BRAJNOVIĆI POVEĆAVAJU STADO I PLANIRAJU SIRANU

Kada sam probala proizvodnju moj prvi sir obitelj je pojela u trenu. Tada sam donijela čvrstu odluku da ću svakog dana raditi po dva sira i tako je i bilo. Ukupno sam izradila oko 200 kg što sira i base i sve smo mi to pojeli i podijelili s prijateljima, a ja sam kroz tu proizvodnju stekla dobro iskustvo pa od iduće godine idem u ozbiljniju proizvodnju, kaže nositeljica OPG-a Silvija Brajnović

Kada nas potreba, želja ili jednostavno put usmjeri u Kruševo, prva asocijacija je put Karina i Obrovca, a onda skretanje lijevo prema sridi sela i dalje prema Klancima, Bekeljašima i još nekoliko kilometara do najudaljenijih Vrkića. No, namjeravate li prema Brajnovićima, malo tko će znati reći gdje je taj zaselak, a još manje vas usmjeriti. Zašto je to tako odgovor je: zato što je taj zaseok potpunoma fizički odvojen od svih drugih zaseoka Kruševa, što je u nj život došao tek prije dvije godine i zato što je u zaseok najjednostavnije doći putem prema Medviđi i Zelengradu. Tek duboko u Zelengradu, naspram kuća Gagića putokaz je Brajnovići. Veoma uska, krivudava i pod veoma visokim nagibom cesta dovest će vas u Brajnoviće.
Tri generacije pod istim krovom
Na kraju puta tri su obiteljske kuće, jedna na pol obnovljena, jedna polu čitava i od jedne tek hrpa rukom oblikovanog kamena. Odmah po ulasku u dvor dočekuju vas barem dva od šest lijepo njegovanih i dobro naklonih pasa pa iako su svi odreda križanci posjeduju fenotipske oznake kavkaskog ovčara, njemačkog i hrvatskog ovčara, tornjaka i dr., a koji će vas ljupko dopratiti do stepenica, koje vode na obnovljeni dio kuće. E, tu je tek srdačan i nadasve veseo susret i ne znaš je li ugoda od razigrane vatre u kaminu ili od srdačnih i nasmijanih lica: Mateje (11 g.), Frane (10 g.), Lucije (6 g.), Klare (3 g.), mame Silvije Brajnović, rođ. Šestan ( 30 g.), oca Mile (40 g.), a tu su i did Šime i baba Jeka, striko Nikola i tetka Zorka.
Svi oni rado žive u Brajnovića zaselku, ponajprije zbog neodoljive četvorke unučića i nećaka, a onda zbog iskonski netaknute prirode u kojoj se može čuti tišina. Silvija će odmah napuniti stol delicijama koje je sama pripremila, kozji sir, basu, kruh ispod peke, sok i liker od drenjina. S komadom vrućeg kruha i nekoliko feta sira idemo prema kozama. Dovoljan je jedan Milin zvižduk i stado od 60-ak koza već hrli prema njemu, ali odmah reagiraju i psi, jednostavno se otimaju oko Mile. Upravo zahvaljujući njima Mile nema velikih šteta od predatora, iako su upadi vukova vrlo česti, uspiju dohvatiti tek jednu, a najviše dvije koze.
– Ma, i jedna nam je puno, ne zbog materijalne štete već zbog emocionalnih razloga. Svi smo jako vezani za njih, svaka ima svoje ime, a svako od nas svoje ljubimice, a prihvaćaju i nova lica pa ne čudi kada naši bližnji rođaci i drugi posjetitelji vole dio vremena s njima provesti na ispaši, kaže Silvija Brajnović.
Silvija je inače nositeljica OPG-a u Upisniku poljoprivrednika, rođena u Zemuniku, sa završenom Srednjom poljoprivrednom školom pa iako hortikulturnog usmjerenja opredijelila se za kozarstvo, a ove godine počela je prvi put i proizvodnju sira.
– Kada sam probala proizvodnju moj prvi sir obitelj je pojela u trenu. Tada sam donijela čvrstu odluku da ću svakog dana raditi po dva sira i tako je i bilo. Ukupno sam izradila oko 200 kilograma što sira i base i sve smo mi to pojeli i podijelili s prijateljima, a ja sam kroz tu proizvodnju stekla dobro iskustvo tako da od iduće godine idem u ozbiljniju proizvodnju, kaže Silvija dok reže posljednji sir izrađen za ovu sezonu.
Poteškoće s obnovom
Iako njihova zadovoljna lica otklanjaju sve sumnje, ipak ih pitam kako im se sviđa život na osami, nedostaje li im ikada buka grada, shoping u trgovačkim lancima i druge pogodnosti koje pruža grad. Ne, nikako, svi su složni kao jedan, ali najviše iznenađuju najmlađi, jer svi su rođeni u Zadru. Mateja i Frane već su pohađali i školu u Zadru, a onda odjednom u zaseok na kraju puta. Pa nije baš odjednom, hitro reagira Mile i donosi hrpu, mislim 50-ak povratnica preporučenih pošiljki raznoraznim institucijama tijekom desetak godina, koliko je trajalo ishođenje potrebite dokumentacije za obnovu dijela obiteljske kuće.
