U Zadru nema mjesta za slabije

Pet godina zadarskog iskustva kao biciklista i pješaka, srećom ne i invalida jer bih onda tek bio u posebno teškoj situaciji, pomoglo mi je shvatiti da je u ovome gradu teško biti slabiji na cesti. Naime, ovaj je grad organiziran tako da na većini svojeg prometnog prostora nema mjesta za slabije. Kao pješak, biciklist ili invalid vi jednostavno nemate mogućnost kretanja mnogim dijelovima grada ili, ako je imate, možete biti dovedeni u ozbiljnu opasnost. Pokušajte se, recimo, zamisliti kako u invalidskim kolicima pokušavate proći Putem Stanova: to je recept za samoubojice

Započinjati članak autobiografski i anegdotalno možda načelno nije primjereno za ovakvu vrstu pisanja, ali činilo mi se prikladnim kao ilustracija poante. Kao netko tko je pred pet godina doselio u Zadar iz Zaprešića, vrlo uređenog zagrebačkog predgrađa, ostao sam začuđen što većina zadarskih ulica, osobito izvan centra, nema uz cestu i prostor po kojem hodaju pješaci, a ako i ima on najčešće služi da se na njemu parkiraju automobili. Dakako, svatko tko je jednom hodao kroz, primjerice, Stadionsku ili Put Stanova, osobito gornji dio, zna o čemu govorim – betonske ograde izgrađene milimetar do ceste, bizarne intervencije poput stvaranja mjesta za parking od građevnih blokova na cesti koja je načelno dvosmjerna ali time prestaje biti, činjenica da zbog slabe vidljivosti morate paziti na svakom koraku i da sve to zajedno nije baš ni najbolje osvijetljeno govore jasno o onome što čini zadarsku prometnu situaciju. Mnogi bi se tu vjerojatno na prvu loptu uhvatili na udicu priče o prometnoj kulturi, no kako je kultura područje skliske i široke definicije te mnogobrojnih interpretacija, tu bih priču rado izbjegao. Ono što mene ovdje zanima jest odgovor na pitanje kome je takva situacija na štetu, a koji je vrlo jasan – svima koji nisu u automobilu.
Tko je jači, taj i tlači
Pet godina zadarskog iskustva kao biciklista i pješaka, srećom ne i invalida jer bih onda tek bio u posebno teškoj situaciji, pomoglo mi je shvatiti da je u ovome gradu teško biti slabiji na cesti. Naime, ovaj je grad organiziran tako da na većini svojeg prometnog prostora nema mjesta za slabije. Kao pješak, biciklist ili invalid vi jednostavno nemate mogućnost kretanja mnogim dijelovima grada ili, ako je imate, možete biti dovedeni u ozbiljnu opasnost. Pokušajte se, recimo, zamisliti kako u invalidskim kolicima pokušavate proći Putem Stanova: to je recept za samoubojice. S druge strane, u Zaprešiću takav problem ne postoji jer je cijeli izgrađen na način da uz ulicu dolazi i nogostup pa se i drugi sudionici mogu neometano kretati. Ono što je u cijeloj priči bitno jest to da ova vrsta prometne uvjetovanosti stvara normalnost ponašanja pa sam tako prvih dana života u Zadru uredno pokušavao biciklom prolaziti onime što sam, naviknut zaprešićkim običajima, smatrao svojom trakom (jer je bizarna intervencija na cesti u rečenom slučaju bila meni s lijeve strane, dakle suprotna traka je trebala čekati) da bih shvatio da pravo prolaza ima jači, odnosno auto, koji me zamalo pregazio jer se držao realnog prava, prava jačeg, a ja samo pišljivih prometnih propisa. Isto se odnosi i na moje pravo da kao pješak mogu slobodno preći preko zebre. Nakon što sam uvidio da ležanje na odjelu za traumatologiju nije vrijedno svađe oko prava prolaza, nadalje sam kao biciklist i pješak puštao automobile da prođu, odnosno rekli bi neki, akulturirao sam se prometno. Ali sam ipak sa zlobnim smiješkom pročitao vijest da je gradonačelnika umalo pogazio bicikl na Kalelargi. Bilo bi tu izvjesne poetske pravde.
