DAVOR BAJLO: “U bolnici i sportu, sve sam radio kao u svojoj kući”

Prošli četvrtak oprostio se s kolegama uz mali domjenak, u skladu s vremenom pandemije u kojem živimo. Još ranije, točnije 17. rujna otišao je u mirovinu.
– U Općoj bolnici Zadar, ranije Medicinskom centru, radio sam 44 godine i 27 dana – kaže nam Davor Bajlo (16. 9. 1955.), omiljeni dostavljač pošte, odnosno osoba od povjerenja u zadarskoj bolnici.
– Napunio sam 65 godina i odoh ja, kako to volim reći, u ropotarnicu. Je li mi žao? Nakon toliko godina u bolnici nije lako otići, ali rekao bi naš veliki Arbanas, pok. Josip Bajlo – Bumba, sve u svoje vrijeme. Tako i moja mirovina. Došlo je vrijeme za nove snage. Jednom mi je novinar Drago Marić rekao da imam više godina staža nego života.
Bolnica nije bila prvi Bajlov posao.
– Kako mi je pok. otac Ante, majka mi je pok. Tina, radio u Tvornici kože, doma u slobodno vrijeme krpao je i izrađivao cipele, a ja bih mu pomagao. Onda sam 4,5 godine bio pomoćni radnik u pekari u Arbanasima koju je vodio pok. Tome Lekaj. Kada bi došao kamion s brašnom, ugljenom ili drvima zvao bih oca, braću i prijatelje da mi pomognu iskrcavati. Trebali smo biti brzi jer ako bi došao autobus ne bi mogao proći od kamiona. Nije mi bilo lako, ja 50 kila, a na ramenima mi vreća od 55 kila. Možete misliti kako je to izgledalo. A kada bi bilo pred Božić, Uskrs ili Novu godinu, tada bismo radili sve tri smjene. Tako sam prvi put u životu vidio što znači noćni rad.
Kratko je bio i u Narodnom listu.
– Radio sam na zamjeni u tiskari. Nije dugo trajalo.

Dolazak u bolnicu
Prvi posao u bolnici bio mu je u današnjoj sortirnici rublja.
– Tada se to zvalo vešeraj. Nakon toga su me stavili u ekipu koja je uređivala zelenilo oko bolnice. I tu sam bio pomoćni radnik, a drugi su vodili posao o kojem nisam imao »dvije čiste«. Kao gradsko dijete nisam se previše razumio u ta zelenila i onda udri, nosi ovo, nosi ono. Ekipa s kojom sam radio su bili uglavnom ljudi sa sela i njima je taj posao išao od ruke.
Sa zelenila prebacio se na – građevinu.
– Bolnica je imala ekipu ljudi koja se bavila zidarskim poslovima. Bilo je to više od službe za održavanje. Radili smo sve što je trebalo po bolnici, krpali rupe, zidarili, pomagali u izgradnji novih odjela. Tehnička služba i služba za prehranu imala je tada 165 zaposlenih. Netko me od njih predložio za predsjednika zbora radnih ljudi. Rekao sam, može, ali igramo po pravilima, nema onoga »imam ti ja čovika«. I onda kada sam jednom koji me predložio rekao da ne smije čitati novine na radnom mjestu, a drugom da skine kapu u zatvorenom prostoru, oni se namrgodili. Jer, kao, mi smo te predložili, a ti tako. Rekao sam, sve po pravilima. Družba je družba, a služba je služba. Tako sam radio svaki posao.
Konačno, u vrijeme Domovinskog rata s težačkih poslova u bolnici prelazi na administraciju kojom se bavio više od 28 godina.
– Budući da mi je pok. dr. Ivan Blajić, veliki čovjek i liječnik, operirao kralježnicu nisam više mogao tegliti stvari po bolnici, i stavili su me na portu. Kao portir, a danas bi to bio i zaštitar, radio sam godinu dana. Teško vrijeme. Bio je rat i većina ljudi je imala oružje uz sebe, a nama koji smo bili na porti ništa nisu dali. Možda i bolje jer sam sve probleme koji bi se pojavili rješavao na diplomaciju. Iz toga sam dosta naučio o odnosima s ljudima i vidio da se razne teške situacije mogu riješiti razgovorom, bez svađe i tenzija.

