Zadar se iz “grada bunkera” pretvorio u otvoreni grad

Zadar je u velikoj mjeri toliko “opečaćen” događajima s početka 9. st., zbivanjima vezana uz vrijeme sv. Donata, ponajprije izgradnju rotonde sv. Trojstva i prijenosa relikvija sv. Stošije, da je bilo logično u njemu održati ovakav skup, ističe jedan od organizatora Trpimir Vedriš

Sutra na Sveučilištu u Zadru s radom započinje četverodnevni  međunarodni znanstveni skup o Aachenskom miru. Oko 30 znanstvenika će povodom 1200. obljetnice potpisivanja mira između Bizantskog i Franačkog carstva raspravljati o posljedicama i utjecaju mira na zbivanja u regiji smještenoj između Jadrana, Srednje i Jugoistočne Europe. O njegovoj organizaciji, dosadašnjim spoznajama o Aachenskom miru, kao i o očekivanim rezultatima skupa razgovaramo s njegovim organizatorima dr. sc. Trpimirom Vedrišom sa zagrebačkog, te s prof. dr. sc. Mladenom Ančićem sa zadarskog sveučilišta.
Odakle ideja da se na Sveučilištu u Zadru organizira znanstveni skup o Aachenskom miru iz 812. godine?
Vedriš: – Baveći se najranijom zadarskom hagiografijom tj. spremajući izdanje zadarskih svetačkih legendi, prije nekoliko sam godina počeo razmišljati o tome kako obilježiti veliku obljetnicu prijenosa relikvija sv. Stošije iz Carigrada. U jednoj od varijanti legende, naime, stoji da su ostaci preneseni u Zadar 811. godine. Iako od te zamisli, barem što se mene tiče, nije bilo ništa – tijekom konferencije o Konstantinu Porfirogenetu i njegovu dobu, u Budimpešti prije dvije godine palo mi je na pamet da bi bilo lijepo organizirati sličnu konferenciju u Zadru i pozvati neke od tada nazočnih stručnjaka da posjete Hrvatsku. Za tu ideju naišao sam na entuzijastičnu potporu kod rektora zadarskoga sveučilišta, prof. dr. Ante Uglešića i njegovih suradnika, tako da je Sveučilište u Zadru i stvarno postalo glavni organizacijski potporanj cijeloga pothvata. Suradnja s kolegom Ančićem, s druge strane, moju je inspiraciju postupno preoblikovala u koncept skupa s, čini mi se, zanimljivom vizijom. Ukratko, mislio sam da bi bilo lijepo organizirati jedan takav značajan međunarodni skup u gradu koji je toliko “opečaćen” događajima s početka 9. st. Mislim dakako na zbivanja vezana uz vrijeme sv. Donata; ponajprije izgradnju rotonde sv. Trojstva i prijenosa relikvija sv. Stošije.
Stručnjaci ste za hrvatsku srednjovjekovnu, osobito ranosrednjovjekovnu povijest pa ste se u svojem radu neizbježno doticali i Aachenskog mira. Možete li našim čitateljima okvirno objasniti njegovo značenje?
Ančić: – Sporazum, ili mir sklopljen 812. godine u Aachenu, nakon dugotrajnih pregovora, riješio je, za neko vrijeme, vrlo važan politički problem – gdje će se, u fizičkom smislu, susretati i dodirivati, pa i kako će kooperirati, područja pod ingerencijama i vlašću dvaju vladara još uvijek, bar za golemu većinu suvremenika, jednoga te istog Carstva, onog Rimskog. To se kao problem pojavilo još u vrijeme kad je Karlo Veliki 70-ih godina 8. stoljeća zaposjeo veliki dio današnje Italije. Problemi su rasli i usložnjavali se s daljim širenjem Karlove vlasti, prvo na Istru, a onda na samome kraju 8. i početkom 9. stoljeća i na prostor rimske provincije Dalmacije, odosno sjeverni Jadran, ili još preciznije na venetske lagune. Važna dimenzija cijeloga sklopa problema otvorila se carskom krunidbom Karla Velikoga na Božić 800. Uzme li se u obzir da je sve ovo prouzročilo otvoreni rat dviju strana, koji se vodio s promjenjivom srećom i prekidima više od desetljeća, postaje jasno zašto su pregovori dugo trajali i kakvo je značenje mogao imati sporazum do kojega je došlo 812. godine. Ukratko, “aachenski mir” je postao okvir (u očima suvremnika) praktičnoga života jednoga, Rimskog Carstva, ili (u očima moderne historiografije) suživota dvaju Carstava u narednih pola stoljeća.
Spomenuli ste rimsku provinciju Dalmaciju, pa otuda dolazi i pitanje na koji su način, po Vašem sudu, bizantsko – franački sukob i Aachenski mir utjecali na prilike na ovome području, ili još preciznije jesu li i ako jesu na koji način su utjecali na oblikovanje društvene zbilje dalmatinskih gradova i susjednih zajednica na početku devetog stoljeća?
Ančić: – Prije izravnoga odgovora na Vaše pitanje moram upozoriti da ni naša, ali, što je posebice zanimljivo, ni europska historiografija, nisu značenju i posljedicama aachenskoga mira posvetile neku izrazitu pozornost. Nije to na kraju krajeva ni nerazumljivo – aachenski je mir bio trenutno rješenje gorućih političkih pitanja, no to je rješenje bilo takvo, uz naravno dinamiku razvoja u imperijalnim središtima (Konstantinopolju i nazovima to tako, Aachenu), da je područje na koje se on izravno odnosio relativno brzo “iskliznulo” ispod pune kontrole oba imperijalna središta. O njemu se više nije puno govorilo ni u 9. stoljeću, a kamoli u kasnijim vremenima. Tu su se već u 9. stoljeću razvile autonomne političke strukture, od kojih će neke, poput Mletačke Republike i hrvatske Kneževine, pokazati razmjernu žilavost i dugotrajnost, dok će druge, poput zadarske “Provincije”, imati mnogo kraći samostalni život. U kojoj su mjeri uvjeti aachenskoga mira i kasnija imperijalna interakcija utjecali na takav razvoj imam namjeru govoriti upravo na ovoj konferenciji.
Obzirom na to da se konferencija održava u Zadru osobito nas zanima značenje tih događaja za srednjovjekovni Zadar.
Vedriš: – Moglo bi se, pomalo retorički, reći da je značenje tih događaja za Zadar teško precijeniti. Nizom pregovora između dvaju Carstava, koji su, da ne zaboravimo, s različitim intenzitetom trajali više od jednog desetljeća (od 802. godine nadalje) dva su tadašnja središta moći – ili kako ih je nazvao naš ugledni gost, britanski bizantinist, Jonathan Shepard, dvije tadašnje “supersile” – uspjele postići dogovor oko dvaju ključnih problema: priznavanje činjenice postojanja “još jednog cara” na Zapadu i teritorijalnog razgraničenja na prostoru dodira tj. preklapanja njihovih interesnih sfera. U tom smislu, položaj Zadra bio je izuzetno značajan. Zadar je, sa jezgrom nastajuće hrvatske Kneževine u zaleđu i snažnim interesom Carigrada da sačuva svoje jadranske posjede kao poveznicu s “mletačkim mostobranom” u sjevernoj Italiji, bio “osuđen” postati predmetom spora između dvaju Carstava. Neposredna posljedica tih okolnosti bio je snažan razvoj Zadra, kako je J. Shepard to lijepo oblikovao iz “grada bunkera” u “otvoreni grad”. Dakle, nalazim ključnim za Zadar činjenicu da su, kako se čini, mjesne elite uspješno iskoristile trenutne “međunarodne konstelacije”.
Koliko se domaća historiografija (uopće) bavila Aachenskim mirom i kako ga je sve, zajedno s njime povezanim događajima, interpretirala?
Vedriš: – Ukratko, Aachenski mir je gotovo opće mjesto hrvatske historiografije. Štoviše, čini se da je kao simbol uvelike postao i dijelom šire rasprostranjenog poznavanja najranije hrvatske povijesti. Smatran je simbolički značajnim “događajem” (iako je s obzirom na činjenicu da se pod pojmom Aachenski mir ponekad podrazumijeva više od desetljeće pregovora, prekidanih i ponovno uspostavljenih između dvaju Carstava) kojim je najveći dio hrvatskog povijesnog prostora službeno postao dio franačke utjecaje sfere, što se često naglašavalo kao odraz pripadnosti zapadnoj, europskoj i kršćanskoj uljudbi.
Ančić: – “Aachenski mir” je u našoj historiografiji doista imao snažno simboličko značenje (još jedan dokaz da smo “dio Zapada”), ali to nije dovelo do toga da se okolnosti njegova definiranja, i što je još važnije, sve posljedice koje je on nosio, ozbiljnije raščlane. Štoviše, iz odredbi toga “mira” izvučen je zaključak o postojanju čvrsto organizirane “bizantske Dalmacije” s višestoljetnim postojanjem, koja je, poput kakva fantoma, nevidljiva u vrelima ranoga srednjeg vijeka, ali zato više nego vidljiva u hrvatskoj historiografiji. Ta je fantomska politička tvorba, nastala pod snažnim dojmom prilika u dalmatinskim gradovima u vrijeme konstrukcije/integracije modernih nacija u 19. stoljeću (dovoljno je samo pogledati pisma Franje Račkoga, stvarnoga oca moderne hrvatske historiografije, pisana iz Zadra 60-ih godina 19. stoljeća), toliko duboko usađena u temelje hrvatske historiografije da je teško povjerovati da će joj jedna ovakva konferencija “doći glave”. No, važno je svaki put ponovno upozoriti na to kako ta slika nema temelja u stvarnosti ranoga srednjeg vijeka.

Sudionici skupa

Sudionici skupa su: Jonathan Shepard (Cambridge), Pavuša Vežić (Zadar), Danijel Dzino (Sydney), Francesco Borri (Beč), Tin Turković (Zagreb), Ivan Majnarić (Zagreb), Peter Štih (Ljubljana), Panos Sophoulis (Atena), Vlada Stanković (Beograd), Mladen Ančić (Zadar), Gherardo Ortalli (Venecija), Sauro Gellichi (Venecija), Marianna Cerno (Udine), Magdalena Skoblar (York), Hrvoje Gračanin (Zagreb), Miklós Takács (Budimpešta), Béla Miklós Szike (Budimpešta), Angel Nikolov (Sofija), Daniel Ziemann (Budimpešta), Tibor Živković (Beograd), Maddalena Betti (Padova), Predrag Komatina (Beograd), Harald Krahwinkler (Klagenfurt), Ivan Basić (Split), Trpimir Vedriš (Zagreb), Ante Milošević (Split), Denis Alimov (Saint Petersburg), Neven Budak (Zagreb) i Miljenko Jurković (Zagreb).