Ususret Georgu Orwellu na Rambli u Barceloni

Slika korisnika mkvanja
Moždani udar
Autor: 
Barcelona

Volim, kada sam u tom primorskom mjestu, sjediti na drvenoj klupi ispred stare crkve i promatrati žene i muškarce kako izlaze iz crkve nakon Mise. Tog su se jutra zadnji kraci jutrošnje magle zavlačili u uske uličice, a nebom je zasjalo puno sunce. Misa je slavljenje ultimativne ljubavi Isusa Krista koji je svoj život darovao za spasenje ljudi okrutnom smrću na križu. Nema veće ljubavi od ove: dati život svoj za prijatelje svoje’, rekao je Učitelj Isus i tu izreku potvrdio u svom životu. U ljubavi je presudan onaj drugi: vidjeti, založiti se za drugoga koji je od mene i drugačiji.
Žene izlaze, muškarci izlaze, ne gledaju se, ne vide me. Ne svraćaju pogled koji je prikovan na rubu moga pogleda i naše se oči ne mogu susresti. Kada izostane susret očima, kada se izbjegava drugoga pogledati u oči, kada se duša sužava zacementirana unutar gabarita svoga tijela ljudi podižu labirinte između sebe i drugih. Umanjuju mogućnosti drugoga pogledati u oči na kojima bi susreli dušu drugoga i time relaksirali svoju dušu i sebe zarobljavaju. Duša raste u očima drugoga. Ne gledajući drugoga labirint se sužava i produljuje u sve kompliciranijim hodnicima gdje jednostavno zalutaš. Život bez gledanja drugoga koji je drugačiji postaje veliki logor, siv, jednostavan i totalitarian.
Stoga se je najbolje uputiti u Barcelonu. Divan, kompleksan mediteranski grad. Kada lunjaš ovim lijepim gradom, kao da putuješ svojom kompleksnom nutrinom. Barcelona je veliki, unutrašnji čovjek. Bauljam Ramblom, dugom ulicom koja se proteže od Kolumbovog spomenika, dugo, dugo, na sjever.
Iznuren, sa kišobranom u ruci, naslonjen na platanu stoji, glavom i bradom George Orwell. ‘Dobro jutro, šjor Orwell! Čemu tuga, vrli gospodine?’
Orwell, jedva otvori kapke, zagleda se u mene. Gleda, gleda. Smješi se. ‘Zašto tuga? pitate me. Nažalost bio sam u pravu. Uvijek sam ožalošćen kada sam u pravu. Bolje je biti oduševljen, iznenađen sa novim nego biti u pravu. Biti u pravu znači podržavati dosadno, sivo postojeće stanje mlohavih duša koje ne gledaju.’ Tako mi reče veliki Orwell.
1949. godine je Orwell napisao kapitalnu, bitnu knjigu 1984. Najprije vidi umjetnost, a potom vidi znanost. Umjetnost koja koristi kompleksne resurse čovjeka, um, dušu, duh, vidi kuda se kreće čovjek i kako okolnosti utječu na čovjeka i kako čovjek utječe na okolnosti.
Stoga je važno čitati bitne knjige. Svi totalitarni umovi žele jednom svojom idejom potaracati sve ostale ideje, a potom potaracati i ljude. Naajprije stradaju knjige koje na lomačama gore na Fahrenheitu 451 kako to fascinantno piše Ray Bradbury, a uzorno režira Francois Truffaut.
Različite knjige, različitih ljudi zapravo su iskonska ljudska priroda: drugačija, kompleksna i okrepljujuća. U društvu koje počne sa zabranom jedne knjige, s paljenjem prve knjige i da nitko ne reagira, postaje uobičajeno zabranjivati najprije knjige, a onda i ljude. Od zabrane do eliminacije korak je od jednog milimetra. Orwell u 1984. navodi kako se osoba koja susreće drugu osobu ne smije smijati. Smijeh je znak slobode, osobnosti. Ne nitko ne smije biti različit, svi se imaju staliti u masu istoga. Veliki brat gleda, a svinje se spremaju osoviti na zadnje dvije noge i donijeti ukaz: ‘Svi su jednaki, ali neki su jednakiji.’
Žene i muškarci u malom primorskom mjestu, kada izlazite nakon Mise, podarite pogled jedni drugima. Zagledajte su u oči drugoga. Nasmiješite se. Ugledat ćete čežnju duše koja se raduje u pogledu drugoga.
Slobodan pogled i smijeh izraz su slobode koju prezire Veliki brat, a svinjama totalitarizma ukida mogućnost da otvaraju buduće logore.
Dragi George Orwell smijem se smijati. I smijem se, I smijem se gledajući dušu u očima sestre i brata čovjeka.
I nasmiješi mi se šjor Orwell. Nekako je živnuo i uputio se prema katedrali svete Eulalije u lijepoj Barceloni.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)