Domovinski rat
Ponosan je na rad zadarske bolnice u Domovinskom ratu.
– Radilo se u teškim, nekad i nemogućim uvjetima, ali sve je funkcioniralo. Grad je bio u okruženju, nije bilo ni struje, ni vode… Međutim, bolnica ni u jednom trenutku nije stala. Prihvaćali smo sve ranjenike, brinuli se o njima i čuvali zdravlje civila i vojnika. Sve bolničko osoblje, koje ja zovem pogon A, i mi koji radimo u administraciji i drugim poslovima, za koje volim reći da smo pogon B, stavili smo se na raspolaganje i zajedno izvukli veliki teret rata i na to možemo biti ponosni s našim Zadranima.
Konačno, s porte stiže u bolničku upravu i dobiva posao dostavljača pošte.
– Svaki dan sam preuzimao poštu i dijelio po odjelima. Onda odlazak u Matični ured s papirima za rođene i umrle osobe. I tako svaki dan. Uživao sam u ovom poslu koji mi je bio nešto više od aktivnosti za koju dobivam plaću. U bolnici sam sve radio kao da sam u svojoj kući, kako bih radio za sebe tako sam shvaćao i ovaj posao. Sve je trebalo biti na mjestu. Možda se nekima to činilo kao perfekcionizam, ali ja sam naučio tako raditi. Drugačije ne znam.
Priliku za pomaganje ljudima je imao svakodnevno.
– Neki se ne snalaze po bolnici, pa pitaju gdje je ovo, gdje je ono. Svakome sam nastojao pomoći kao da je moj rođeni.
Svi koji poznaju Bajla ne sumnjaju da je u njegovom poslu bilo i smiješnih situacija.
– Bilo ih je koliko hoćete. Kad sam tek počeo raditi vozio sam trokolicu. Uprava je bila u nekadašnjoj poliklinici na Kolovarama i ja svom snagom uprtio trokolicu u »petoj brzini« preko bolničkog parkirališta. Kad ono vidim veliku rupu, a kako je trokolica uvijek vukla desno nisam stigao reagirati kako treba. Skočio sam, a trokolica pravo u jamu. Nadam se da me nitko nije vidio jer to je izgledalo kao u komičnim filmovima.

Sportski život
Razlog zašto je ovaj razgovor završio na sportskim stranicama je Bajlova životna svestranost jer koliko je poznat iz bolnice znaju se i njegove brojne sportske aktivnosti. Veslanje, biciklizam, mali nogomet, nogomet… I danas je aktivan kao delegat na utakmicama Županijske nogometne lige vetrana. Ipak, prva sportska asocijacija na Bajla je bicikl, njegovo osnovno (i jedino) prijevozno sredstvo. Zadranima jako dobro poznati, pok. dr. Slavko Perović, i sam Arbanas, rekao je kako su Kozaci prepoznatljivi po konjima, a Arbanasi po biciklima.
– Složio bih se s tom konstatacijom, ali ne znam kako to sve skupa objasniti. To danas nažalost nije kao nekada. Biciklistički klub, tada se zvao 1. maj, bio je tada jedan od najbrojnijih klubova u tadašnjoj državi s 46 biciklista. Ne kažem da su tu bili samo Arbanasi – to ne bi ni bilo pošteno – bilo je tu mnogo drugih, ali je tada bila nekakva nazovimo to prednost na strani Bajla, da nas je čak bilo ako se ne varam 12 ili 13. To je počelo poslije pomalo jenjavati.
Kako je kod vas išlo s biciklizmom? Nakon što ste otežali za kormilara, nalazimo vas u nogometu i biciklizmu.
– Počeo sam u biciklizmu kasno, s 21. godinom. Prezime Bajlo bilo je velik teret i mogu reći da sam najvećim dijelom tu završio zahvaljujući Josipu Bajlu Bepiju. To je rodbinska veza. Ajde Charltone, ajde Charltone, tako da sam zagrizao.
Ipak ste stigli voziti za tri biciklistička kluba.
– Najprije sam vozio u 1. maju. Prva utrka je bila ciklokros u Zadru. To je bilo drugačije vrijeme, taj se biciklizam daleko više gledao, možda i zbog same činjenice što se vozilo ipak i u gradu. BK 1. maj ostao sam vjeran sedam godina i vozio sam s velikom plejadom zadarskih biciklista. Tu su bili (pok.) Damir Zdrilić – Medo, Elvis Bajlo, Branko Bošković, Albert Fatović, dvojica Dino Bajlo, Dean Bajlo, Željko Dundov, Antony Pavić, Ante Zorović…, nek se ostali ne naljute, velika je to stvarno bila plejada. No, zadarski biciklizam davno ranije proslavili su imena poput: Šime Bajla – Šoje, Josipa Bajla – Bumbe, Josipa Bajla – Špice, Mira Bajla – Bata, braće Marija i Leona Stipčevića… U to vrijeme bio nam je tajnik krtica od čovjeka, pok. Mario Musap, a predsjednik kluba je bio Ante Strgačić – čovjek koji je ostavio velik trag, a rekao da je spreman prihvatiti se za predsjednika, ali kako ne zna mnogo o biciklizmu. Rekli smo da za to nema problema ako može nabaviti koji dinar. U ono vrijeme ono drugo bilo je lako – imali smo trenera, mehaničara, kakvoga je malo tko imao, Josipa Bepija Bajla, čovjeka koji je 12 godina u gustoj konkurenciji mehaničara iz Slovenije bio neprikosnoven, što dovoljno govori. Bili smo tehnički i stručno ekipirani. Međutim, uvijek sam imao nekako drugačije vizije, valjda sam želio dati uvijek nešto više u smislu omasovljavanja i u neku ruku sam bio kako mi Arbanasi znamo reći gardelin – geba, i privlačio.
Vratili ste se u Zadar i odradili jednu sezonu, a nakon toga ste išli u BK Knin.
– Dvije sezone bio sam u Kninu. Klub se tad organizacijski vrhunski postavio, novčano problema onda nisu imali najviše zahvaljujući TVIK-u, tvornici vijaka, ali bilo je i drugih koji su pomagali. Imali su arsenal bicikla, vozači su bili limitirani, a kninska legenda Milan Trivić želio je nešto više pa su me doveli. Tada su kružile neke priče da su me doveli na račun prezimena pa čak da su mislili da sam ja neki drugi. Tu sam odradio dvije stvarno dobre sezone. Nakon toga osjećao sam već bolove u kralježnici, što nije ni čudo jer sam, mogu reći bez ikakvoga stida, počeo kao jedan krhki mladić, da bih se poslije, najviše zahvaljujući tom biciklizmu razvio prilično dobro – krive noge malo su ostale, ne sramim ih se. I prestao sam 1984.