Kada se u javni prostor uplete tržišna logika
E sad, čemu ovaj prometni ekspoze u članku koji bi se načelno trebao baviti mladima? Ono što sam želio reći je da prostor i odnos prema prostoru formiraju i način na koji se taj prostor koristi. U jednom od ranijih članaka u ovoj seriji Mate Ćosić je izabrao jednu osobito sretnu sintagmu kad je govorio o transformaciji geografije grada u geografiju kapitala govoreći o komercijalizaciji zadarskog prostora. Ovaj je proces, dakako, u svojim osnovnim aspektima jasan – na prostor se gleda kao na resurs, njegova je osnova ekonomska, a ishod je takav da se iskorištava u povećanje dobiti, na način da ga se praktički kolonizira od strane gospodarskih subjekata. Na taj se način štekati šire na rivu, uske uličice u Varoši načičkane su stolovima ugostiteljskih objekata, a propusnost ulica se smanjuje. No, ono što postaje još veći problem je kolonizacija prostora koji je javan i to na način da se, kao i u slučaju prometa, radi na štetu slabijih. U ovoj situaciji postoje dvije razine problema. Jedna je banalna priča o tome kako da osobe s bebama u kolicima, invalidi na štakama ili u kolicima, roditelji s malom djecom itd. koriste te ulice kad ih sa svih strana blokiraju stolovi. Ono što je puno veći problem jest razina kod koje moramo uzeti u obzir i neke ekonomske i društvene parametre, a tu slabiji postaju sustavan problem, a ne samo priča o fizičkom kretanju. Orijentiranje na tržišnu logiku (pa tako i prostora) sa sobom donosi i ideju jednakih šansi, probitačnosti najsposobnijih, poduzetnosti i sličnih. Ovakva logika (neo)liberalnog tipa gleda na prostor ne kao na socijalnu kategoriju, nego ga svodi na njegov ekonomski potencijal, pod egidom da je svima jednako dostupan. Dakako, notorno je da vam šanse u takvoj utakmici nisu jednake, nego ovise o početnim pozicijama pa će tako poduzetnik sigurno imati puno više prilike na iskorištavanje prostora nego grupa mladih koja bi tamo željela otvoriti, recimo, klub mladih ili čitaonicu ili informatičku radionicu. U takvim uvjetima priča o tome da bi se trebalo izboriti za prostor jednako je cinična kao i priča da bi se invalidi ili biciklisti trebali izboriti za svoj položaj na cesti – mojih 85 kilograma zbrojeno s 30 kilograma mog bicikla teško da ima ikakve šanse protiv tonu i pol teškog automobila, osim ako ne želim završiti u bolnici. U situaciji tržišne logike upravljanja prostorom stvara se upravo ona vrsta normalizacije o kojoj sam govorio u primjeru s cestom: slabiji će biti isključeni ili će se nositi s konstantnom opasnošću od zatvaranja prostora (ukoliko se radi o zatvorenom) ili njegovom koloniziranju (ukoliko se radi o otvorenom). Primjer rive nam to najbolje pokazuje.
Neoliberalizam: Kome trebaju mladi?
Notorna je činjenica da je Zadar vrlo siromašan po pitanju sadržaja za mlade, osobito one sklone “alternativnom” izričaju. Pokušajte samo nabrojiti mjesta posvećena tome – neće dugo trajati. Isto je tako dobro poznato da su se mladi uslijed toga okrenuli otvorenim prostorima kao što je, na primjer, riva. No, ista je ta riva postala mjesto “štekatizacije”, a tamo su poželjni turisti koji troše novac, a ne mlađarija koja u dućanu kupuje litru Ribara i Sky Colu pa ih se i od tamo tjera. Na ovaj se, krajnje ciničan, način mlade uvlači u situaciju da ih se s jedne strane gura u priču o tome kako se treba izboriti za nešto, a s druge ih se ubacuje u sustav koji ih a priori ne treba i ne želi, jer nisu komercijalni. Tako se mlade prirodno formira kao subjekt koji je ili devijantan ili pacificiran, pri čemu se s prvima mora razračunavati represivno (što Ćosić opet sjajno dijagnosticira kad govori o patrolama policije spremnim na “čišćenje”, a ja bih dodao i režim sigurnosti duž rive potenciran video kamerama na orguljama, epitomu ideje stvaranja subjekta koji sam sebe disciplinira da ne bi bio viđen dok se ponaša devijantno), a s drugim ionako nema problema jer se uklopio u poželjnu matricu i rivu pohodi zbog velikog macchiata.
Od pendreka do prosvjeda
Problem je ipak što u svakom režimu koji smatra da će složenost društvene zbilje i u njoj izraženo nezadovoljstvo suzbiti onime što Pierre Bourdieu i Loic Wacquant nazivaju “desnom rukom države”, onom koja sudi i nosi pendrek, uvijek dođe do načina da se nezadovoljstvo iskaže. Samo zato što u komercijaliziranom društvenom sustavu neke skupine u društvu nisu poželjne, to ne znači da one ne postoje i ne znaju iskazati svoje postojanje. Neki “vandalizmom”, neki odlaskom u druge sredine. Nedavni primjeri Engleske i Francuske rječito nam govore o tome što sve mogu isključeni suočeni s ciničnom neoliberalnom retorikom jednakih šansi, a jedino pitanje koje se postavlja jest ono treba li taj krug represije i pobune vrtjeti dalje ili opet u pojam prostora vratiti i ideju društva i društvenog smisla. Prva bi uključivala još jedno zgražanje nad mladima koji razbijaju, mokre po palmama, viču i generalno se ponašaju kao horda Huna na putu prema Europi (kako ih se obično voli prikazivati), a druga pak pokušaj strateškog promišljanja čega tu sve nema i što bi se moglo napraviti kako bi ih se afirmiralo kao skupinu, ali i kao složeni dio populacije s raznorodnim interesima. Baš kao što se bicikliste u prometu afirmira tako da im iscrtate staze, a pješake i invalide tako da izgradite nogostupe, a ne očekujete da će se situacija “prirodno” razviti tako da će ih vozači poštivati, jer evidentno neće.