Od heroja do najvećih papčina

Slika korisnika admin

Gotovo je, gotovo. Napokon. Bez obzira na rezultat. Bez obzira na nacionalni ponos i diku, ja sam presretna što je to što nazivaju nogometom za nas završeno i da nismo dogurali do kraja. Falim te bože da je, jer da je potrajalo još koju utakmicu - ja bih ispalila na živce. I odselila se vjerojatno u neku državicu u kojoj uopće ne postoji nogometna reprezentacija.

Ma nisam ja protiv sporta, nisam ni protiv najvažnije sporedne stvari na svijetu, ali brate pun k. mi je više bilo onih zastavica po autima kao da se u svakome Genšer osobno vozi, puna kapa mi bila i crveno bijelih kockica, stoljnjaka, kapa, majica i svega ostalog. Brate, skoro sam morsku bolest dobila od silnih tih kockica koje se lelujaju na svakom kantunu, u svakom portunu, na svačijoj tjelesini.

A kad sam vidila da neke moje prijateljice uvelike piče za Austriju, je li, sve opake navijačice i poznavateljice nogometa, takve da svaka zna objasnit što je penal, što aut, što korner i što pizdi sudac, a ustvari ne znaju ni prvu momčad nabrojati... Pa kad se njima pridruže sve takve splitske, riječke, zagrebačke... meštrovice od nogometa, stvarno mi je bila puna kapa svega. Odjednom svi eksperti, svi sve znaju, prognoziraju da će naši u finale, pa će ovaj šutirat, pa onaj, pa tko je najbolji igrač utakmice koja još nije ni odigrana... Njima dodaš još ove političare koji se uvijek uguze i pripetaju na takve stvari u nekakve svečane lože, pa takozvane lokalne i vanlokalne selebritije i vonabi selebritije koji se kuže u nogomet isto ka i ja u gatanje u fažolić, ali dobro ajde, ja se bar ne kurčim okolo.

Kad me zvalo s ekipom da idem gori ako uspijem dobit godišnji ili uzet bolovanje, ja postavila nužno neophodna pitanja. Naravski, ono što mene zanima:

- Ima li usput di Ikea, di se ide u šoping i ide li se u Šenbrun...

Kad sam dobila odjebnicu za sve navedeno, ja se zahvalila na pozivu i ostala lipo doma. A što ću, meni stadioni ništa ne znače, da hoću, gledala bi utakmice na teveu kad ih ionako prenose. Ne bi se išla gužvat na neki stadion, a pogotovo zato što o nogometu znam toliko, a i to je previše, koja je manekenka kojemu cura ili žena.

A osim toga, ide mi na jetru više da ni u likara ne možeš poć jer te umisto što vas boli, prvo pita jeste li gledali utakmicu. Nisam brate i ne pratim nogomet jer me ne zanima, a na kurac mi idu svi oni koje kao nogomet nešto strašno zanima. Do prvog poraza, naravno. Pa se onih 11 'jadnika' plus trener plus cili stožer, plus cila rezervna klupa u jednoj sekundi pretvore od heroja do najvećih papčina. Pa svi ti veliki 'stručnjaci' koji su na sva zvona hvalili Bilića i te momke čiji jedan mali prst noge vrijedi više nego ću ja u cijeli život zaraditi, okrenu ploču i počnu palamuditi.

Onu večer kad su izgubili od Turaka, jebe mi se čijom krivicom, ja sam doživila nirvanu. Muk. Tišina. I napokon mirna noć bez pištolja, petardi i ostalog protuartiljerijskog oružja koje je netko već odavno trebao vratiti tamo gdje mu je mjesto poslije rata. Dakle, mir, tišina, svi u kurcu, jad i čemer, depresija, suze...

Ja sam suzu pustila isto tih dana, ali ne zbog Bilić bojsa koji, kladim se ne znaju koliko košta kilo kruva, nego zato što je u tom nogometnom ludilu poskupio (opet) benzin, što će mi lito, a nemam toliko love za tankat i ić okolo... A za poskupljenjima nitko nije plakao, nije to doživio kao neku tragediju, jer nema veze, bitnije je da se naši plasiraju dalje...

Masovna histerija, masovno ludilo do te mjere da ne možeš izbjeć to koliko god se trudio... I neka je završilo. Plakali su i stožer i igrači... Samo je velika razlika u tome što oni idu dalje i to sa zaradom jer su ipak nekog boga tamo odigrali. Čini mi se da su cijelu stvar puno emotivnije doživjeli oni koji narednih godinu dana budu otplaćivali nenamjenski kredit zbog odlaska na e-pe.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno