ŽIVOT ILI SMRT Bojana Perković: "S heroinom imate početak i kraj, sintetičke droge "prže mozak" i nema pomoći!"

Slika korisnika mkvanja
Obilježen Međunarodni dan borbe protiv zlouporabe droga i nezakonitog prometa drogama
S heroinom fizički propadaš, ako te Bog spasi i preživiš možeš nastaviti sa svojim životom dalje, ali ove nove, sintetičke droge, kućni pripravci i sl. "sprže mozak" i tu više nema povratka, nema te terapije koja bi te mogla iz toga izvući, mladi psihički pucaju, a često su spremni i na najgore, samoubojstvo, kazuje Bojana Perković, bivša ovisnica o heroinu
Zvonko KUCELIN
Bojana Perković i predsjednica Udruge "NADA", Ivanka Matulić

Možda iz ove perspektive sada zvuči glupo, ali mi, prijašnje  generacije, možda smo bili čak i sretni što smo konzumirali samo heroin, jer nismo "izgorjeli u glavi", kod njega imate početak i kraj kada ste  za njega spremni. Fizički propadaš, ako te Bog spasi i preživiš možeš  nastaviti sa svojim životom dalje, ali ove nove, sintetičke droge, kućni  pripravci i sl. "sprže mozak" i tu više nema povratka, nema te terapije koja bi te mogla iz toga izvući, mladi psihički pucaju, a često su spremni i  na najgore, samoubojstvo. Kod nas su u komunu, u Zajednicu Cenacolo,  dolazili pojedinci koji su se drogirali dva mjeseca, ali nisu bili "svoji u  glavi". Na žalost, tu povratka nema. Ja sam 20 godina bila na heroinu, ali  kada sam dospjela u komunu rekla sam dosta i sada sam tu gdje jesam,  čista punih sedam i pol godina, no ova nova generacija ne ide na dobro,  upozorila je Bojana Perković (39) koja je svoj ovisnički put započela u  svojoj 13-oj godini života.

Ukazala je kako su nove, sintetičke droge jeftine te mladima, mahom  tinejdžerima u najosjetljivijoj dobi, lako dostupne.

- Mogu se napraviti u kućnoj radinosti, a nabaviti ih možete vrlo lako,  na svakom koraku, u bilo kojem društvu pa čak i u trafici. S druge strane  imamo i zlouporabu heptanona jer se krivo uzimaju. Ovisnik bi se njime  trebao liječiti, no on ga u ovom trenutnom medicinskom sustavu vrlo lako i preprodaje. Naime, ovisnik bi svaki dan trebao otići kod svog liječnika te ispred njega popiti svoju terapiju, no čini se kako je svima lakše  ovisnicima kako ne bi dolazili svaki dan u ordinaciju dati terapiju za nekoliko dana, a opet s druge strane i ovisnici su majstori manipulacije,  lažu da moraju otputovati, primjerice na 10 dana te za toliko i dobiju  heptanona koji na kraju završe u opticaju. Nisam protiv heptanona, jer  ne možete ovisnika ostaviti bez terapije, jer on ostaje ovisnik, ukrasti će,  razbiti, napraviti sve da se domogne droge. Heptanon ih ipak koliko toliko drži pod kontrolom. No, doziranje terapije se ne smije raditi na ove  načine jer ovisnik je majstor manipulacije i vrlo lako uvjeri liječnika da  funkcionira kako on želi, ističe Bojana.

Nakon 20 godina ovisničkog života, kada je dotaknula dno, predajući  svoju sudbinu roditeljima u ruke, došla je u zajednicu Cenacolo gdje je  provela punih šest godina. Ističe kako ju je nakon dotadašnjeg načina  života dočekao totalni šok, no s obzirom da nije više vidjela izlaza, budućnosti, niti je imala razloga za život, nakon nekog vremena u komuni  je pronašla spas.

- Bilo je teško naviknuti se na totalno drugi način života. Do tada si  živio život bez pravila, kako hoćeš, radio si i ustajao se kada hoćeš i onda  rez. Tamo je sve uređeno po određenim pravilima. Došla sam sa svoje 33  godine, i prišla mi je cura koja je tamo već bila nekoliko godina, a imala  je 21 godinu, pričala o smislu života, kako živjeti u vjeri, ne onoj fanatičnoj, već gledati drugoga, živjeti u ljubavi i slušati svoju savjest. Bilo mi  je jako teško na početku jer s 33 godine se pitate kako ću to ja uspjeti, ali  eto uspjela sam, to danas, nakon šest godina provedenih u komuni te još  godinu i pol ovdje s Udrugom, konačno mogu reći, istaknula je Bojana.

