OLOVNA VREMENA Tko je ubio molatskog svećenika na službi u Luci na Dugom otoku, župnika don Srećka Lovretića?

Slika korisnika mkvanja
Luka se nakon 75 godina oslobodila okova laži
Ižani, nećemo ih imenovati jer su pokojni, doplovili su brodom u Luku. Doplovili, jer njihov brod je bio jedan od četriju brodova na zadarskom arhipelagu koji je imao ugrađen motor. U okrilju noći pokupili su molatskog svećenika, luškog župnika don Srećka, zavezali ga za jarbol i s njim pravac Kulav na otvoreno more
Nenad MARČINA
Luka je kroz svoju dugogodišnju povijest iznjedrila 74 svećenika glagoljaša

Nakon 75 godina laži, obmane, zloće kako ponekih zlonamjernih mještana Luke, pojedinih svećenika  tako i drugih žitelja Dugog  otoka i šire, konačno je istina izbila na vidjelo. Moji prijatelji intelektualci, pjesnici, profesori spomenuli su kako je sramota Lučana jer su  ubili Molaćanina, svog župnika Srećka Lovretića, tijekom Drugog svjetskog rata. Kako je moguće da je Luka koja je kroz svoju dugogodišnju  povijest (1365. godine prvi puta spomenuta pod imenom Valis Sancti  Stephani) iznjedrila 74 svećenika glagoljaša, napravila takvo krvoločno  zlodjelo? U župi koju je prvu na području Zadarske županije krasio  spomenik Svetom Nikoli na samoj obali, okrenut prema morskoj  pučini. Zar se uistinu u kršćanskoj zajednici ponosa, podleglo krvoločnosti ubijanju svećenika, upitali su me prijatelji.

Zatim, čuvši kako je  u ubojstvu sudjelovao moj pokojni otac Šime  Marčina i njegov kum Anteša Marčina zastao sam zatečen, to nije moguće, znajući kako je moj otac bio prijatelj svim svećenicima. I ne samo  svećenicima, dapače i učiteljima. U našoj kući, za vrijeme učiteljovanja  u mjestu Luci sve do Drugog svjetskog rata smjestio se je i učitelj neimar, Stanko Parmać. Osoba poznata po svojim aktivnostima poput one  o preporodu neretvanskog kraja. Močvarna i malerična područja, uz regulaciju voda pretvorio je učitelj Parmać u plodno tlo. Posađene su nove kulture, ostvareni novi proizvodni pogoni, prišlo se pri obrazovanju  radnika i stanovništva. Na dan Grada Opuzena 3. kolovoza 2012. godine  je Parmaću, narodnom heroju posthumno dodijeljena Nagrada za  Životno djelo.

Na vesla iz Privlake do Luke

Također, Anteša Marčina i Šime Marčina, sa sumještaninom Miroslavom Marčinom prevezli su lijes s tijelom don Eugena Šutrina brodom i  to veslajući iz daleke Privlake u Luku. Logično i humano. Don Eugen  Šutrin je bio Antešin i Šimin prijatelj. To prijateljstvo se potvrdilo u talijanskom logoru Molat u kojem su Lučani bili zatečeni a don Eugen  kao dušebrižnik i duhovnik logora bio spona između logoraša i njihovih obitelji. Božavski svećenik Anđelo Zorić koji je bio dugo godina na  službi u Luci, stanovavši u Župnoj kući bio je stalni gost mojih roditelja  majke Tereže i oca Šime. Obvezatno je posjećivao i to svakodnevno, jedino naš dom. Obožavo je Šime i blago preminulog monsinjora Rozarija Šutrina. Upravo je naš Lučanin profesor Rozario pomogao ocu Šimi  u savladavanju gradiva hrvatskoj jezika za polaganje državnog ispita visokokvalificiranog kuhara u Zagrebu 1956. godine.

