoricu« Vlado Đurović je odlučio prodrmati ustaljenu rutinu. Tako se u Jazinama igrao nogomet, a u motelu Plitvice jela - pečena janjetina.

– Trener nam je donio nogometnu loptu kako ne bismo razmišljali o pritisku finala, pa smo umjesto košarke na posljednjem treningu uoči puta u Zagreb igrali mali nogomet. Još jedna crtica koja otkriva puno toga datira sa samog dana utakmice. Bili smo smješteni u Lučkom i umjesto laganog ručka s lešim mesom kakav je uobičajen prije susreta, Đurović je naručio janjetinu i rekao nam da se dobro najedemo, malo odmorimo i nakon toga pobijedimo Cibonu.

Bijela majica, plave hlače

Zadar je do velike pobjede u Domu sportova došao u neobičnoj kombinaciji dresa. Umjesto jednobojne garniture u kojoj je igrao čitave sezone, na parket je izašao u bijeloj majici i plavim hlačama.

– Vlado je htio nešto promijeniti prije utakmice, a ja sam mu predložio da promijenimo dres. Tako smo u Zagrebu igrali u bijeloj majici i plavim hlačama, što je, koliko se sjećam, jedina utakmica u kojoj smo igrali u toj kombinaciji.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (4 glasova)