Šezdeset godina Kubrickove “Lolite”

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika katarina.ergovic
KULTNI NASLOV
Autor: 
Iako je Stanley Kubrick krivim izborom ključne glumice izgubio suštinu predloška, a inzistiranjem na (crnom) humoru možda se od njega previše udaljio (ironija Nabokova puno je suptilnija), film ima izražajan vizualni stil i interesantnu atmosferu
NOVI LIST
Kultni film je objavljen prije 60 godina

Šezdeset godina prošlo je od filma »Lolita« Stanleyja Kubricka, za koji je scenarij napisao Vladimir Nabokov na temelju istoimenog vlastitog romana. Ovim povodom Steph Green za BBC donosi opširnu analizu, pitajući se je li »Lolita« postala fenomen popularne kulture zahvaljujući romanu ili možda više njegovoj filmskoj adaptaciji. Podsjetimo, roman je bio zabranjen nakon objavljivanja 1955. godine u Francuskoj, pa je novo izdanje objavljeno 1959. u Londonu (spomenimo da hrvatski prijevod za izdanje riječkog »Otokara Keršovanija« iz 1971. godine potpisuje Zlatko Crnković). Okosnica priče je opsjednutost pripovjedača Humberta Humberta jednim tipom maloljetne zavodnice, »nimfete«. Naslov djela postao je dio rječnika kao metafora za mladu zavodnicu.

Roman »Lolita« proslavio je njegova autora i iznimno je cijenjen od kritike. Unatoč tome, po objavljivanju je zabranjivan i proglašavan pornografskim poput Joyceovog »Uliksa«. Razlog kontroverzi bila je iznimno provokativna tema: sredovječni čovjek opsjednut dvanaestogodišnjakinjom s kojom se upušta u seksualnu avanturu koja naposljetku prerasta u vezu. Djelo je ispripovijedano u prvom licu iz perspektive Humberta Humberta. On na samom početku govori o tome kako je kao četrnaestogodišnjak bio zaljubljen u djevojku Annabel Leigh. No ona je umrla od tifusa, a on je nikad nije zaboravio. Od tada je razvio čudnu sklonost da ga privlače rano sazrele djevojčice koje naziva »nimfice«.

Potom ukratko opisuje svoj dotadašnji život: rođen je 1910. u Parizu, otputovao je u SAD, vratio se u Europu, no ponovo se odselio u Ameriku nakon što mu je propao brak. Tamo je radio kao docent za francusku književnost na sveučilištu u New Yorku, ali se nakon živčanog sloma preselio u gradić Ramsdale. Tamo je živio kod udovice Charlotte Haze. Odmah se zaljubio u njezinu 12-godišnju kći Dolores koju će kasnije zvati Lolita. Charlotte mu je dala uvjet za daljnje stanovanje: njih dvoje će se vjenčati, a Humbert će postati Doloresinim skrbnikom. On pristaje. No ubrzo Charlotte otkriva njegov dnevnik u kojem vidi koliko prezire nju, a žudi za njezinom kćeri. Ona je zgrožena i tako bijesna istrči na ulicu s namjerom da se suoči s njim – ali je pregazi i ubije automobil.

Humbert postaje jedini Lolitin skrbnik i odvede je iz ljetnog kampa u kojem je boravila na putovanje automobilom kroz čitavu Ameriku, ali joj zataji da joj je majka umrla, već joj kaže da je u bolnici. U jednom motelu on odluči drogirati Lolitu i silovati je. Ne uspijeva u svojoj namjeri, ali sljedećeg jutra ona predlaže da se upuste u spolni odnos. On joj otkriva da joj je majka umrla. Lutaju državom predstavljajući se kao otac i kći, a kasnije se nastanjuju u jednom sveučilišnom gradiću i Lolita se upisuje u žensku školu. On postaje vrlo strog prema njoj, a ona se osjeća zarobljenom.

Lolita želi sudjelovati u školskoj predstavi koju postavlja poznati pisac Clare Quilty. Ona kasnije pobjegne s njim, a Humbert je neuspješno traži ne znajući s kim je pobjegla. Na kraju odustaje od potjere. Nekoliko godina kasnije Humbert dobiva pismo od Lolite. Sad je osamnaestogodišnjakinja, trudna je i živi s mužem u radničkom naselju. Siromašni su pa joj on daje novac od prodaje kuće, ali zauzvrat traži da mu ispriča zašto je pobjegla. Ona otkriva da je pobjegla s Quiltyjem koji joj je obećao filmsku karijeru, a kasnije je pobjegla i od njega jer je tražio da snima pornografske filmove. On odlazi u Quiltyjevu kuću i nakon bizarne svađe ga ubija. Kasnije je uhićen, ali još uvijek voli Lolitu i želi joj sreću u životu.

Ukratko je to sadržaj romana »Lolita« Vladimira Nabokova (1899. – 1977.), potomka ruske plemenitaške obitelji koja 1919. godine, bježeći pred ruskom revolucijom, napušta domovinu. Nabokov je studirao na Cambridgeu, u Berlin odlazi 1923. godine, a zatim je živio u Francuskoj gdje je počeo pisati na engleskom jeziku na kojem će i nastaviti svoju književnu karijeru u SAD-u. Američko državljanstvo dobio je 1945. godine. U Švicarskoj se nastanjuje 1959., a u toj je zemlji i preminuo.

Kako ističu kritičari i teoretičari, roman »Lolita« je značajan i zbog originalnog stila pisanja. Iako je vrlo čitljiv, pisan je posve subjektivno u prvom licu gdje je čitava priča ispripovijedana iz perspektive glavnog lika Humberta Humberta. On je u potpunosti nepouzdan pripovjedač: direktno se obraća čitatelju i pokušava opravdati svoju pedofilsku opsjednutost maloljetnom djevojkom. U jednom trenutku moli čitatelja da ga shvati. Pred kraj romana on govori o sebi kao o bolesniku i objašnjava da mu je žao zbog onoga što je učinio, što je Loliti oteo djetinjstvo.

