"Držao je do tuđe slobode više nego do svoje"

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika admin
Marin GOSPIĆ
Mnogi su voljeli profesora Ninčevića

Komemoracijom, održanom u srijedu u Kazalištu lutaka Zadar, prijatelji, kolege i poznanici oprostili su se od zadarskog profesora Nenada Ninčevića, preminulog početkom listopada. Kao profesor hrvatskog jezika i književnosti, Ninčević je slovio za vrhunskog stručnjaka u svom poslu, u svim školama gdje je predavao, no osim profesionalnog djelovanja, bio je i velik čovjek, pun dobrote i topline, uzor ne samo svojim učenicima, već i kolegama kao i svim ljudima s kojima je dolazio u dodir. Njegov rad, njegov život trajno će stoga, kako se moglo čuti na komemoraciji, ostati u sjećanju svih onih ljudi koji su ga znali i cijenili. Počast profesoru Ninčeviću stigla je i iz Grada Zadra, dodijeljen mu je posthumno Grb Grada Zadra.

O Ninčeviću su na komemoraciji govorili njegovi najbliži prijatelji i kolege, prisjećajući se zajedničkih trenutaka, kao i njegove vrijedne ostavštine, u prilog kojoj je svjedočila i te večeri do zadnjeg mjesta popunjena dvorana Kazališta lutaka Zadar.

Komemoracija, koju je vodila Ivana Zrilić, a glazbeno upotpunila Tea Vidaić, koja je odsvirala "Dalmatino povišću pritujena" i "Tamo da putujem", startala je prikazivanjem kratkog filma o profesoru, kojeg je napravio Darko Denona.

Riječi prijatelja

Prvi je govorio ravnatelj Medicinske škole Davor Vidaković.

- Priliku da nešto kažem o svom prijatelju doživljavam kao posebnu čast. Upoznali smo se 1977. godine i od tada smo dobri prijatelji, sve do trenutka kada nas je prerano napustio. Bio je neizostavni dio mozaika ovoga grada, "svjetlo" koje je uvijek sjalo posebnim sjajem, naglasio je, između ostalog, Vidaković prisjećajući se i dvije zanimljive činjenice vezane za Ninčevičevu profesionalnu ostavštinu: njegovo izvrsno rješenje monografije Medicinske škole kao i njegova izrada loga škole.

Ninčevičevih školskih dana, prisjetio se i prof. Radomir Jurić, izdvajajući posebice njegov odnos prema učenicima koje je vodio po muzejima, izložbama, predstavama, kojima je puštao klasičnu glazbu i pružao im puno više od onoga što je nastavni program predviđao.

- Znali bi ga nazvati, njegovi bivši učenici, tada već pomorci-profesionalci, i pohvaliti se obilaskom kakvog muzeja ili neke druge znamenitosti na svojim radnim putovanjima, respektirajući tim činom ono što ih je učio, prepričao je Jurić.

Miljenko Marinović je pak, zaključio, da nema te riječi, te misli, koja bi mogla u potpunosti opisati Ninčevića.

- On ne može stati ni u jednu misao, ni u jednu rečenicu, njegova pojava je bila toliko slojevita, bio je velik čovjek, duhovit čovjek, pun vrlina i znanja, no usprkos tome, nikada nije bio nametljiv. Sjećam se prvog susreta s njim, kada nam je kao desetogodišnji dječak došao u dvorište, odjeven, kako se tada nosilo, u prugastu majicu, razigran, čist, nevin dječak. Takav je i ostao. Držao je do tuđe slobode više nego do svoje, imao je svoj stav i nije se dao pokolebati u svojim razmišljanjima, no svoja razmišljanja nije nikome nametao, već je naprotiv jako držao do slobode drugih, njihovog prava da se izraze, izdvojio je Marinović.

"Bio si mi drugi brat"

Ante Uglešić se prisjetio brojnih kava koje su znali zajedno popiti pred posao, druženja i razgovora, divnih trenutaka koje će zauvijek nositi u svojim mislima.

- Bio si mi drugi brat, sjećanje na tebe zauvijek će ostati u mojim mislima, rekao je Uglešić.

Okupljenima se obratio i ravnatelj Pomorske škole, koja je inicirala komemoraciju, Svetko Perković, naglasivši da on više nema što za reći nakon svih tih divnih uspomena koje su o svom prijatelju s okupljenima podijelili njegovi predhodnici.

- No, ima jedna stvar koju bih želio da svi ponesemo s ove komemoracije, a to je da ne napustimo ovu prostoriju pretjerano tužni, siguran sam da i on ne bi to htio, naglasio je Perković i u ime škole njegovoj obitelji poklonio njegov portret što ga je napravio Tomislav Košta.

Portret je preuzeo unuk Damijan, a posljednja se okupljenima obratila Ninčevičeva supruga, zahvalivši se svima na lijepim riječima, posebno izdvojivši ravnatelje škola svog supruga, istaknuvši da bi bez njihove pomoći i rad njenog supruga svakako bio teži.

- Moj suprug ne bi sigurno bio tako uspješan da nije imao tako savršene ravnatelje, naglasila je supruga i zaključila kako je naša zajednička misija nastaviti na način na koji je i on živio, što znači: dijeliti, dijeliti i dijeliti.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno