Zadrani znaju tko su Ero, Cigo, Kvisko, Pikaso i Buš

Da nadimci nastaju posve slučajno i spontano potvrđuju priče Zadrana koji su i u najširoj javnosti prepoznatljivi upravo po svojemu nadimku kojega su stekli u ranoj mladosti. Iako njihov današnji identitet u većini slučajeva više nema nikakve poveznice s osobinom po kojoj je nadimak prvotno nastao, on ih je obilježio za cijeli život i do te mjere da ih šira javnost više prepoznaje po nadimku nego po osobnome imenu.
Kako je Kvisko dobio Kviska
Jedan od njih je dugogodišnji istaknuti ugostiteljsko-turistički djelatnik, nekoć i sportski novinar, a danas umirovljenik Rudo Galić kojemu je još u studentskim danima prišiven nadimak Ero, po kojem ga od tada svi prepoznaju. Dakako, zadarski je Ero nadimak dobio po čuvenome Eri iz opere Jakova Gotovca „Ero s onoga svijeta”, najpopularnijoj hrvatskoj, ali i jednoj od najuspješnijih slavenskih komičnih opera. No, za razliku od „opernog” Ere, zapravo mladića Miće koji se prikazuje kao siromah Ero s onoga svijeta iako potječe iz bogate seoske obitelji, Rudo Galić je svoj nadimak dobio jer je, kako kaže, u tom času izgledao kao „puka sirotinja”, a to je i bio.
– Bilo je to 1959. godine kada sam iz Splita došao u Zadar i upisao povijest i latinski. U mjesecu rujnu dolazim ja pred Studentski dom gdje se okupila studentarija, bilo je tamo već dosta kolega. Izgledao sam Bože te sačuvaj, kao puka sirotinja, u kratkim hlačama, skoro gol i bos, s krpenom mornarskom torbicom što se veže, a u njoj sva moja imovina, prisjeća se Galić dana kada se pojavio pred kolegama studentima među kojima je bila i Melita Jukić, studentica i tadašnja glumica zadarskog Kazališta lutaka.
– Ona je bila zafrkant i kada me ugledala rekla je: Ma vidi ovoga, isti Ero s onoga svijeta! Neki su me odmah tako počeli zvati, a kad su u hotelu Zagreb tražili recepcionara za noćnu smjenu i pitali tko je voljan raditi, jedan kolega je, znajući da sam radišan, rekao: Ero bi radio! I tako sam ostao u hotelijerstvu, ali i Ero, kaže Rudo Galić.
Radišnost je razlogom zbog kojeg je svoj nadimak još kao srednjoškolac dobio Dubravko Milin, poznati zadarski ugostitelj. Kao učenik 2. razreda srednje ugostiteljske škole Milin je u sezoni radio u Hotelijerskoj kući Borik.
– Bilo je u sezoni dosta posla, a dva su se konobara razboljela. Šef sale se zabrinuo i pitao kako ćemo danas bez dvojice, na što mu je Boris Heder predložio: Uzmimo Kviska! Tko je taj, pitao je šef, a Heder mu je rekao da sam ja Kvisko jer radim za dvojicu, doznajemo od Dubravka Milina tko mu je i kako nadjenuo nadimak Kvisko. Bilo je to u vrijeme prikazivanja popularne Kviskoteke u kojoj je igrač imao priliku osvojiti Kviska, drvenu figuru koju je mogao koristiti u nekoj od igara i tako udvostručiti svoje bodove. Kvisko je postao sinonim za džokera, a natjecatelji legendarnog kviza mogli su ga zadržati kao suvenir. I Milin je dobio svog Kviska, ali ne u Kviskoteci već u igri Kolo sreće u kojoj je prije petnaestak godina sudjelovao sa sekcijom barmena.
– Tamo je bio i Lazo Goluža, autor Kviskoteke koji me je upitao otkud mi taj nadimak. Kad sam mu ispričao kako sam dobio nadimak Kvisko, rekao je da ih ima još nekoliko i poklonio mi jednoga, kaže Milin koji otkriva i kako je svojevremeno skoro ostao bez prilike za posao jer je u molbi za zaposlenje naveo samo svoje ime i prezime, pa ga u prvi mah nitko nije prepoznao. Tek kad je netko shvatio da je taj Dubravko Milin zapravo Kvisko dobio je posao.
Učiteljica mu dala nadimak
Ivo Govorčin, rođeni Maloižanin svoj je nadimak Pikaso dobio 1958. godine, kada je imao 23 godine. Zgoda zbog koje je tako prozvan koštala ga je studija jer je, ni manje ni više, izbačen s Fakulteta gdje je studirao povijest umjetnosti.
