Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

10 C°

34 godine misionarskog rada u Kongu

Autor: Katina Vrsaljko

25.07.2008. 22:00
34 godine misionarskog rada u Kongu

Foto: Irena JURJEVIĆ



U Kongu, u biskupiji Bukavu, godinama djeluje Misija školskih sestara franjevki Krista Kralja. Prve misionarke koje su došle u Kongo, tadašnji Zair, bile su časna sestra Erika Dadić i časna sestra Romana Baković, a tamo su otišle još 1974. godine
Život u Demokratskoj Republici Kongo, afričkoj državi koja je zadnjih dvanaest godina zahvaćena teškim ratnim sukobima, ovdašnjem narodu teško je zamisliti.
Kruh – osnovna životna namirnica većini ljudi u svijetu, tamo je skoro nepoznanica. Oni jedu manjok – gomoljastu biljku vrlo niske hranjive vrijednosti, a kad ima graha onda je to opće slavlje.
Jedna obitelj u Kongu preživljava s jednim dolarom na dan, a uz svakodnevno gladovanje, još gora su ratna stradanja u kojima strašno pate žene koje su nerijetko zlostavljane.
Još jedan veliki problem je nedostatak javnog zdravstvenog sustava, a oboljelih je mnogo – ponajviše od malarije i AIDS-a.
Prve misionarke
Ako je igdje potrebna velikodušna pomoć nesebičnih ljudi, onda je to u Kongu. Jedna od svijetlih točaka u životima Kongoanaca je pomoć koju pružaju misionari iz svih krajeva svijeta. Ni tu ne zaostaju Hrvati – u Kongu, u biskupiji Bukavu, godinama djeluje Misija školskih sestara franjevki Krista Kralja. Prve misionarke koje su došle u Kongo, tadašnji Zair, bile su č. s. Erika Dadić i č. s. Romana Baković, a tamo su otišle još 1974. godine. Svoju priču ispričala nam je č. s. Erika Dadić koja je rodom iz Poljica, a kad je otišla u Kongo imala je samo 27 godina.
– Kao što sam osjetila poziv za zaređivanjem, tako sam osjetila poziv za misije. Nakon nekog vremena što je želja za misijom u meni sazrela, poslala sam molbu svojim starješinama koji su odlučili da zajedno sa sestrom Romanom iz Šibenske biskupije pođem u Kongo, priča č. s. Erika o tome kako je sve počelo.
Kako bi naučile francuski jezik, koji je službeni jezik u Kongu, ove dvije hrabre sestre otišle su prvo u Pariz, gdje su se i pripremile na sve što ih u Kongu čeka. Zato, kaže sestra Erika, odlazak u Kongo nije bio preveliki kulturološki šok.
– Kad smo tek otišle u misiju mislile smo da se nikad nećemo vratiti u Hrvatsku. To se tako prije radilo. No ipak, prvi put sam došla u Hrvatsku nakon pet godina, a sad dolazim svake tri godine i to mi jako brzo prođe. U rujnu se ponovno vraćam u Kongo i tome se veselim jer je to moj poziv, kaže č. s. Erika, koja je kroz svoju misiju u Kongu više puta bila u opasnosti, bježući pred vojnicima. Velika hrabrost je bila u Kongo uopće otići, a naročito ostati u ratnim godinama.
Pomoć zlostavljanim ženama
Upravo tu č. s. Erika, kao i drugi misionari, pokazuje svoju nesebičnost i snagu svog poziva.
– Prvih 25 godina smo se bavile katehizacijom i pastoralom, a zadnjih desetak godina radimo s djevojkama koje se pripremaju da postanu sestre. Danas u četiri naše zajednice u DR Kongo djeluje osam sestara Hrvatica i trinaest sestara Kongoanki, a još sedam pripravnica se sprema za redovnički život. Također, danas još radimo na katehizaciji, obrazovanju, školstvu i zdravstvu, pomažemo siročadi i napuštenoj djeci, priča č. s. Erika.
Ono što je možda jedan od težih dijelova njihove misije, a čime se sestre posebno ponose, jest pomoć ženama, pa čak i djevojčicama, zlostavljanim u ratu koje obitelj nakon zlostavljanja odbaci. Sestre su posebno izgradile kuće u kojima žene uče čitati, pisati, šivati, snalaziti se u domaćinstvu i općenito u životu. Kako kaže č. s. Erika, žene su tamo manje obrazovane jer obitelji, zbog siromaštva, u školu uvijek prvo šalju mušku djecu.
– Naša misija je raditi za svu sirotu, a posebno za žene i zaista se vidi veliki pomak u životu žena, rekla je.
Veliki napredak sestre su postigle i u školstvu. Kad su došle u Kongo, u svoju prvu zajednicu Luhwinju, tamo je bila samo jedna škola, napravljena od blata i pokrivena travom. Pomalo se počelo graditi i stanje je puno bolje, no još puno toga nedostaje.
– U nekim školama uopće nema klupa, a većina učenika nikad nije ni vidjela knjigu. Sve pišu i uče iz bilježnica. O školama se brine Crkva, a učitelje bi trebala financirati država. No sad naši učitelji nisu dobili plaću od veljače. Onda ponešto plaćaju roditelji, a za siročad obrazovanje plaća Crkva, kaže č. s. Erika.
Katolika 45 posto
Jedna od sestara iz Hrvatske, č. s. Mislava je u Bukavu ravnateljica srednje škole koja broji 800 učenika, od kojih je 85 siročad.
U izgradnji škola u Kongu, u nadbiskupiji Bukavu u protekloj korizmi pomagali su i vjernici iz Zadarske nadpiskupije. Akcija je održana po svim župama Zadarske nadpiskupije i to pod nazivom “Vaš dar srca za srce Afrike – pomozimo izgradnju i opremanje škola u Kongu”.
– Posebno mi je bilo drago jer je skupljanje sredstava krenulo na inicijativu nadbiskupa Ivana Prenđe. Na toj pomoći sam svima jako zahvalna jer u Kongu postoje velike potrebe i svaka pomoć je dobrodošla, ističe naša sugovornica.
Stanje u Kongu č. s. Erika opisuje kao bijedu, ali kaže da i Hrvatsku i Kongo zove domom. Kongoance koji žive u strahovitim uvjetima opisuje kao dobar narod, koji sve dijele i koji su jako zahvalni. Posebno se u ovim teškim vremenima vidi njihovo zajedništvo jer su uvijek spremni pomoći najbližima.
Trenutačno je u Kongu 45 posto katolika i to je još jedan od uspjeha misionara u Kongu.
– Iako je država u bijedi, meni je u Kongu jako lijepo. To je moje zvanje – pomoći onima koji su najbjedniji, kojima je pomoć najpotrebnija, propovijedati Krista onima koji ga ne poznaju i širiti Kraljevstvo Božje, zaključuje č. s. Erika.
Osim č. s. Erike, iz Zadarske nadbiskupije djeluju još dva misionara: u Sudanu potrebitima pomažu č. s. Ankica Čirjak iz Korlata i laik Leopold Mičić iz Dračevca Zadarskog. Svake godine se misionari sastaju kako bi izmijenili svoja različita iskustva. Tako je, priča č. s. Erika, jedan misionar u svojoj misiji u Africi umro od malarije. Dok ta bolest još nije bila poznata, misionari su znali da ako odu u Afriku u misiju, da će u roku od dvije godine umrijeti i bez obzira na to su išli kako bi pomagali sirotinji i širili Božju riječ.