MILIVOJ MILOVAN BRZIĆ Od motike i žuljavih ruku do proizvodnje pomidora u kokosovom supstratu na 1,2 hektara plastenika

Slika korisnika mkvanja
Umirovljeni poljoprivrednik iz Sv. Filipa i Jakova
Naravno da je teško po cijele dane biti u polju i raditi, ali treba biti uporan i imati volje raditi. Muka i trud se na kraju isplate, tvrdi Brzić koji će za Dan općine i blagdan sv. Roka za izniman doprinos širenju tradicijske poljoprivredne proizvodnje dobiti Zlatni grb Općine Sv. Filip i Jakov
Velimir BRKIĆ
Milovan Brzić, ljudina bistra uma i žuljavih ruku

Šale o lijenim Dalmatincima postale su stil života. Dok se to govori, Milivoja Milovana Brzića, 90-godišnjaka iz Sv. Filip i Jakova, kaže, uhvati neki grč u želucu i dođe mu muka, jer sve do prije godinu ili dvije nije mu smetalo u polju raditi cijeli dan, od jutra do sutra.

Nema kruha bez motike

-  Uvijek se poštivala sijeda glava i ono staro "nema kruha bez motike". Cijeli svoj život sam u poljoprivredi i u polju. Nigdje nisam radio osim u poljoprivredi, čak ni blago, ovce i koze, nikad nisam uzgajao, rekao je Brzić poznat po plasteničkoj proizvodnji pomidora-rajčica naziva "Šjora pomidora".

U današnje vrijeme superbrzog interneta, Facebooka i pametnih telefona, suvremenoj mlađoj generaciji teško je mladim ljudima zamisliti kako je izgledao život prije njihovog rođenja, o tom dalekom i mladima neshvatljivom vremenu kad je i "pulenta bila luksuz".

-   Naravno da je teško po cijele dane biti u polju i raditi, ali treba biti uporan i imati volje raditi. Muka i trud se na kraju isplate, tvrdi Brzić koji će odlukom Općinskog vijeća Općine Sv. Filip i Jakov za izniman doprinos širenju tradicijske poljoprivredne proizvodnje za Dan općine i blagdan sv. Roka dobiti Zlatni grb Općine.

Može se uspjeti i u Lijepoj Našoj

Ljudi kao Milivoj Brzić, među prijateljima zvani Milovan trebao bi biti uzor mladima, primjer da se upornim i odgovornim radom te vizijom u životu može se uspjeti i u Lijepoj Našoj. On je još jedan dokaz kako se rad i upornost isplate, čak i ondje gdje se bilo kakav uspjeh čini teško ostvarivim.

-  Moja supruga Jerina, sumještanka rođena Fantina, i ja ove godine slavimo 70 godina braka, tzv. prijateljski pir. Moja Jerina nije bila punoljetna, trebali su se potpisati roditelji da bi se mogla udati za mene. Imamo dva sina i kćer te petero unučadi, svi su fakultetski obrazovani. I tri praunuka su na tom putu, kud ćeš veće sriće i zadovoljstva, ponosno će Brzić.

Započeo je s motikom, a prije 12 godina podigao je plastenik na površini od jednog hektara i započeo s hidroponskom proizvodnjom pomidora na kokosovom supstratu  s biološkom zaštitom pod brendom “Šjora pomidora”, jer su kupci, nakon što su ju jednom probali, uvijek iznova tražili.

-  Prvi od tri traktora, traktor Zetor, kupio sam 1952. u Zagrebu, na njemu sam i došao doma. Bio je to uz traktor Vinka Milata prvi traktor u selu, prisjeća se Brzić.

Priča o sv. Izidoru, svetom seljaku

Obitelj sina Romea Brzića, diplomiranog agronoma, iako žive u Zagrebu, danas se brine o proizvodnji pomidora te šire plastenik za 2.000 metara četvornih, imat će ukupno 1,2 hektara plastenika. U vanjskoj proizvodnji uzgajaju lubenice.

-  U obitelji nas je bilo devetero braće i dvije sestre. Rad u polju, znoj i žuljave ruke, trud i muka prenosilo se s koljenja na koljeno. Otac Vitomir se bavio poljoprivredom, a bio je i mesar. Nažalost, rano sam ostao bez roditelja, sjetno će Brzić koji tijekom obilaska plastenika pripovijeda priču o svetom Izidoru, svetom seljaku koji je, obrađujući polja, postigao veliku ljudsku i kršćansku savršenost.

Na njivama poviše briga, od sv. Roka na Rogovu na istok, na Novaku, Vrtliću, Vodostavini i Zidini na četiri hektara zemlje, nešto didovine, nešto kupljenje, se oralo, kultivirala se zemlja, zalijevale poljoprivredne kulture, od cik zore do predvečerja i povratka. A sutradan opet. Usprkos zvizadnu, paklenim vrućinama, usprkos litrama znoja.

Ljudina bistra uma i žuljavih ruku nije drijemao, nije imao vremena za dokolicu.

Živi u kući "Na ulici"

 -  Radilo se dan i noć, a jednom ili dva puta tjedno u kombiju ili kamionu vozila se roba u Zagreb na Dolac, nije prestajalo ni tijekom Domovinskog rata. Već na parkiralištu kod Dolca na veliko bih prodao pomidore, krumpir, kelj, kupus, brokule, salatu, kapulicu. Jedno vrijeme sam vozio i u Zagreb i na Veletržnicu u Zadar, objašnjava sugovornik Zadarskog lista.

Dok se na zadarskom priobalju i otocima sunča na dobro popunjenim plažama i kupa u moru, u zadarskom zaobalju i Ravnim kotarima jednostavno se "sunča" na njivama i žuljavih ruku kupa - u znoju.

-  Kad je u pitanju egzistencija obitelji, ne smetaju ni kiše, niti hladnoće, a pogotovo ne ljetne vrućine i sparine, govori Brzić, sve osim sorte izuzetno kvalitetnih i traženih pomidora-rajčica.

Milovan i njegova supruga u kući "Na ulici" žive umirovljeničkim životom. Doduše s mirovinom od ukupno 1.300 kuna, ponaosob primaju po 650 kuna mjesečno.

Nakon cjelodnevnog rada kraj radnog vijeka i definitivan odlazak u mirovinu svakako je velika životna promjena. Daj Bože zdravlja, a nama starima ne treba puno novaca, ako zatreba tu su naša plemenita djeca, zaključio je Milivoj Milovan Brzić.

Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)