Medalju Grdoviću

ZAJEDNIŠTVO U HRVATA. PRVI, A MOŽDA I POSLJEDNJI PUT
Gdje smo ono stali u prošloj kolumni? Ah, da. Tko smije pjevati, a tko ne smije. Prvo jedan vitz. Znate li zašto je autobus s našim nogometašima vozio onako sporo od aerodroma do trga Bana Jelačića? Ne, ne zato što ga je vozila žena, već zato da bi jedinstvo i ljubav među Hrvatima što dulje potrajalo. I istina je to, gorka istina. Znam da se o tome pisalo danima, ali ja nisam stigao sve staviti u prošlu kolumnu pa će te mi dozvoliti. Naime, nikada nismo bili ovako bliski. Nikada nismo jednako disali onaj intelektualno insuficijentni lokalni gelipter koji vrijeme provodi između kladionice i kvartovskog kafića, seljo koji u autu s krunicom na retrovizoru sluša najodvratnije srpske cajke (a velikim se Hrvatom drži, jadnik), i npr. ja – ovako fin pristojan intelektualno superioran i moralno skoro pa savršen. Istina je to. Prvi put smo za istu stvar bili zainteresirani, isti cilj imali i prvi put nas nesreća onoga drugoga nije veselila već smo svi isto disali. Prvi put sam ja sa svoje tri prijateljice – profesoricom kemije, povjesničarkom umjetnosti i arhitekticom razglabao o mogućnosti četvrte izmjene u produžecima i o tome smije li Subašić istrčavati s crte prilikom izvođenja jedanaesteraca.
Prvi put se nismo sramili zbog primitivnih ispada kvazi – navijača, glupih izjava zbog kojih neki samo potenciraju mišljenje javnosti da su neki ljudi zbilja glupi, prvi put smo svi znali kompletan sastav naše reprezentacije, kako koji igrač uopće izgleda, kako osim Modrića, Rakitića i još dva napadača mi imamo i fantastične golmane, izuzetne obrambene igrače i, što je najvažnije, selektora koji ne lupeta gluposti na press konferencijama, ne izmišlja glupa opravdanja nakon loše igre, i koji ulijeva povjerenje i kao stručnjak i kao čovjek. Da sve smo to imali i sve je to trajalo mjesec dana. Protiv Nigerije smo se tek zagrijavali, a onda kada sam vidio kako se naši ubijaju na terenu protiv Argentine i to nakon što su već vodili s dva gola razlike, onda sam shvatio da će tu biti svega, a to su shvatili i ostali Hrvati, a i šire, i sve je postalo nekako bajkovito i lijepo. Nitko nije spominjao političke stranke, tko je tko, tko je za koga u nogometnoj hijerarhiji i slične stvari koje nemaju veze s onim zbog čega je sve to tako lijepo bilo.

SAMO JEDAN ČOVJEK JE TREBAO PJEVATI
I onda, kao što već to obično biva, došlo je do natezanja oko toga tko bi trebao pjevati na svečanom dočeku, a tko ne. Naravno da na našoj estradi u velikoj većini djeluju „umjetnici“ koji se vole ogrebati uz ovakve događaje, gurati svoje prepotentne njuške pred kamere i baljezgati gluposti kojima bi trebali biti nama simpatični i dragi. Nije lako ni nogometašima i treneru. Svi ih vole, svi ih žele, a oni su nakon ovog uspjeha vjerojatno i fizički i emotivno na izmaku snaga što je i razumljivo. Koliko je samo onih koji im žele čestitati, slikati se s njima, tražiti potpis… Nije to lako izdržati. I sada se postavlja pitanje tko je koga zvao, tko ima pravo odlučivati… Ma znate svi o čemu govorim. Čim se gospodin Perković pojavio u autobusu počelo je natezanje, obnovile su se stare podjele, došlo je do stroge polarizacije i što bi rekao narod – „ode mast u propast“. Sve je to tužno, a možda se nekim to i sviđa, jer puno je onih koji se hrane mržnjom i ne misle na elementarne kršćanske vrijednosti već sve skupa podređuju svojim niskim ciljevima.
Ali, da ne duljimo. Tko je trebao pjevati? Ako izuzmemo onaj zbor Hrvatske ratne mornarice koji je vrlo lijepo izveo vrlo prigodnu i zaista domoljubnu pjesmu „Moja domovina“ i one repere koji su morali držati atmosferu sve one sate dok se bus probijao prema trgu, potpuno je jasno da je samo jedan čovjek zaslužio da zapjeva na pozornici u tom svečanom trenutku. Naravno, radi se o našem Zadraninu Mladenu Grdoviću. Možda on voli popiti i razbiti koje auto, ali nitko ne može reći da se radi o izvođaču koji skuplja bodove podilazeći političkim strujanjima. Nijedna njegova pjesma nema u sebi ništa što bi se moglo nazvati nekorektnim, uznemiravajućim i, u krajnjem slučaju, njegovo druženje s nogometašima još u Rusiji nije izazvalo ni jedan negativan komentar u javnosti s bilo koje strane. Mladen je čovjek uz kojeg se veže mir, ljubav i pjesma, a to je ono što nam svima treba u ovim teškim vremenima. Zato bi onu medalju viška koja je pretekla zbog Kalinića najpoštenije bilo dati Grdoviću. On je to zaslužio.