75 godina zajedničkog života na Velebitu

Slika korisnika admin
katalinici1
Velimir BRKIĆ
Jurka i Grgo Katalinić ispred svog stana u Dobrom selu na Velebitu

U današnje vrijeme užurbanosti i neispunjavanja svih obveza, pri čemu nam se čini da dan traje sve kraće, i ne znamo da u našem susjedstvu postoji i polagani ritam svakodnevice. Bračni par Katalinić, Jurka (97) i Grgo (94) od rođenja žive na Velebitu iznad Starigrada u Dobrom Selu - Katalinići, zaseoku gdje "lisica poštu nosi, a vuk podne zvoni".

Žive ni na nebu ni na zemlji, bez struje, računala, televizije, radija, perilice rublja, telefona, mobitela (nema signala), automobila, puta i posljednjih 25-30 godina, bez ijednog susjeda, samotnjački. Živeći tu gdje je vrijeme odavno stalo već su 75 godina u skladnom braku u kojem imaju sedmero djece, 74-godišnju Iku te Juru, Boju, Mariju, Nikolu, Ivanku i najmlađeg sina, 58-godišnjeg Antu, koji je jedini ostao živjeti u njihovoj neposrednoj blizini, u starigradskim Koićima-Slobodina. Oni su im podarili 11 unučadi i 11 praunučadi.

- Četvero djeca sam rodila s brimenom drva na leđima... Ovdje je bilo devet ognjišta i puno, puno dječje cike i vike. Tu se rađalo i umiralo, bez liječnika i bez svećenika. Pokojnika, Bog mu dušu prosti, nosili smo dolje u Starigrad preko mirila, groblja duša. U planini se stoljećima rađalo, živjelo i umiralo, a bili smo i žedni i gladni. Više smo imali mlijeka nego vode, sve što ovdje vidiš izneseno je na ljudskim leđima. Cement smo nosili od mora, tri kilometara uzbrdo kroz planinu do sela i stanova. Danas smo tu samo moj Grgo i ja, i nitko više, sjetno će baka Jurka rođ. Erceg, koja poput svog Grge, zbog očne mrene, već nekoliko godina, nažalost, živi gotovo u potpunom mraku.

Do Katalinića smo automobilom stigli protupožarnim putom pokraj mirila, od starigradske Bikarije do zaseoka Dokoze. Od tu jedan kilometar pješice po velikoj strmini do Dobrog Sela - Katalinići. Naime, prije nekoliko godina Katalinići i vlasnici napuštenih i oronulih stanova u Dobrom Selu samoinicijativno i o svom trošku započeli su po postojećem kozjem putu u Parku prirode Velebit probijati znatno širi put kojim bi se moglo doći motornim vozilom, kojim bi mogli doći Hitna pomoć, vatrogasna kola, svećenik, poštar... No stigla zabrana, zaprijetio sud, novčana kazna, zatvor. Tko zna kome je zasmetao povratak života u ovaj izgubljeni raj. Stali teški strojevi, ostao zarasli put prepun oštrih, opasnih stijena.

- Moju Jurku sam doveo iz Ercega. Vjenčali smo se u crkvi Sv. Jurja u Starigradu. Cijeli život smo ovdje na Velebitu od Velikog Rujna, Velikog Vaganca do Dobrog sela. S pomoću Boga, Podgoraca i don Ante Adžije, na čast Velike Gospe 1930. godine sudjelovali smo i u gradnji zavjetne crkve, Marijanskog svetišta na Velikom Rujnu, prisjeća se živahni Grgo.

Sin Ante svakodnevno pješice dolazi kod njih i brine se o njima, a kad nema Ante ili ostale djece, unučadi i praunučadi, društvo im pravi stado od 15-ak ovaca, četiri koze, pijetao, kokoš, dva psa, devet izrazito pitomih mačaka i magarica Mrka.

- Za othraniti obitelj na mazgama, mulama, ljeti smo odlazili u Liku razmjenjivati krumpir, smokve, divlje grožđe... S u zimi u Ravne kotare i Bukovicu luk, škip, kopanje i „velebitski namještaj" za raž, žito, pšenicu. Žitarice bismo mljeli u Paklenici u Marasovićevom mlinu. Sve to da bismo imali za djecu palente, kako bismo kuhali kruh, govore nam slavljenici Grgo i Jurka, prisjećajući se pritom "bogatog Rogića" iz Vrane, koji ih je dobro plaćao.

Skromni cijeloga života, pa tako i u svojoj priči, kazali su nam da ih je najviše radovalo kada bi vidjeli da njihov posao napreduje, imaju hrane za cijelu zimu, djeca rastu i postaju svoji ljudi. Simpatični starci svojim primjerom pokazuju da je, barem ponekad, pa bilo to i na Velebitu, moguće biti u braku "cijelu vječnost" i pritom, ako Bog da, doživjeti sto godina - i još k tome biti sretan.

- Da nije nje, kako bih ja sam, kaže Grgo dodajući kako tu nije bilo nikakvih svađa a usprkos teškom životu bila je to uvijek jedna harmonija. A i samo mjesto je mirno, izolirano, nema auta, buke, zagađenja.

Treba puno raditi te redovito, malo i zdravo jesti, imati dobre potomke, moliti, otkrili su nam Katalinići svoju formulu dugovječnosti.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno