Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Sad kad je Zvonko stigao u Hrvatsku mogu biti potpuno sretan

Autor: Julijana Bačić

25.07.2008. 22:00
Sad kad je Zvonko stigao u Hrvatsku mogu biti potpuno sretan


Kad je prije 32 godine Zvonko Bušić  zajedno s još četvero hrvatskih političkih aktivista oteo  putnički avion Boeing 727 na liniji New York- Chicago,  s namjerom da iz njega izbaci letke iznad Londona i Pariza u kojima je objašnjen hrvatski položaj u tadašnjoj Jugoslaviji i koji poziva na neovisnost Hrvatske, vjerojatno nije očekivao da će proći čak 32 godine do njegova ponovnog stupanja na tlo Hrvatske. Međutim, upravo je toliko Bušić proveo u američkim zatvorima nakon što je 1977.godine osuđen na doživotni zatvor s pravom pomilovanja nakon 30 godina. Godine 2006., nakon isteka 30 godina, komisija za pomilovanja odbila je njegov zahtjev te je on vraćen u zatvor.
Na pomilovanje je čekao predugo, te je jučer, nakon što je četveročlana komisija jednoglasno donijela odluku o njegovu pomilovanju, napokon stigao u Hrvatsku. Iz američkog emigracijskog pritvora zrakolpovom je prebačen u Njemačku, odakle je također zrakoplovom, odveden u Hrvatsku.
U zagrebačkoj zračnoj luci Pleso dočekalo ga je nekoliko stotina ljudi, među kojima je, između ostalih bio i Frane Pešut, jedan od otmičara zrakoplova koji je također osuđen kao i Zvonko, te je zatvoru proveo 12 godina.
Svi smo uz Zvonka
Svoje emocije kad je saznao da će Zvonko konačno biti pušten na slobodu, Frane nam, kako kaže riječima ne može opisati.
– Nisam se želio prerano nadati i tek sad kad je Zvonko stigao u Hrvatsku mogu biti potpuno sretan. Ne mogu opisati svoju sreću i ushićenje koje sam osjećao u trenutku kad sam saznao da je odluka konačna te da će Zvonko definitivno biti pušten iz zatvora, istaknuo je Pešut koji je Zvonka dočekao u Zagrebu.
– Bio je poseban osjećaj prisustvovati Zvonkovom dočeku u zagrebačkoj zračnoj luci. Bilo je tamo mnoštvo ljudi, prepuno uzletište, pjevalo se, skandiralo Zvonkovo ime, zaista uzbuđenje, ali i radost zbog Zvonkova dolaska mogla se vidjeti na licima ljudi koji su ga došli dočekati, a radosti je bilo i u srcima svih ostalih, koji možda nisu došli na doček u Zagreb, ali su svejedno uz Zvonka, istaknuo je Pešut dodavši kako je avion u kojem je bio Zvonko kasnio te su svi prisutni u zagrebačkoj zračnoj luci bili jako nestrpljivi u iščekivanju Zvonkova dolaksa.
Najuži članovi obitelji uz suprugu Julienne, prvi su Zvonka dočekali u zatvorenom VIP dijelu zračne luke.
Među onima koji su došli izraziti dobrodošlicu hrvatskom emigrantu bili su i bivši saborski zastupnici i politički zatvorenici Dražen Budiša, Ante Kovačević, bivši savjetnik dr. Franje Tuđmana Ivić Pašalić, borac za ljudska prava dr. Slobodan Jang, Marin Sopta, pater Vjekoslav Lasić te pjevač Thompson.
Osim Frane, Zvonka su dočekali i Pero Matanić te Slobodan Vlašić koji su također sudjelovali u otmici zrakoplova. Ipak osim njegove najuže obitelji te Dražena Budiše i Ante Kovačevića, sa Zvonkom nitko drugi nije imao priliku razgovarati.
– Veliko mnoštvo ljudi je bilo preksinoć u Zagrebu da bi bilo tko od nas uspio doći do Zvonka i pričati s njim. S nekoliko riječi u njegove ime prisutnima se obratio Dražen Budiša, a kasnije je i sam Zvonko izrazio svoju sreću i oduševljenje zbog puštanja na slobodu, ističe Pešut. 
Posljednji susret prije 28 godina
Prilikom našeg razgovora s njim i više je nego očito bilo Franino oduševljenje zbog Zvonkova puštanja na slobodu.
– Moji osjećaji sreće i uzbuđenja koji su me preplavili u trenutcima kad se Zvonko pojavio u Zagrebu, ne mogu se opisati. Veličanstveno je bilo ugledati Zvonka ponovno, nakon toliko godina u Hrvatskoj, kao slobodna čovjeka, ističe Pešut koji je zadnji put Zvonka vidio prije 28 godina, još davne 1980. godine kad su premješteni iz zatvora u kojem su obojica služila kaznu. Zvonko je tad, prisjeća se Pešut, otišao u mješoviti zatvor gdje je bila i njegova supruga Julienne te ju je tako tamo Zvonko mogao viđati.
– Ni nakon toliko godina Zvonko se nije promijenio. Njegov duh, karakter, sve ono na što godine ne mogu utjecati ostao je isti, Zvonko se nije nimalo promijenio, ono što je promijenjeno jest njegov fizički izgled kojeg su promijenile godine kao i boravak u zatvoru. Zvonko se sad mora prvo prilagoditi, socijalizirati na posve novu sredinu i novi život od onog kojeg je živio u zatvoru okružen kriminalcima. Neko vrijeme provest će u izolaciji, okružen samo članovima svoje obitelji. Upravo zato već danas će posjetiti svoj rodni kraj, svoju Hercegovinu, ali ne sumnajm u to da ću se i ja osobno kad se sve to malo smiri, susresti sa Zvonkom i Julienne, ističe Pešut.
Kako saznajemo, Bušić je prvo vlakom jučer trebao otputovati za Split, jer je tako i otišao iz svog kraja, a u Goricu kraj Gruda trebao bi stići danas ujutro jer želi doći po danu kako bi što intenzivnije doživio Goricu. U Gorici mu njegovi sumještani također pripremaju doček.
Doček u Gorici kod Gruda
– Vjerojatno će Zvonka dočekati i njegovi sumještani i obitelj u Gorici, ali to ne mogu sa sigurnošću reći. Zvonko je svim srcem želio otići u svoj rodni kraj iz kojeg je prije toliko puno godina otišao jer bez obzira gdje čovjek bio, uvijek ga srce vuče u rodni kraj, kazao je Pešut dodavši kako ne zna gdje će točno živjeti Bušić zajedno sa svojom suprugom Julienne, koja je dosada živjela u Rovanjskoj.
Frane Pešut trenutačno živi u Benkovcu, u kući koju mu je dodijelilo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi nakon što mu je pripalo pravo na stambeno zbrinjavanje. Kako je prvo želio sa obitelji, radi lakšeg zaposlenja, ali i boljih uvjeta života živjeti u Zadru, tražio je od Ministarstva da mu smještaj pronađe u Zadru što se pokazalo nemogućim pa Frane zajedno s obitelji dobiva smještaj u Benkovcu. Kako je procedura za dobivanje stambenog smještaja od države dosta duga, te se mnogo s tim odugovlačilo, Pešut ističe da mu je za ubrzanje tog procesa pomogao Branko Kutija, tadašnji gradonačelnik grada Benkovca, a sadašnji saborski zastupnik.
– Zahvalan sam Branku Kutiji na ukazanoj pomoć oko ubrzanja ovog procesa jer se s time dosta odugovlačilo te nismo znali kad ćemo se moći negdje konačno stacionirati. Neko vrijeme živjeli smo u dosta lošim uvjetima, bez vode, u vlazi u vikednici jednog prijatelja na Viru, a strahovali smo i zbog toga što se u to vrijeme naše potrage za smještajem, približavala školska godina. Djeca su trebala krenuti u školu, a mi nismo imali osigurano stambeno pitanje. Sad se eto, hvala Bogu to riješilo, te imamo krov nad glavom, moje kćeri su završile 2. i 3. razred sa odličnim uspjehom te su se izvrsno snašle u benkovačkoj osnovnoj školi, ističe Pešut.
Teško je pronaći posao
Kako zbog lošeg fizičkog stanja Pešut ne može raditi posao za koji je kvalificiran tražio je invalidsku mirovinu na koju zbog svojeg narušenog zdravstvenog stanja ima pravo. Komisija mu je odbila taj zahtjev uz obrazloženje da on može dignuti teret do 10 kilograma što je nedovoljno za gotovo svaki fizički posao. Zbog godina provedenih u zatvoru, Pešutu je oštećena kralješnica. Tijekom svojeg boravka u zatvoru, Pešut je, kako ističe mnogo čitao, učio, ali se i bavio gimnastikom, te trčao da bi lakše prebrodio vrijeme koje je provodio u zatvoru, da bi ostao u formi te da bi u što boljem stanju izašao iz pritvora. Danas misli kako je možda i pretjerao trčeći jer se posljedice sve više osjećaju svakim danom. Tijekom 12 godina svojeg boravka u američkim zatvorima, pretrčao je više od 38 000 milja, a sve to kako bi lakše izdržao svoj boravak u pritvoru. Na sreću, privremeno je u Osnovnoj školi Benkovac zaposlenje pronašla Franina supruga, pa je obitelji utoliko lakše.
– Teško je posao pronaći i u većem gradu, a kamoli u Benkovcu koji ima mnoštvo nezaposlenih, posebno mladih ljudi, tako da mislim da je naša budućnost što se tiče zaposlenja poprilično neizvjesna, kazao je Pešut dodavši kako nikad nije bio jedan od onih koji žive na račun države, te da ne želi biti na teret državi.
Zbog svojeg čina, davne 1976. godine, Frane ne žali danas jer jedina ideja koju su on, Zvonko Bušić, Julienne Bušić, Pero Matanić i Slobodan Vlašić imali bila je borba za Hrvatsku. Nacionalni ponos i ljubav prema domovini, u životima ovih ljudi stavljena je na prvo mjesto, iznad svih i svega ostalog, pa nitko od njih ne žali ni dana kojeg su proveli u zavoru za spas svoje domovine.