– Za brucoški ples, prisjeća se Govorčin, napravio sam pano na koji sam naslikao jedno apstraktno rješenje. Pano je bio obješen kraj kavane Central i danima je izazivao sablazan jer je od strane vlasti, posebno nekog generala Obradovića, bio shvaćen kao uvreda društva zbog navodne aluzije na spolni čin. Obradović je moj plakat nazvao „banditizmom, imitacijom Zapada i seksualnim iživljavanjem”, te sam izbačen sa zadarskog fakulteta, priča ovaj poznati i svestrani Zadranin, slikar i nekadašnji televizijski snimatelj.
– Ipak, plakat je izazvao veliku pažnju, mnogi su se pred njim okupljali, a jedan među okupljenima je prokomentirao: Ovo je drugi Picasso! To su čuli moji prijatelji i tako me prozvali. Zbog slavnog Picassa i moje apstrakcije na panou, kaže Ivo Govorčin i priznaje da ima mnogo onih koji se odmah ne mogu sjetiti tko je Ivo Govorčin, ali kad čuju Pikaso, jasno im je o kome se radi.
Svoj nadimak Velid Jakupović, tajnik zadarskoga Aerokluba i nastavnik padobranstva, nosi još od osnovnoškolskih dana kada je u razredu prozvan Gricko.
– Nakon odmora na kojem smo svi nešto jeli i marendali, ja sam još i na satu, kad je počela nastava, nastavio žvakao i grickati špice. Učiteljica je to primijetila i jednom mi prilikom rekla: Ma hoćeš li ti Gricko više prestati grickati! Učenici su se, naravno, smijali, a kako su me i dalje nastavili zafrkavati i nazivati Gricko taj mi je nadimak ostao sve do danas, kaže Jakupović koji je kao poznati sportski padobranac i skakač u vodu, ali i nekadašnji trener svjetske padobranske viceprvakinje Mire Grčić, i u svijetu padobranstva poznat kao Gricko. Tako ga zovu i svi kolege, prijatelji, pa i rodbina, a kao Velid Jakupović predstavlja se isključivo u formalnim prilikama, te osobnim ispravama.
Neugodno im izgovarati nadimak
Obiteljski nadimak, još otkako je bio dječak nosi Željko Kurtov Buš, bivši ratni zapovjednik i nekadašnji saborski zastupnik. Iako mlađi sin, Željko je od oca naslijedio njegov nadimak, te pripovijeda kako je nadimak Buš nastao.
– Moj pokojni otac još je kao dijete bez roditelja vrlo mlad otišao u Zagreb, u školu za vrtlare. Tamo je živio, oženio se i usvojio zagrebački kajkavski govor. Kada se nakon Drugog svjetskog rata vratio u rodne Pakoštane govorio bi mještanima: Kaj buš delal, pa su ga najprije prozvali Kaj Buš, a onda taj neobičan nadimak skratili na Buš. Kad sam se ja rodio zvali su me Bušov sin, pa sam tako i ja ostao Buš, dok brata Kazimira tako nitko nije zvao. Nadimak će ostati u obitelji i u sljedećoj generaciji jer i mog unuka, kćerinog sina Antu zovemo Buš, kazuje Željko Kurtov Buš i objašnjava kako su Pakoštane mjesto s velikim brojem nadimaka, s obzirom na mnogo imenjaka i prezimenjaka.
– Mnogi se isto zovu i prezivaju, pa se događa i da ljudi primaju tuđu poštu. Kako bi se lakše raspoznavalo o kome se radi, već od mladih dana daju se nadimci koji onda ostaju do kraja života. I ja imam svog imenjaka i prezimenjaka Željka Kurtova samo što njega zovu Karaba, a mene Buš, kaže još Željko.
Dugogodišnji zadarski fotoreporter Branislav Grgurović otkako zna za sebe nosi nadimak Cigo po kojem ga svi znaju i svi nazivaju.
– Čim sam se rodio dobio sam nadimak Cigo jer sam bio crn, tamne puti i kose. Tako su me oduvijek svi zvali – i obitelj, prijatelji, svi koji me poznaju. Na svoje službeno ime Branislav ne bih se vjerojatno odazvao jer ne bih ni pomislio da se meni obraćaju, kaže Cigo i dodaje da se i prilikom upoznavanja tako predstavlja, a zbog nadimka mu se događaju i smiješne situacije.
– Kad me upoznaju ljudi izvan Zadra, događa se da mi kažu kako im je neugodno tako me zvati, pa više puta pitaju jel’ me stvarno mogu zvati Cigo ili je to uvredljivo, otkriva ovaj poznati zadarski fotograf kojega svi znaju po nadimku i kojemu i bliski poznanici često ne znaju pravo ime i prezime.