Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Umjesto đacima, škola na Ošljaku otvorila vrata likovnjacima

Autor: Andrina Luić

25.06.2013. 22:00
Umjesto đacima, škola na Ošljaku otvorila vrata likovnjacima


U povijesti Ošljaka, najmanjeg nastanjenog otoka na Jadranu, 22. lipnja 2013. bit će zapisan zlatnim slovima. Školska zgrada, sagrađena 1929., koja je posljednje učenike primila prije 55 godina i otada bila prepuštena zubu vremena, ponovno je širom otvorila vrata. Zahvaljujući inicijativi mjesnog odbora, dobrovoljnom radu malobrojnog stanovništva, pomoći Općine Preko i velikodušnoj donaciji Marija Valčića, stara je škola temeljito renovirana, a umjesto đaka, u velikoj učionici ugostila je likovnu koloniju koja se prvi put održava na tom živopisnom otočiću.
Mjesto okupljanja
– Mislim da ne moramo naglašavati koliko nam sve ovo znači. Mi smo mali, ali se borimo, a u toj borbi pomogli su mnogi i svima se želimo zahvaliti. Još prošloga ljeta ovdje je bila ruševina s koje su padali prozori. Posebnu zahvalnost dugujemo našemu Mariju Valčiću koji je s oko pola milijuna kuna pomogao da se svi poslovi privedu kraju, naglasio je predsjednik Mjesnog odbora Ošljak Boris Malec, a načelnik Općine Preko Ante Jerolimov dodao je kako se nada da će stara školska zgrada ponovno postati mjesto okupljanja i mladih i starih, i to ne samo u ljetnim mjesecima, nego i zimi kad na otoku živi jedva desetak stanovnika.
– Općina Preko, u okviru svojih mogućnosti, uvijek je pomagala Ošljak, činit ćemo to i dalje ulažući u ovakve projekte, ali i u infrastrukturu. Volio bih da ova zgrada bude središte kulturnog i društvenog života otoka te da mjesni odbor brine kako o sadržaju, tako i o održavanju zgrade, rekao je Jerolimov te izrazio nadu da će u školsku zgradu jednoga dana ponovno kročiti učenici.
Prvi gosti, koji su najavili da će se na Ošljak vraćati svakoga ljeta, bili su likovni umjetnici okupljeni oko Udruge Zadar in, koja je prošle godine u Zadru pokrenula projekt StreetArt Gallery.
– Mnogi su nas pitali hoćemo li se ovoga ljeta vratiti u Cerariju i oslikavati zadarske fasade. Naravno da hoćemo, u Cerariji smo se prije dva dana okupili, došli na Ošljak, a u kolovozu ćemo oslikavati Medulićevu ulicu u Zadru, rekla nam je začetnica kolonije, poznata zadarska slikarica Silvijana Dražović, s kojom su na Ošljak doputovali akademski slikari Karin Grenc i Boris Šitum iz Splita te Željko Mucko iz Koprivnice i Darko Jovanović iz Osijeka. Po njihovim riječima, uvijek im je bila želja da radovi koji nastanu na kolonijama dobiju ime i prezime, da se zna komu se slike doniraju, i ta ideja sada će zaživjeti na Ošljaku jer će sve slike tu i ostati, na zidovima uređene školske zgrade.
Mala akademija akvarela  
– Ovaj projekt ima mnogo šire značenje, naša kolonija zapravo je začetak male akademije akvarela koja će sjedište imati upravo na Ošljaku, istaknuli su umjetnici koji bi željeli da se buduća akademija akvarela poveže s turizmom. Do početka sljedeće sezone u planu je osmišljavanje marketinške kampanje koja bi na Ošljak privukla što više turista iz cijelog svijeta u akademiju akvarela.
– Dva sata ujutro, dva sata popodne u grupama od 10 do 12 ljudi. Turisti bi bili polaznici akademije uz istodobno uživanje u svim čarima otoka. Akademija će se registrirati kako bi „studenti” mogli dobiti certifikate i diplome, a, naravno, sve to uz podršku i suradnju mjesnog odbora, kaže Silvijana Dražović i objašnjava da su se za akvarel odlučili ponajprije zato što na otok nisu morali nositi puno pribora, boja, štafelaje… ali i zato što je ta tehnika jedno vrijeme bila zapostavljena. Srećom, ponovno se vraća u modu!
– Ljudi su se akvarela možda i bojali jer je to jedna od najtežih tehnika. U njoj nema brisanja, šmiranja, lažiranja. Ono što si napravio, to je to, sve se odmah vidi, dodaje Jovanović.
Mjesni odbor Ošljak već za srpanj najavljuje u obnovljenoj školi večer klapske glazbe, a za Velu Gospu organizirat će se velika fešta s vatrometom. Budući da je ljeti na otoku puno djece i mladih, razmišlja se o organiziranju različitih radionica i sportskih turnira.


