Veslanje je u Žuvanića uvijek bilo puno više od sporta

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika admin
Autor: 
Fabio ŠIMIĆEV
Ela i Dino Žuvanić u prostorijama VK Jadran

Za početak malo zemljopisa. Premuda je udaljena 30 nautičkih milja od Zadra, odnosno 50 km zračne linije i najzapadniji je otok koji pripada zadarskom arhipelagu. Dug oko devet, a širok do 1 km. Do Premude se, dakako, stiže brodom ili trajektom. S brzobrodskom linijom na ovaj otok, koji bismo zbog njegove udaljenosti od kopna mogli svrstati u kategoriju egzotičnih, možete stići za sat i 15 minuta. Avionskih linija nema, a mostovi se ne planiraju graditi. No, možda postoji i alternativa brodskom prijevozu. A to je - veslanje! Istina, ne baš iz Zadra do Premude, ali s nekog od susjednih otoka...

- Mi smo svi rođeni na moru i volimo more. A tko živi na moru, posebno na otoku, zna što je veslanje - počinje Dino Žuvanić priču u kojoj je središnja tema veslanje na Premudi. Ili, preciznije, veslači s Premude. Ako je Zadar grad košarke, a jest, onda je Premuda otok veslača. Posebno kad je riječ o obitelji Žuvanić. Počelo je 1954. kad se na veslanje upisao Zdravko Žuvanić, najstariji od trojice braće, koji je 1959. godine na Prvenstvu Hrvatske osvojio prvo mjesto u osmercu, ali izvan konkurencije tako da mu se ovaj rezultat ne piše. U tom osmercu veslao je i sadašnji predsjednik kluba Klaudio Stipčević. Nakon njega vesla, ali ne (samo) ribarska, već ona sportska, u ruke su uzela Zdravkova braća Dragomir i Josip, pa smo dobili trojicu vrhunskih veslača zadarskog Jadrana, s time da je Josip brzo preselio u Zagreb gdje je s veslanjem nastavio u VK Zagrebu. Prvu medalju 1962. godine na Prvenstvu Jugoslavije osvojio je Dragomir Žuvanić. Potom je u Jadran došao Dragomirov sin Dino, pa Zdravkov sin Veljko. Tradiciju je nastavio Dinov  sin Vito koji se sve donedavno bavio veslanjem. Sinovi Dinove sestre Deane, udane Jelenković, Toni i Aldo također su skupljali medalje i trofeje za Jadran. I tako dolazimo do prve djevojke Žuvanić u veslanju. Ta čast pripada Eli Žuvanić, 15-godišnjoj Veljkovoj kćeri i jednoj od glavnih uzdanica zadarskog ženskog veslanja.

Žene nakon 49 godina

- Ela je trenutačno jedina iz naše obitelji koja je aktivna članica Jadrana. Mi ostali smo članovi kluba, ali ne u natjecateljskom dijelu - dodaje Dino nakon kojeg svoj dio priče počinje Ela. Petnaestogodišnja odlična učenica drugog razreda Gimnazije Franje Petrića s nedavnog Prvenstva Hrvatske vratila se s brončanom medaljom u samcu u kategoriji mlađih juniorki. Lani je s klupskim kadetskim četvercem bila treća. Nove su to kolajne u bogatoj veslačkoj kolekciji Žuvanićevih. Nisu najjasnije, ali su prve ženske.

- Uvijek su mi govorili da sam muško da bih trenirala veslanje. Možda sam zbog toga upisala karate u kojem sam provela šest godina, četiri u Zvonimiru, a posljednje dvije u Forumu - kaže Ela koja je imala ozbiljnu zapreku u pokušaju ranijeg dolaska u veslanje. Naime, sve do prije četiri godine u Jadranu nisu trenirale djevojke.

- Nakon 49 godina u kojima u klubu nije bilo djevojaka, prva koja je došla bila je Maris Milin, koja je i danas aktivna. Kako mi je karate pomalo dosadio, a u Jadranu su odlučili upisivati djevojke nije bilo druge nego doći u klub u kojem su do tada trenirali brojni članovi moje šire obitelji. Prije dvije godine počela sam s veslanjem i uživam u ovom sportu.

Ne sumnjamo. Uostalom, bilo je i vrijeme za prvu djevojku Žuvanić u Jadranu. Uz Maris i Elu trenutačno najjače uzdanice Jadrana su Mirna Dasović Kranjac, Petra Veić i Marija Janković.

- Nedavno su došle još tri djevojke, Mihaela, Romana i Korina i konkurencija je sve bolja. Očekujem da će s vremenom u klubu biti još djevojaka jer veslanje mnogi u Zadru smatraju isključivo muškim sportom. Mi se trudimo pokazati da su to pogrešna razmišljanja.

Putovanja s Premude

Bronca s PH je veliko priznanje, ali i nagrada za Elu koja je prošlo ljeto svakodnevno trenirala u Zadru, premda je boravila na Premudi.

- Imamo šest treninga tjedno i bez obzira što je bilo ljeto i što nisam bila u Zadru željela sam redovno trenirati. Brod s Premude polazi ujutro u šest sati i već u sedam i pol bila sam u klubu. Nakon treninga otišla bih do obiteljskog stana koji je kod Male pošte, a u 14 sati je bio brod za povratak na Premudu. Jedino je u sedmom mjesecu bila stanka od 15 dana kada nismo trenirali pa nije bilo potrebe putovati u Zadar.

Na ovakav Elin dnevni ritam osvrnuo se i Dino.

- Ja sam bio lud za veslanjem, naporno sam trenirao, ali ovo što je Ela izvela je i za mene previše. To je potez koji može napraviti samo netko tko doista ima silnu želju, ljubav, pa i fanatizam prema sportu.

I to sportu od kojeg je u Hrvatskoj praktično nemoguće živjeti. Veslači koji su osvajali olimpijska odličja životnu egzistenciju morali su rješavati nekim drugim svakodnevnim poslovima i zanimanjima.

- Veslanje u moje vrijeme, a to je bilo unatrag 30-ak godina, i veslanje danas nije se mnogo promijenilo. U Zadru su treninzi uvijek rano ujutro, prije početka nastave, jer je tada bonaca, a nema toliko plovila na moru koja stvaraju valove. Kad je riječ o financijama nitko od nas nije ušao u veslanje radi novca. Jednostavno, zavoljeli smo veslanje i to nam je bio dovoljan razlog - napominje Dino.

Ipak, kad je riječ o Žuvanićima ima još nešto.

- Kad vidite u kući tolike pehare i medalje i kad se tako često razgovara o veslanju ne možete biti ravnodušni. Možda to bude poticaj i mojoj mlađoj sestri Sari, koja je u šestom razredu, a trenutačno ide u glazbenu školu i bavi se baletom, da nam se i ona pridruži - objašnjava Ela, a Dino zaključuje:

- Veslanje je u Žuvanića bilo uvijek puno više od sporta. Da nije tako kontinuitet bi se negdje prekinuo, a on traje već više od 60 godina...

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno