Film koji nas može nečemu i naučiti

Slika korisnika mkvanja
TV SVEKRVA
Jacinta Marto

Za blagdan »Tijelova« za koji dobar dio hrvatskih kvazi-vjernika i ne zna što stvarno predstavlja, naša draga Hrvatska televizija nam je emitirala film »Čudo u Fatimi«. Film se ustvari uopće i ne zove »Čudo u Fatimi« nego »Jacinta«, a ime je promijenjeno jer u Hrvatskoj nitko ne zna tko je bila Jacinta. Ja ću vam zato pojasniti. Jacinta, koju tumači Matilde Serrao, jedna je od troje djece kojoj se 1917. godine ukazala Gospa u Cova da Iriji u portugalskoj Fatimi. Nije mi jasno zašto se kod nas ovaj film uopće i prikazuje s obzirom da pokazuje kako bi se stvarni vidioci (pod pojmom »stvarni vidioci« podrazumijevam naravno one kojima se Gospa uistinu ukazala) stvarno trebali ponašati. Mala Jacinta nije naime sagradila vilu s apartmanima i raširenih ruku dočekivala turiste-hodočasnike, nego je ostatak života provela isposnički u molitvi. Doduše i drugi tzv. »vidioci« povremeno mole, ali najčešće u punoj sobi hodočasnika koji tu privilegiju vjerojatno nečim i zasluže, što baš i nije isto. Bilo kako bilo, nama vjernicima je bilo ugodno pogledati ovaj dobri film lišen jeftinog politikantstva, stjecanja niskopolitičkih benefita i komercijalnih aspiracija.

Izvrstan dokumentarac o zadarskim morskim policajcima

Da Hrvatska televizija uistinu zna napraviti dobar materijal kada to hoće i kada ne rasipa pare na opskurne klapsko-tamburaške zabave i da ne kažem sada kakve sve filmske projekte, mogli smo se uvjeriti i ove nedjelje, kada su nam na drugom programu emitirali »Plavi svijet«. Ovogodišnja je to produkcija, a radi se o tome da su snimali posadu zadarskog policijskog broda i njenoga kapetana Franka Grancarića za vrijeme njihovih ophodnji i natezanja sa svakojakim ljudima koje sreću u njihovom nezahvalnom poslu. A sreću uistinu svašta. Razne prepotentne budale, smotane pomorce-početnike, bezobrazne turiste... I u svemu tome imaju strpljenja i mjere iako bi ih ja, da se mene pita, pola pobacao u more i zaplijenio im plovila. Ugodno je vidjeti kako zadarska policija ima ovakve zaposlenike poput kapetana Grancarića, koji zna komunicirati na kulturan način bez suvišnog prenemaganja, koji ima korektan pristup, a čak je i njegov engleski jezik na svoj način simpatičan i korektan. Dakle, da ne duljimo... Odlična emisija, poučna u svakom slučaju.

Što je to s mojim smislom za humor?

Potpuno sam uvjeren da s mojim smislom za humor nešto gadno ne štima. Neke su mi serije super, a druge potpuno bez veze. Evo npr. »Zvonili ste milorde«, »Alo, alo«, »Mučke« ili »2,4 djeteta« su mi baš super i guštam ih gledati. Pa to su sve Engleske serije, reći će netko. Dobro, kažem ja, dobri su mi i »Seinfeld«, »Bračne vode«, »2,5 muškarca«, »M.A.S.H.« pa i onaj »Princ sa Bel Aira« mi nije loš, a to su sve američke serije. Pa u čemu je onda problem? Pa u tome što postoje serije koje su navodno tamo jako popularne, a meni ne znače ništa. Ružno je to kada gledaš neku seriju u kojoj se publika smije kao luda, a ti stojiš kao drvena Marija i ništa ti nije jasno. Dobro, nemaš smisla za humor, ali kako su ti onda smiješne ove druge serije.
Razlog ovog pisanja je početak emitiranja mega popularne serije »Kafić uzdravlje«. Gledam, gledam, oni se smiju i smiju, a meni ništa nije jasno. Dobro, npr. ona serija »Cure bez love« koja me je isto ostavila hladnim. Za nju nikada nisam ni čuo, ali ova je navodno jako poznata. Ništa mi nije smiješno. Gomila likova se vrti u tom kafiću, svi su puni viceva, a ja hladan kao srce gospođe Markić kada ima povišenu temperaturu. Pa onda ona »Kako sam upoznao vašu majku?« Tu mi tek ništa nije jasno, ali mi ništa nije ni smiješno, a to je ipak popularna serija. Pa sam pitao svoje prijatelje. I kod njih je slično. Jednostavno, nemamo svi isti smisao za humor. Doduše, tražio sam nekoga kome se i ove druge serije sviđaju, ali nisam uspio. Nitko ih ne gleda. Zanimljivo.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)