Volim uvijek izlagati u nekom drugom, novom prostoru

Većina ga prepoznaje po morskim motivima, barkama, jarbolima jedrilica na moru, primorskim vedutama, riječju mediteranskome ozračju. No, radio je i drugačije teme i cikluse, od konja preko grada Dubrovnika do pejzaža kontinentalne Hrvatske, pa ciklusa posvećenog glazbi i muzičarima itd. Rado slika pastelom, te grafitom, a o njemu se već pisali mnogi, od Vesne Parun do prof. Juraja Baldanija, od dr. Vinka Zlamalika do značajnog talijanskog likovnog teoretičara i kritičara Achile Bonita Olive
Mario Tomas je slikar čije slike vise u mnogim zadarskim stanovima i kućama, umjetnik koji se nametnuo prepoznatljivim stilom i autorskim rukopisom, i to u tolikoj mjeri da danas i laici lako mogu prepoznati njegov rad i bez imalo će ustručavanja uzviknuti: hej, to je Tomas! A za doći u takovu poziciju trebalo je proći mnoge scile i haribde, raditi godinama na vlastitom prosedeu, biti marljiv i uporan, i nikada ne posustati. Kao tzv. ‘zadarski zet’, oženjen za Žanu Ivošević, također pomalo i slikaricu, svrstan je uz rame još nekolicini poznatijih javnih osoba, mahom glazbenika poput Gobca, Massima i Dejana Dvornika. Mario je osoba široka srca, društven i pomalo otkačen, vesele naravi i više nego široke ruke. I osobno smo se u to uvjerili nakon što smo nazočili otvorenjima nekoliko njegovih zadarskih izložaba, od Gradske lože preko galerije ‘Morsky’, Jedriličarskog kluba ‘Uskok’, galerije HEA, palače Grisogono – Vovo, pa do Arsenala. Naprosto, Mario je osoba s kojom se lako družiti, razgovarati, i naprosto biti svoj, kao što je i on sam uvijek i prvenstveno – svoj.
Za one koji možda ne znaju: rođen je 10. 07. 1943. u Marinama. Slikarstvom se kontinuirano bavi od 1975. godine. Slikarske tehnike je izučio u specijalki prof. Marc Van der Brooma na Academie Royale des Beaux-Arts de Liege u gradu Liegeu, Belgija. Danas je član Zajednice umjetnika Hrvatske ZUH od 1982., od koada živi kao profesionalni umjetnik. Od 1976. do sada imao je u Hrvatskoj i inozemstvu stotinjak samostalnih izložbi, kao i više skupnih, mada najradije izlaže samostalno. Uvršten je u Enciklopediju hrvatske umjetnosti, a 1987. dobio je Plaketu grada Zagreba za slikarstvo. Član je i HALu-a, a živi u Zagrebu.
Većina ga prepoznaje po morskim motivima, barkama, jarbolima jedrilica na moru, primorskim vedutama, riječju mediteranskome ozračju. No, radio je i drugačije teme i cikluse, od konja preko grada Dubrovnika do pejzaža kontinentalne Hrvatske, pa ciklusa posvećenog glazbi i muzičarima itd. Rado slika pastelom, te grafitom, a o njemu se već pisali mnogi, od Vesne Parun do prof. Juraja Baldanija, od dr. Vinka Zlamalika do značajnog talijanskog likovnog teoretičara i kritičara Achile Bonita Olive, koji je pak o njegovom opusu jednom zapisao i ovo: “Dopada mi se iskrena, lirska iz srca data geometrija, također mi se dopada i lirika izraza, ljepota harmonija.
Voliš li priređivati svoje izložbe?
– Da, vrlo, i ne samo zato što je to prilika da te ljudi vide, a onda i da prodaš poneki rad, već još više stoga što je to odlična prilika za druženje. Dođu i neki ljudi koje inače rijetko sretneš, pa se može porazgovarati, i poslije s određenim društvom otići na kakvu dobru večeru.
I ne samo to, volim uvijek izlagati u nekom drugom, novom prostoru. I u Zadru sam gotovo uvijek izlagao na taj način, uvijek odabirući neko drugo mjesto. Sjećam se, kada sam onomad izlagao u HEI, drugi je dio izložbe bio u crkvi sv. Donata, i na taj sam način htio promovirati taj poznati zadarski prostor kao ne samo prostor podoban za koncerte ozbiljne glazbe, ili za neke performanse i suvremeni ples ili teatar, već također i kao izložbeni prostor. Šteta je što je ta ideja kasnije nekako zamrla i danas se izložbe u Donatu vrlo rijetko dogode.
Što trenutačno radiš?
– Ja sam tip koji ne voli ljenčariti, pa i ljeti često slikam. Usto, radim na dogovaranju nove izložbe, a koja se neće dogoditi ovoga ljeta, već negdje na proljeće. Postoji nekoliko verzija organizacije, no ostavit ćemo to vremenu koje će sve iskristalizirati, bitno je da će izložbe svakako biti. Mada, da se razumijemo, ona nije nešto što čovjeku donese značajan profit, naprotiv, ali je važno biti prisutan na sceni.
Zadnji put smo tvoj rad mogli vidjeti na skupnoj izložbi Zadar art promocija, koja je bila u galeriji ‘Arsenal’, gdje je dvadesetak domaćih i inozemnih autora bilo predstavljeno s po dva svoja rada?
– Točno, izlagao sam uz Zvonka Čulinu, Borisa Žužu, Stipu Golca, Milu Grgasa i druge, jer sam bio pozvan od strane zadarskih prijatelja i jer sam član udruge Art Forum, koja se uhvatila organizacije te izložbe. No, preferiram individualizam, jer mislim da se umjetnik najbolje može pokazati u dobrom svjetlu ako ima vlastitu izložbu. Točnije, više volim individualna nego skupna umjetnička izražavanja. A takav bih zacijelo bio i kada bih nekim slučajem umjesto slikarstvom bio glazbenik, svirao neki instrument i slično. Naprosto, to sam ja.
Pratiš li suvremenu likovnu scenu?
– Pratim, koliko je to moguće, najviše kroz brojne časopise koji su nam dostučpni, bilo na kiosku bilo u knjižnici. Pa iako pripadam starijem kovu, svjestan sam kako stalno dolaze mladi autori, mladi umjetnici koje nekad isprva naprosto ne razumijemo, ali onda se u jednom trenutku trgneš i kažeš sam sebi – čekaj malo, nije to baš tako, ima i ovo u sebi neku snagu, smisao, neku poruku.
I tako smo nastavili pričati još o koječemu, u svezi umjetnosti, slikanja i mogućnosti življenja od slikanja i izlaganja. Naravno, recesija je i na ovom području učinila svoje, ali Marija to puno ne smeta, jer zna da se stvari uvijek nekako ipak mijenjaju, bit će bolje svima, on je vječiti optimist i kao takav ne predaje se nikad.