(Mali) nogomet
Brojne sportske dužnosti imali ste i u nogometu, posebno u Omladincu (danas Arbanasi). Igrali ste i mali nogomet, a bili ste plaćeni oružar u Omladincu 1974./75. kada je klub imao već tada i prvoga profesionalnog trenera Anđela Maziju. Klub je to velike tradicije, bio je dobro organiziran i imao je dobre rezultate a vi ste i jedan od začetnika pionirske škole.
– Nisam uspijevao dugo mirovati, možda najviše tri, četiri mjeseca i onda bi uvijek došao neki mamac – ajde daj dođi, tamo-vamo. U to vrijeme za trenera je došao profesor Josip Bepo Bajlo i povukao je i mene za sobom, i to je bila jedna stvarno uspješna era, gdje smo praktički bili uvijek pri vrhu, ne kao sada nažalost u donjem dijelu tablice. Bili smo jaki i gdje god smo gostovali uvijek smo budili interes. Došao sam s Bajlom s 27 godina i imao sam već neke vizije što i kako. U tom vremenu nije bio uvjet imati mlađe kategorije kao danas, tko je imao juniore i seniore bio je velik, a dalje da i ne govorim. Tada je u klubu radio divan čovjek – pok. profesor Mirko Peša, kojemu je bilo ideja i naum stvoriti ono što imamo danas kao školu nogometa. U tome sam uspio i prodefiliralo je tu mnoštvo mladića a po mojim osobnim zapisima preko 450 dječaka, mladića. U to vrijeme smo bili ljuta rana i NK Zadra.
Bili ste predsjednik i dopredsjednik Malonogometnoga saveza.
– U malom nogometu nema stvarno funkcije koju nisam obnašao. U postavi s Berislavom Perkom, Radom Paštrovićom, Edijem Perinčićem, Mariom Lončaron, Sergiom Bajlo, Ernestom Karlovićem – Čičijem, nekadašnjim prvoligaškim sucem, Vicom Gatarom, Ivom Buterinom itd., da se drugi ne naljute.
Više od 50 godina ste u sportu?
– 52.
Sportaš ste po svemu. Kako ocjenjujete svoj sportski život, može li se nekako sumirati?
– Nikada me nije zanimala ta financijska konstruktiva. Nego, dođi i pomogni gdje možeš. Bio sam čovjek koji dolazi na ruševine i diže, diže, diže. Ali kada sam došao do krova, stižu ovi mljekari, što znam reći, koji bi skupili skorup – ili ja pustim opet da oni dignu taj krov a ti trčiš opet tamo-vamo. Rad u bolnci i sportu, koji je najviše bio rezerviran za vikend, su se odlično nadopunjavali.
 

Davor Bajlo – Charlton

Odakle Vam nadimak Charlton?
– Kao dijete bio sam iskreno rečeno nestašniji, ali umjereno – nisam se tukao, ni razbijao, ni krao. U ono vrijeme nije bilo tako kao danas, palo mi je na pamet napraviti dresove, utopili smo majice u nekakvu tekućinu, moj pokojni otac Ante – Tonči mi je to kao kožarac omogućio, a nismo imali flomastere, već smo brojeve riješili flasterima. I sebi dam broj 5, a tada su u to vrijeme igrala poznata braća Bobby i Jack Charlton. Ovi moji kolege, mještani, igraju u tenisicama, a ja imam kopačke. A igramo na asfaltu ispred crkve. I oni mene udaraju ne bi li me u neku ruku srušili. Međutim, nema šanse. I ne znam tko je to rekao: »Ne može ga nitko srušiti, on je Charlton, Charlton.« I ostao sam Charlton i valjda i kada budem preminuo možda će se netko sjetiti staviti Davor Bajlo Charlton pa će se znati tko je.
Igrali ste u kopačkama?
– Na asfaltu.
Kako ste mogli?
– Lijepo.
I stabilni ste bili?
– I kao biciklist sam bio stabilan. Vozio sam kao biciklist na biciklu bez guma, na felge. Znaš što su felge? Pa sam završio u jednoj garaži.
Pa zašto?
– To su bili onda hirovi. To je tada bio naš đir igre.
 

Prvi i četvrti sat

Škola Bajlu nije bila »jača strana«.
– Uvijek sam imao problema s prvim i četvrtim satom.
Zašto?
– Krenuo bih na vrijeme u školu, kad ono zaigramo nogomet na male branke ispred škole u Arbanasima. I da ćemo završiti jer moramo u školu, a rezultat neriješen. Pa nije nogomet šah, moramo znati tko je pobijedio. Tako bismo igrali dok netko ne zabije gol. U međuvremenu ode prvi sat. Ista stvar bi se dogodila i s četvrtim satom koji bi bio nakon odmora.
 

Zadarski list

Zadranima ste poznati i kao sportski novinar.
– Moje stručno obrazovanje nije titularno. Pisao sam za nekadašnju Modru lastu, ja i moj dan danas dobri prijatelj, poznati fizioterapeut Dado Burčul uređivali smo Medicinar, radio sam neko vrijeme u Narodnom listu. I u to vrijeme dolazi Zadarski list, novina kojoj sam bio posvećen, priključio sam se među prvim sportskim novinarima zahvaljujući mom uvaženom kolegi Bernardu Paleki, premda sam prve korake upijao od Petra Rebova. Do 2009. pisao sam i nesebično se zalagao. Raduje me da nisam nikada imao nikakvih opoziva. Uz timski rad i suradnju mojih još uvijek dragih kolega s kojima i danas rado popijem kavu.
 

Vitlov: Precizan do najsitnijih detalja

Vedrana Vitlov, rukovoditeljica službe pravnih poslova zadarske Opće bolnice, s Bajlom je radila od 2002. godine do njegovog umirovljenja.
– Hajdemo reći da sam mu bila šefica, uvijek me tako zvao i obraćao mi se sa »vi« premda to nije bilo potrebno – kaže Vitlov ne skrivajući oduševljenje načinom na koji je Bajlo radio svoj posao.
– Bolnica je veliki kolektiv i ljudi gotovo svakodnevno idu u mirovinu. S te strane Davorov odlazak nije ništa novo. Međutim, s obzirom koliko nam je on značio kao osoba i kao radnik svi smo pomalo sjetni od kada više ne dolazi u bolnicu. Riječ je o osebujnom čovjeku koji je svoj posao radio precizno do najsitnijih detalja. Ako bi samo pet minuta prije kraja radnog vremena trebao otići uvijek bi se javio i tražio dopuštenje. Neću pretjerati ako kažem da u poslu koji je radio nikada nije pogriješio. Svi koji smo ga upoznali možemo reći da je Davor iznad svega Čovjek. Da, da, slobodno napišite s velikim »Č«.