Martinova peka

Peka, čripnja, saće ili lopiž može zaludjeti svakoga istinskog sladokusca i gušticira, koji se dosad nauživao dobrog društva i dobrih jela.
Peka što ju je spremio Martin, nešto je posebno.
Što je čini jedinstvenom. Još nisam jeo tako sočnu, mirisnu, slatku, meku i okusima bogatu peku.
Spremana je prije važne utakmice, kada su okusi i vonji najintenzivniji, a potrošnja pića ovisi o rezultatu.
Martinova čripnja ulazi u povijest.
Bilo je to saće izvornih namirnica zadarskog kraja.
Jestvine sa sljedivošću.
Gigantska hobotnica, mušun neviđene mulje, velikih čepulja i dugih trakova.
Ulovljena u vršu blizu Tovarnjaka u obmorju Maknara, na jednom od položaja kaljskih koća i plivarica.
Svaki krumpir iz pašmanske crvenice, čime je Martin nadopunio lopiž, pretvorio se u meko podatno tkivo zabludjele hobotnice.
Neću vam ih opisivati jer su brzo pojedeni, ali čulo se kako gušticiri mljackaju krumpire natopljene umakom ove pretpotopne životinje.
U drugu peku za mesne sladokusce Martin je stavio meso hrvatske šarene koze, odgojene na sikavcu velebitskih vrleti.
Takvo meso nabijeno razvratnim okusima nevine kozlice i mirisima hrvatskoga začinskog bilja, zbijeno u lopižu bez kisika, okusni je eksploziv, koji se povremeno rasprskava u tisuće nijansi podražaja, koje bude i najuspavanije okusne stanice, koje odavno nisu kušavale, niti su slutile da će naići na takvo što.
Blaženstvo, koje još ćutim u nosu i ustima od Martinovih jestvina, pohranjenih u centru za izvrsnost moga mozga, nagone me na grijehe nezasitnosti, zabludjelosti neumjerenosti i ponavljanja.
Martinova peka može postati okusni simbol zadarskog kuharstva.
Vaš Bage