«Lolita« je tragikomedija koja spaja ozbiljne društvene i psihološke probleme likova s komičnim i ironičnim stilom. U romanu se pojavljuju i brojne igre riječima na raznim jezicima, citati, parodije, aluzije i reference na razna književna djela koji podcrtavaju ironičan ton knjige. Tako se, primjerice, epizoda s prvom ljubavi Humberta Humberta jasno nadovezuje na Edgara Allana Poea, jednog od Nabokovu najdražih pisaca: ime njegove »izgubljene drage« (Annabel Leigh) izgovara se isto kao ime Poeove Annabel Lee. Humbert je vrlo obrazovan čovjek pa je njegovo pripovijedanje puno aluzija na francuske klasike, ali i grčku mitologiju. Jedno poglavlje sadrži parodiju struje svijesti Jamesa Joycea.

U filmu »Lolita« Stanleyja Kubricka iz 1962. godine glumačka je podjela sljedeća: James Mason (prof. Humbert), Sue Lyon (Lolita), Shelley Winters (Charlotte Haze) i Peter Sellers (Clare Quilty). Kako čitamo na stranicama Kina Tuškanac, nakon neugodnog iskustva redatelja najamnika na spektaklu Kirka Douglasa »Spartak«, Stanley Kubrick odlučio se vratiti nezavisnim ishodištima, ali s distribucijskom podrškom neke od velikih holivudskih kompanija (u ovom slučaju radilo se o MGM-u), kombinaciji u kojoj je realizirao filmove poput »Poljupca ubojice« i »Ubijanja«. Kao projekt u kojem će imati potpunu kreativnu kontrolu izabrao je adaptaciju kontroverznog, do danas subverzivnog romana »Lolita« Vladimira Nabokova, o erotskoj čežnji, praćenoj seksualnom žudnjom, muškarca poznih srednjih godina prema djevojčici na početku puberteta.

Američki redatelj, koji je u to doba živio i radio u Ujedinjenom Kraljevstvu te tamo i snimio veći dio filma čija se radnja odvija u Americi, pritom je bio posve nesvjestan s kakvim će se cenzorskim preprekama susresti.

«Bilo kakva seksualna transparentnost bila je sasječena u korijenu pa se Kubrick morao dovijati kako da sugerira Humbertovu žudnju i seksualne kontakte s Lolitom, jer nijedno nije smio prikazati. Stoga je kasnije izjavio da se nikad ne bi upustio u adaptaciju da je znao da neće moći iole vjerno slijediti seksualni aspekt predloška. Scenarij je napisao sam Nabokov, no Kubrick ga je drastično izmijenio, od narativne strukture (radnja filma, za razliku od one romana, odvija se kao velika retrospekcija) do tretmana lika Quiltyja koji je u filmu, u glasovitoj »polivalentnoj« izvedbi Petera Sellersa, dobio daleko veći prostor i raspon nego u romanu. Bez obzira na to, Nabokov je filmom bio vrlo zadovoljan, a isprva je tvrdio da je i izbor Sue Lyon za ulogu Lolite dobar, iako je glumica djelovala znatno starije od lika koji je tumačila. Naime, iz cenzorskih razloga, Lolita u filmu nema 12 godina kao u romanu nego 14, koliko je i Lyon imala u vrijeme snimanja, no djelovala je kao da ima 16, koliko će i imati kad film bude premijerno prikazan 1962.

Zapravo, Lyon je bila prestara, tjelesno prerazvijena za ulogu, a uz to posve joj je nedostajala fina dijalektika slatke nevinosti i oštre provokativnosti romaneskne Lolite, umjesto koje je nudila tek hladnoću i, ako nije pretjerano reći, vulgarnost. Koju godinu kasnije i sam Nabokov promijenio je mišljenje te izjavio da bi idealna utjeloviteljica njegove vrlo mlade junakinje bila Catherine Demongeot, nezaboravna nositeljica naslovne uloge u Malleovoj istoimenoj adaptaciji Queneauova romana »Zazie u metrou«, djevojčica koja je doista mogla optimalno spojiti oprečne odlike Lolitina lika. Iako je Kubrick krivim izborom ključne glumice izgubio suštinu predloška, a inzistiranjem na (crnom) humoru možda se od njega previše udaljio (ironija Nabokova puno je suptilnija), njegov film ima neke vrline. Prije svega odnosi se to na izražajan vizualni stil i interesantnu atmosferu, dok se činjenica da su svi likovi filma više ili manje nesimpatični (ili čak antipatični) dobro uklapa u Kubrickov često (ili nerijetko) mizantropski pogled na svijet i čovjeka«, navodi se u opisu filma.

«Lolita« je prikazana u glavnom natjecateljskom programu festivala u Veneciji, nominirana je za Oscara u kategoriji najbolje scenarističke adaptacije (nominacija je pripala potpisanom Nabokovu, neovisno o tome što je njegov tekst Kubrick radikalno izmijenio), dok su za Zlatni globus nominirani Kubrick kao najbolji redatelj, James Mason i Shelley Winters kao najbolji dramski glumac odnosno dramska glumica, Peter Sellers kao najbolji sporedni glumac i Sue Lyon kao glumica koja najviše obećava – ona je jedina nominaciju i potvrdila. Godine 1997. Adrian Lyne snimio je novu adaptaciju antologijskog romana Nabokova – Humberta je tumačio Jeremy Irons, Charlotte Melanie Griffith, a Lolitu – Dominique Swain. Glazbu je potpisao glasoviti Ennio Morricone.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno