Sve ciči, pjeva, ori se

Slika korisnika mkvanja
Moždani udar
Autor: 
Zadarski list/Arhiva
Prvi udarac u bubanj Tovareće mužike najavljujuje početak Saljskih užanci

Volim zvuk otvaranja knjige Gabriela Garcije Marqueza ‘Sto godina  samoće’. ‘Mnogo će se godina kasnije, pred streljačkim vodom, pukovnik Aureliano Buendia sjetiti tog davnog poslijepodneva kada ga je otac  poveo da upozna led.'

Volim zvukove Sali. Pjev kukavice prodire mi u tihu stanku sna. Zvuk  škripe kreveta dok se mama i papa razigravaju u ljubavi puni stida da  do ušiju mojih sestara i mene ne dođe taj, od žara ljubavi, izazvan  zvuk. Sali su pune zvukova, glasova, šapata, vikanja, nadglasavanja, prigušenih tonova sa zapretenom ljutnjom i prezirom, tugom i ljubavlju.

Volim pjevanje Horišta crikve svete Marije na procesiji Velikoga Petka  dok pjevaju 'Puče moj što učinih tebi'. U međustankama pjevanja iz  saljskoga polja razliježe se kreket žaba. Žabe su utihnule, jer je u njihov  dom u lokvi netko silno 'pametan' stavio kornjače u za njih umjetno  stanište, koje su potamanile autentične žabe, autentične punoglavce i  autentična jajašca. Netko je ukrao autentičan ton predivnih Sali. Horišti  se još drže. Bez kreketa žaba saljski Veliki petak suši se kao što presahne voda u lokvi. Volim zvuk kamenih kotača u uljarni koji tiješću masline i koštice iz kojih istječe zlatno ulje. Volim, kada se spuštan skalinama prema portu čuti glas ribara koji na peškariji viče 'ribe, ribe'. Prvi  udarac u bubanj Tovareće mužike najavljujući početak Saljskih užanci  potrese moju utrobu i postajem posvećen za svetkovanje života. Posljednji darac drvenim batom kalafata u drveni leut poziva na nove plovidbe. 'Putovati se mora, živjeti baš i ne' šapću Latini kroz svoje otočke artefakte. Ganut sam od zvuka mendula u našim dlanovima u danima  Božića. Udarac bata o zvono na crkvici svetoga Roka najavljuje nove i  nove ure, prolaz vremena. Volim prijateljevati sa vremenom, 'oživljavati' vrijeme, a ne ga ispunjavati’ kako bi rekao mudri Tagore. Dirne me  neumoljiv 'i cvrči, cvrči, cvrčak' dok ne padne mrtav. Oživljeno vrijeme  jednoga dana trajanja života. Veličanstven je zvuk prvog vlažnog poljupca predivne žene u dodiru sa mojim razmaknutim usnama.

Duša mi se produbi od tona Bachove fuge koja se razliješe po saljskom portu.

Tvoja i moja duša, tvoj i moj um stanište je bezbrojnih zvukova zrikavaca, galebova, pčela, muha, meket koza, blejanje ovce, glasova, moljenja Luzarja žena u crnini u sutonu Gospinog maja,  pjevanja umornog težaka u podne nekoga srpnja, pojeva ptica, mnoštva ptica u jutru  nekoga aprila, klokotanja mora u augustu, novembru, stalno. otključavanjs starih vratiju sa ključevima raja. Glasovi, zvukovi, pojevi,  cvrčanje, cvrkut, pjevanje. Sve ciči, ječi, ori se, a ja slušajući pored zdravih ušiju ne čujem. Čujem, a ne slušam. Slušam, a ne doživljavam. Sve  pjeva, a ja na rate sahnem i umirem.

Slušaj, život sam prolazi pored tebe. Živi.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.7 (3 glasova)