 MARIO VALČIĆ DONIRAO VIŠE OD POLA MILIJUNA KUNA


Dok smo razgledavali obnovljenu školsku zgradu, koja po etaži ima oko 100 četvornih metara, predsjednik Mjesnog odbora Boris Malec cijelo je vrijeme isticao da svega ne bi bilo bez njihova Marija iz Australije koji je donirao više od 500.000 kuna, a osim toga sagradio šetnicu uz more, košarkaško igralište… I dok su se čekali pozdravni govori, netko je pitao: „A gdje je Mario?” Skriven iza svojih sumještana, gospodin Mario Valčić, koji od 1967. godine živi u Australiji, u Port Lincolnu, gdje se uspješno bavi uzgojem i preradom ribe, odmahivao je rukom i u pola glasa dobacivao da sve to nije vrijedno spomena te kako je najvažnije da je školska zgrada, dojučerašnje ruglo mjesta, obnovljena.
U Australiju je otišao stopama brata Vjeke, koji se u kolovozu 1955. na vesla, u didovu brodu, otisnuo s Ošljaka s još šestero svojih prijatelja.
– Kad sam odlučio pobjeći, imao sam samo 15 godina. Dva dana i dvije noći veslali smo do Ancone pa vlakom put Udina i onda mjesecima čekali papire za odlazak u Australiju, prisjeća se 73-godišnji Vjeko. Dvije godine mlađi brat Mario zafrkava ga da je pravi bjegunac te da je izdao ondašnju domovinu, na što se Vjeko smješka i podsjeća ga da bi i on isto učinio da ga nisu vratili iz Cremone natrag na Ošljak.
– Istina je, i ja sam kao 15-godišnjak pokušao pobjeći, ali nisam imao toliko sreće. Vratili su me natrag, završio sam školu, vojsku, radio u Zadru u tiskari i onda legalno, s papirima, krenuo „preko bare”. Obojica braće žive u Port Lincolnu, Vjeko je izučio soboslikarski zanat, a Mario se odmah uključio u posao s tunama poput mnogih svojih zemljaka u Australiji. Posljednja dva desetljeća na rodni otok dolaze svake godine i ostaju po nekoliko mjeseci. Vjeko je obnovio staru roditeljsku kuću, a Mario sagradio novu na obiteljskoj zemlji. Prije četiri godine obnovili su i stari obiteljski brod kojim je Vjeko pobjegao u Italiju.
– Tragali smo za njim u Anconi i pronašli ga u gotovo raspadnutom stanju. Prebacili smo ga na Ošljak i s bratom Nikolom pokušali zaštiti fiberglasom, samo da se ne raspadne. Nadamo se da ćemo ga temeljito obnoviti i porinuti u more, objašnjava Mario i dodaje da je i dalje voljan pomagati svome otoku u koji se desetljećima nije dovoljno ulagalo.
Vjeko se sjeća stare škole i priče kako je prije Drugoga svjetskog rata na Ošljaku bilo 45 učenika, a Mario prepričava zgode s putovanja u školu u Preko kamo su odlazili u barci, na vesla. Kaže, to je bio njihov školski “autobus”…