Ćirina (ne)moguća misija

Slika korisnika admin

Miroslav Ćiro Blažević, najtrofejniji  hrvatski nogometni trener, koji sam  priznaje da voli biti važan ovih se dana  izjavama o odlasku na mjesto izbornika  bosanskohercegovačke nogometne vrste opet napravio važnim i to ne samo u  nogometnom smislu već i političkom  preuzimajući unaprijed na svoja bezvremna pleća (ne)moguću misiju da  nogometom dijelom izmiri i ujedini  posvađane narode u Bosni i Hercegovini koji stenju pod krvavim bremenom rata nemoćni da se pokrenu.

Jedinstveni Ćiro kojega su često ili  jako voljeli ili jako mrzili i koji se  snagom samopouzdanja i neobuzdanog  temperamenta morao obuzdavati i smiješkom primati uvrede s tribina rado se  prepuštao i reflektorima politike pred  kojima je uvijek volio isticati sliku prvoga hrvatskog predsjednika iz čije je  sjene neupitnom odanošću virio s neskrivenim iskrama poštovanja i divljenja,  koje će, kako on proročanski najavljuje,  upasti u oči i svih onih koji su spremno  ocrnjivali Tuđmana upravo radi politike  u Bosni i Hercegovini.  Grmeći kako se  nikad neće odreći Tuđmana Ćiro ističe  kako će on u svojoj domovini, jer je on  bosanskohercegovački Hrvat, pokušati  ono što nikome u politici, diplomaciji,  ni jednom poslaniku, predsjedniku,  izaslaniku, a kamoli izborniku, nije pošlo za rukom - duhom ujediniti narode  koji jedni pored drugih zbog ratnih rana  žive udaljeni miljama daleko.

Na tom teškom putu, Ćiro koji simpatično skriva i prikriva svoje godine,  zasad izdvaja samo jednog saveznika -  vrijeme, ono koje uvijek donosi svoje  zakonitosti mimo i iznad volje i htijenja  političara koji mu se također moraju  pokoravati i prilagođavati.

Koliko je ljudske mudrosti i iskustva  Ćiro nakupio na nogometnim terenima,  skinuo s tribina i ponio s brdovitog  Balkana, postaje jasno iz njegovih diplomatskih izjava vezanih za predviđanja kako će ga dočekati razjedinjena  raja i njezini vođe. On na sebi svojstven  način čak vidi pomirljive niti do Dodika,  prvog čovjeka Republike Srpske koji za  svojih boravaka u Hrvatskoj nije u javnosti ostavio pozitivan dojam. No, Ćiro  je previše toga, kako reče, sam napravio  i postigao da bi za svoje mišljenje o  nekome trebao prilagođavati govor.  Ono što bi se drugima zamjerilo, njemu  se ne uzima za zlo. Ćiro ima svoju logiku  i svoju psihologiju.

Neponovljivim šarmom i moglo bi se  reći hrabrošću te s nevjerojatnom sigurnošću da će uspjeti, Blažević odlazak u otpisanu Bosnu i Hercegovinu  naziva svojim labuđim pjevom.

Da ne postoje svjedočanstva o tome  da je važnost nogometa odavno probila  ograde travnjaka Ćirina bi priča bila tek  njegova individualna, predimenzionirana vizija. No, "loptanje" je odavno  postalo više od toga.  Nogomet je postao  nacionalna prezentacija, sredstvo iskazivanja dubine domoljublja, pokretač  masa, tester tolerancije i biznis u kojemu se okreću milijuni eura.

Znajući za ovu magiju nogometa Ćiro  se nada da će njegov uspjeh postati  dobri duh Sarajeva. Njegovoj misiji trebalo bi ići u prilog i uhićenje Radovana  Karadžića, "nevidljivog" sjedokosog i  sjedobradog Dabića.

Imajući vjere u svoju trenersku umješnost Ćiro nije niti jednom riječju  izrazio sumnju u uspjeh, valjda uvjerivši  sebe kako mu nakon ove odluke jedino  on i preostaje.

Bez obzira na to kakve će rezultate  postići bosanskohercegovačka reprezentacija pod Ćirinom palicom, njemu  treba odati priznanje za odvažnost, optimizam i uvjerenje da će u crnu bosanskohercegovačku stvarnost ipak dolepršati labud.

 

 

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno