Osjećaj Jazina

Bila sam nekidan na utakmici protiv Maroussija. Čudne stvari se u zadnje vrijeme događaju oko zadarske košarke. Nekako kao da smo pokupili sindrom Real Madrida. Znate ono – momčad puna zvijezda, a rezultati slabi. Dobro, nisu rezultati toliko slabi ali eto, zalomi se tu i tamo koji poraz pa se Kalelarga odmah uzbuni. A i tko im je kriv kad su nas lani onako razmazili pobjedama i pobjedama…
Uz to, i nismo baš sad prepuni zvijezda i nisu nam baš Scottie i Kobe na klupi, ali momčad ima neka dobra imena, imena koja tjeraju na optimizam. Osim toga tu je i nova dvorana, dobra atmosfera, i neke stvari za koje da nije televizije i novina ne bismo ni znali… Naravo, ove godine branimo i naslov prvaka države, a to nije mala stvar. Zadar se natječe na sve strane, kupovi, lige, teško je to sve pratiti. Mediji ne trebaju grebati duboko za priču – iz KK Zadar imamo je serviranu gotovo svaki dan. Dobro, nisu oni sami za sve zaslužni. Tu i tamo pojavi se neki građanin (možda se stvarno radi o istom liku) pa našvrlja na zidu nešto o Pinu ili Aci, ili se odluči pozabaviti vlastitom krizom identiteta pa nakon poraza u Podgorici svim medijima u Acino ime pošalje e-mail s njegovom ostavkom…
U istu tu Podgoricu ekipa kluba putovala je isti dan avionom. Taj avion se uzima kao olakotna okolnost. No prava istina je ta da se u današnje vrijeme putovanje na sam dan utakmice s pravom smatra apsolutnom ludošću.
I eto tako, svako malo nešto novo, no najbitnije je da imamo kruha i igara, ma koliko ponekad bili stari i dosadni.
Cijeli cirkus i svi popratni sadržaji su tu, naravno, zbog košarke i zbog navijača. Igra koja uveseljava generacije Zadrana i iz njih izvlači najintenzivnije osjećaje se nastavlja. A navijači ne ostaju dužni. Zato sam i spomenula utakmicu s Grcima. Bilo je na njoj, kažu, oko 4 tisuće ljudi. Što je oko pola dvorane. Utakmica je bila luda, puna uspona i padova, nevjerojatnih pogodaka i još nevjerojatnijih promašaja. I dok su bivši “jugaši” svako malo psovali i dobicivali svakakve “savjete” sucima i igračima, momci i cure sa najpopunjenije tribine odjednom su se čuli kako da ih je trostruko više i kao da se, u najmanju ruku igra finale NLB lige. Igra gostiju nakon toga naglo je pala, i nezahvalno bi bilo tvrditi da “šesti igrač” nije imao veze s tim. Zato je lijepo biti dijelom grada košarke. I zato treba shvatiti one kojima nedostaju Jazine, ali im i objasniti da su Jazine postale neki viši pojam, nevezan uz blokove i parket. Jazine su postale osjećaj.