Mile, veteran Domovinskog rata, uključen u rezervnu policiju 1991., potom u HV pa pričuvni policajac strpljivo je godinama vodio osobnu bitku, a sve iz 15 m2 hotelske sobe Iža.
– Izdržao sam zahvaljujući silnoj želji za povratkom na rodno ognjište i velikoj podršci supruge, premda ni njoj nije bilo nimalo lako u skučenom prostoru s četvero nejačadi, kaže Mile i pomalo mi postaje jasno zašto djeca ne dvoje kada niti malo ne žale za gradom, dapače, ljuti ih i pomisao na grad. Slično mališanima reagiraju i najstariji, did i baba. Godinama je did bio gastarbajter u Njemačkoj, stekao i mirovinu i više nego bilo što na svijetu želio bi ostatak života provesti s unučadi u rodnom Kruševu. Ali i on kao i sin mu Mile ima isti problem.
Vizija dida Stipe
– Nikad dosta dokumenata za obnovu mog dijela kuće. Baba i ja smo ovaj puta čvrsto odlučili, vraćamo se u Njemačku samo toliko da spakiramo stvari i, eto, nas nazad, makar boravili u jednoj prostoriji dok nam se ne smiluju. Kad je njih šestero moglo biti deset godina u jednoj sobi, možemo i nas dvoje. Ma mi vam se ovdje preporodimo, ovaj zrak, ljepota prirode, koze i sir i kiselo mlijeko, oduševljeno priča Šime kao da je prvi put u zaseoku i već ima gotov plan kako će povećati stado koza i urediti obiteljsku siranu.
Ovom idejom oduševljena je Silvija, ja također, jer o tome razgovaramo od prvog obilaska gospodarstva, tim više što postoje svi preduvjeti pa i gospodarski objekt koji bi se vrlo jednostavno i uz manju investiciju mogao prenamijeniti u malu obiteljsku siranu. Kada bismo u sklopu sirane imali i kušaonicu s prodajom, bila bi to i izvrsna turistička destinacija u sklopu ruralnog turizma, a za obitelj Brajnovića dugoročno rješenje opstanka u ruralnom prostoru. Bojim se da uslijed promijenjenih ekonomskih uvjeta i modernizacijskih procesa, stanovnici sela i ruralnog prostora nisu više usredotočeni samo na lokacijske elemente ruralnog prostora kao što su: dovoljne površine poljoprivrednog zemljišta (pašnjaci), blizina vode, cestovna povezanost te osiguranje egzistencijalnih životnih potreba već su kao i stanovnici gradova usredotočeni na obrazovanje, zapošljavanje, uključivanje u kulturni i javni život, tržište kapitala i sl. te da Brajnovići neće izdržati sav taj pritisak i da bi mogli odustati kao što je to bio slučaj s mnogim mladim obiteljima. Jer, danas se od ruralnog prostora puno toga očekuje: da u njemu živi što više stanovnika, da se odvija poljoprivredna proizvodnja, kvalitetno živi, da se zadovolje ekološki uvjeti, da se zadovolje tržišne uvjete, da selo sačuva svoje specifičnosti i td. No, pitaju se Brajnovići, mladi uzgajivač koza Goran Zrilić i obitelj Vedrane Rogić iz Popovića, obiteljsko gospodarstvo Siniše i Žarka Milića iz Bogatnika itd., je li realno sve to očekivati i mogu li se svi ti zahtjevi istovremeno ispuniti?

 STRATEGIJA RURALNOG RAZVITKA

Ruralnom prostoru pridaje se velika pažnja i značaj te su u svrhu ostvarenja strategije ruralnog razvitka RH definirani i strateški ciljevi i Mjere za razdoblje od 2007. – 2013. godine: izgradnja institucionalnog okruženja koje potiče poboljšanje životnih uvjeta u ruralnim područjima i stvaranje uvjeta za povratak i zadržavanje stanovništva u ruralnim područjima; povećanje konkurentnosti glavnih gospodarskih sektora u ruralnim područjima ( proizvodnih, prerađivačkih i uslužnih djelatnosti); zaštita i očuvanje kulturnog naslijeđa; održiva uporaba prirodnih resursa, očuvanje i zaštita prirode i okoliša i trajno poboljšanje učinkovitosti rada komplementarnih – suradnih institucija u funkciji ruralnog razvitka.
Mjere za provedbu strateških ciljeva u području razvoja poduzetništva uključuju sve strateške ciljeve, a posebno povećanje konkurentnosti glavnih gospodarskih sektora u ruralnim područjima (poljoprivreda, ribarstvo, šumarstvo, turizam, malo i srednje poduzetništvo, obrtništvo, uslužne djelatnosti i dr.).