Roditelji, odnosno cijela obitelj odigrala je veliku ulogu u njezinom  "novom rođenju" i povratku u život.

- Više nisam mogla, rekla sam im  napravite nešto, ili nađite neku komunu, bilo što, ili me ubijte. Nisam mogla preći prag od kuće, nisam se  mogla više kretati. Na tom putu je jako bitno da vas gura obitelj, ali i  društvo, ali ako sami to u glavi ne posložite i odlučite se uzeti svoj život u  svoje ruke, izabrati život umjesto smrti, mogu vam svi oni pričati što i  koliko hoće do sudnjeg dana. Moja mama je znala reći "dok ti kroz nos  ne izađe" nema pomoći, ovisnik je taj koji mora odlučiti da želi život,  sasvim iskreno i otvoreno govori Bojana s velikom vjerom i odrješitosti u  glasu, žene koja je dotaknula dno, pogledala u lice smrti i vratila se jača  nego ikad s namjerom pomoći svima onima koji prolaze isti put na kojem je ona nekoć bila.

Povod razgovora s Bojanom i drugim članovima Udruge "NADA" bilo  je današnje tradicionalno obilježavanje Međunarodnog dana borbe  protiv zlouporabe droga i nezakonitog prometa drogama u suradnji s  udrugama, ustanovama, medijima, ali i pojedincima u Zadarskoj županiji. Tako je u vremenu od 10 do 13 sati na Narodnom trgu na informativnom štandu ove udruge bilo moguće dobiti letke, privjeske te ostali  informativni materijal vezan uz problematiku ovisnosti.

Cilj obilježavanja ovog dana bio je informirati širu javnost o opasnostima novih droga te istovremeno osvjestiti  građane i roditelje o sve većoj  dostupnosti i raznolikosti droga na našem području, poručila je Ivanka  Matulić, predsjednica Udruge "NADA"- Zadar.

 

"Da malo dušu odmorim"

Mnogi se pitaju zašto osoba posegne za opijatima bilo kakve vrste i odluči se na  "put bez povratka", spremni su nagađati, osuđivati, zapravo sve osim pomoći i otkriti  prave razloge, jer na žalost takvo smo društvo. Bojanina priča je samo jedna od  mnogih koje uglavnom kreću na isti način. Naime, ona ima brata, odgojeni su i  odrasli u potpuno istoj obitelji, no različitih su karaktera, odnosno osobnosti. Dok je  ona poklekla pred utjecajem društva u kojem se kretala, od početnog eksperimentiranja pa do totalnog beznađa, brat je bio sušta suprotnost, kaže, oženio se, ima troje  djece. 

- Roditelji od malena trebaju poznavati svoju djecu, tko je kakvog karaktera i senzibiliteta te se u skladu s tim s njima i ophoditi. Ipak, mi smo tu glavna karika, čim  sam uvidjela da mamu mogu vrtjeti oko malog prsta tu je započela moja kalvarija,  moj ovisnički put. Naime, on uvijek kreće s tim da želiš biti cool. U kvartu je bila malo starija ekipa od mene, koja je već krenula u to, imali su 16, 17 godina, a ja 13.  Naravno, htjela sam se pokazati, dokazati, uklopiti, biti dio ekipe i tako sam počela.  No, s druge strane, vjerujem da ne bih krenula u to da sam bila drugačijeg karaktera. Na kraju, nakon 20 godina ovisnosti o heroinu, sa svoje 33 godine, bila sam ni za  umrijeti, niti za završit patnju, ni ništa, samo sam jednoga dana došla kući s ciljem  da moji nešto učine za mene jer više nisam znala što ću. Nije bio problem skinuti se  s heroina. Skidala sam se ja 100 puta, problem je bio mentalitet i slabost čim se pojavi prvi problem, rješenje kojeg ponovno tražiš u heroinu, ono da "malo dušu odmorim" i ajde bog, opet si u tome, iznova i iznova. U komuni mi je pomoglo upravo to  što sam bila dosta dugo tamo, promijenila sam to ovisničko razmišljanje, ponašanje,  iskorištavanje, obrlaćivanje, odnosno cijeli stav o sebi i svom životu, i to me je spasilo. Osim toga, i ovo što sam već godinu i pol uz Udrugu i što volontiram u Caritasu,  sve su stavke koje mi pomažu vidjeti da dajem dio sebe, a da ne tražim ništa zauzvrat. Osjećam se kao da se tim pomaganjem drugima iskupljujem što sam zeznula  svoj život i cijeli svijet oko sebe, zaključila je Bojana.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4 (1 glasova)