Vi ste ovdje
Početna › Županija › Općine › Sv. Filip i Jakov › MILIVOJ MILOVAN BRZIĆ Od motike i žuljavih ruku do proizvodnje pomidora u kokosovom supstratu na 1,2 hektara plastenikaMILIVOJ MILOVAN BRZIĆ Od motike i žuljavih ruku do proizvodnje pomidora u kokosovom supstratu na 1,2 hektara plastenika
Poruka greške
Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).

Šale o lijenim Dalmatincima postale su stil života. Dok se to govori, Milivoja Milovana Brzića, 90-godišnjaka iz Sv. Filip i Jakova, kaže, uhvati neki grč u želucu i dođe mu muka, jer sve do prije godinu ili dvije nije mu smetalo u polju raditi cijeli dan, od jutra do sutra.
Nema kruha bez motike
- Uvijek se poštivala sijeda glava i ono staro "nema kruha bez motike". Cijeli svoj život sam u poljoprivredi i u polju. Nigdje nisam radio osim u poljoprivredi, čak ni blago, ovce i koze, nikad nisam uzgajao, rekao je Brzić poznat po plasteničkoj proizvodnji pomidora-rajčica naziva "Šjora pomidora".
U današnje vrijeme superbrzog interneta, Facebooka i pametnih telefona, suvremenoj mlađoj generaciji teško je mladim ljudima zamisliti kako je izgledao život prije njihovog rođenja, o tom dalekom i mladima neshvatljivom vremenu kad je i "pulenta bila luksuz".
- Naravno da je teško po cijele dane biti u polju i raditi, ali treba biti uporan i imati volje raditi. Muka i trud se na kraju isplate, tvrdi Brzić koji će odlukom Općinskog vijeća Općine Sv. Filip i Jakov za izniman doprinos širenju tradicijske poljoprivredne proizvodnje za Dan općine i blagdan sv. Roka dobiti Zlatni grb Općine.
Može se uspjeti i u Lijepoj Našoj
Ljudi kao Milivoj Brzić, među prijateljima zvani Milovan trebao bi biti uzor mladima, primjer da se upornim i odgovornim radom te vizijom u životu može se uspjeti i u Lijepoj Našoj. On je još jedan dokaz kako se rad i upornost isplate, čak i ondje gdje se bilo kakav uspjeh čini teško ostvarivim.
- Moja supruga Jerina, sumještanka rođena Fantina, i ja ove godine slavimo 70 godina braka, tzv. prijateljski pir. Moja Jerina nije bila punoljetna, trebali su se potpisati roditelji da bi se mogla udati za mene. Imamo dva sina i kćer te petero unučadi, svi su fakultetski obrazovani. I tri praunuka su na tom putu, kud ćeš veće sriće i zadovoljstva, ponosno će Brzić.
Započeo je s motikom, a prije 12 godina podigao je plastenik na površini od jednog hektara i započeo s hidroponskom proizvodnjom pomidora na kokosovom supstratu s biološkom zaštitom pod brendom “Šjora pomidora”, jer su kupci, nakon što su ju jednom probali, uvijek iznova tražili.
- Prvi od tri traktora, traktor Zetor, kupio sam 1952. u Zagrebu, na njemu sam i došao doma. Bio je to uz traktor Vinka Milata prvi traktor u selu, prisjeća se Brzić.
Priča o sv. Izidoru, svetom seljaku
Obitelj sina Romea Brzića, diplomiranog agronoma, iako žive u Zagrebu, danas se brine o proizvodnji pomidora te šire plastenik za 2.000 metara četvornih, imat će ukupno 1,2 hektara plastenika. U vanjskoj proizvodnji uzgajaju lubenice.
- U obitelji nas je bilo devetero braće i dvije sestre. Rad u polju, znoj i žuljave ruke, trud i muka prenosilo se s koljenja na koljeno. Otac Vitomir se bavio poljoprivredom, a bio je i mesar. Nažalost, rano sam ostao bez roditelja, sjetno će Brzić koji tijekom obilaska plastenika pripovijeda priču o svetom Izidoru, svetom seljaku koji je, obrađujući polja, postigao veliku ljudsku i kršćansku savršenost.
Na njivama poviše briga, od sv. Roka na Rogovu na istok, na Novaku, Vrtliću, Vodostavini i Zidini na četiri hektara zemlje, nešto didovine, nešto kupljenje, se oralo, kultivirala se zemlja, zalijevale poljoprivredne kulture, od cik zore do predvečerja i povratka. A sutradan opet. Usprkos zvizadnu, paklenim vrućinama, usprkos litrama znoja.
Ljudina bistra uma i žuljavih ruku nije drijemao, nije imao vremena za dokolicu.
Živi u kući "Na ulici"
- Radilo se dan i noć, a jednom ili dva puta tjedno u kombiju ili kamionu vozila se roba u Zagreb na Dolac, nije prestajalo ni tijekom Domovinskog rata. Već na parkiralištu kod Dolca na veliko bih prodao pomidore, krumpir, kelj, kupus, brokule, salatu, kapulicu. Jedno vrijeme sam vozio i u Zagreb i na Veletržnicu u Zadar, objašnjava sugovornik Zadarskog lista.
Dok se na zadarskom priobalju i otocima sunča na dobro popunjenim plažama i kupa u moru, u zadarskom zaobalju i Ravnim kotarima jednostavno se "sunča" na njivama i žuljavih ruku kupa - u znoju.
- Kad je u pitanju egzistencija obitelji, ne smetaju ni kiše, niti hladnoće, a pogotovo ne ljetne vrućine i sparine, govori Brzić, sve osim sorte izuzetno kvalitetnih i traženih pomidora-rajčica.
Milovan i njegova supruga u kući "Na ulici" žive umirovljeničkim životom. Doduše s mirovinom od ukupno 1.300 kuna, ponaosob primaju po 650 kuna mjesečno.
Nakon cjelodnevnog rada kraj radnog vijeka i definitivan odlazak u mirovinu svakako je velika životna promjena. Daj Bože zdravlja, a nama starima ne treba puno novaca, ako zatreba tu su naša plemenita djeca, zaključio je Milivoj Milovan Brzić.
- Prijavite se ili registrirajte za slanje komentara
- 1687 čitanja
Vlada Zadru kupuje linearni akcelerator!
POD KLJUČEM Benkovački sajam ni nakon pet mjeseci neće se otvoriti 10.
Na svoje unikatne šalice Laura nanosi i zlato
Nevjerojatne nove upute: Kako igrati nogomet i košarku bez kontakta? Capak kaže da se to može