Bibinjski svećenik u kratkom periodu služenja misnog slavlja u crkvi  svetog Stjepana u Luci, izjavio je preko oltara kako su Lučani ubili molatskog svećenika. Postoje i oni drugi svećenici koji koriste obitelji žrtava za svoju promociju i putovanja po Americi. Zbog takvih svećenika  mnogi katoličku vjeru ne doživljavaju kao svoju, osjete proračunatost  Božjih ljudi. Kažu kako proučavaju ubojstva svećenika, njih 12, iz Zadarske nadbiskupije koje je osudio tadašnji režim i pogubio. Navodno,  pomažeći martirologiji. Međutim, za don Eugena Šutrina poznati su  ubojice pa je bilo nepotrebno putovanje po prekooceanskim zemljama,  koristeći dobrotu obitelji žrtve u tuđem svitu. Svećenici farizeji. Krvoločnici ubojstva molatskog svećenika, luškog župnika su već pokojni.  Ali njihovi sumještani su na dohvat ruke. Boraveći na Molatu razmišljao sam tko bi htio zboriti o tom zločinačkom činu. Luč na kraju tunela  krivo optuženih mještana doveo me do maloiškog pjesnika Slavka Govorčina. Evo njegove priče.

Zločin na pučini

Ižani, nećemo ih imenovati jer su pokojni, doplovili su brodom u Luku. Doplovili, jer njihov brod je bio jedan od četriju brodova na zadarskom arhipelagu koji je imao ugrađen motor. U okrilju noći pokupili su  molatskog svećenika, luškog župnika don Srećka, zavezali ga za jarbol i  s njim pravac Kulav na otvoreno more. Poručili su svojim prijateljima  Muterinima da dođu po njih kako bi ih odvezli do otoka Iža. Motorni  brod ljepotan sa čvrsto svezanim molatskim svećenikom usmjerili su  prema  pučinu otvorenog mora s namjerom potapljanja broda. Što je  bilo i za očekivati, brod se potopio a s njim je ovozemaljski život, utapanjem napustio i župnik Srećko Lovretić. Od svojih istomišljenika  Ižani, te krvoločne zvijeri dočakani su kao heroji. 

OZNA je nekoga morala žrtvovati pa su Antešu Marčinu i Šimu  Marčinu proglasili kao ubojice svećenika. Po njih dvojicu došao je  streljački vod. Međutim, ispred streljačkog voda baca se ucviljena majka sina Srećka, kazavši kako su upravo Šime i Anteša bili njegovi najvjerniji prijatelji te kako su ga stalno upozoravali. Trebate se prijatelju  Srećko skloniti jer krvoločne ubojice pretražuju župne kuće, govorili su  mom sinu Šime i Anteša. Nažalost, kazat će uplakana majka, moj sin  Srećko se nije obazirao na sugestije svojih prijatelja Anteše i Šime. Odmahnuo bi samo rukom, dodavši, Milost božja.

Pred streljačkim vodom

Sigurno se ne može riječima opisati kroz što su prolazili Lučani Anteša i Šime i ne samo pri samom streljanju već kroz njihov cijeli život.  Ovaj uradak je samo satisfakcija osobama koji su bili obilježeni kao  ubojice svećanika samo zato što su bili njihovi iskreni prijatelji. Nažalost, nisu doživjeli pravdu. Preminuli su s gorčinom na srcu, krivo optuženi. Optuženi i osuđeni na smrt za ubojstvo 31-godišnjeg vjernog i  iskrenog prijatelja don Srećka, uzornog, dragog, radišnog  Molaćanina,  luškog župnika. 

-Naše obitelji ne žele osvetu. Dapače, ne mrze, već ljube život.  Samo  su zbunjene s vječitim pitanjem, koliko može biti zla u pojedinim osobama? Nije važno je li su Božji ljudi, svećenici ili pak vjernici, župljani.  Obitelji pokojnog Anteše i pokojnog Šime žele konačno nakon 75 godina šutnje, srama,osuđivanja, prezira....., javno objavljivanje istine o  zločinačkom činu ubojstva don Srećka Lovretića iskrenog i vjernog prijatelja obitelji Anteše i Šime Marčine.

Prijedlog humane geste

Predlažem zadarskom vjerskom autoritetu, nadbiskupu mons. Želimiru Puljiću, predsjedniku Vijeća HBK humanu gestu pri obilježavanju  ubojstva, don Eugena Šutrina u Privlaci na mjestu mučenja i pogiblje u  šumi Sebačevu. Ne spominjati imena ubojica pri vjerskom obredu.   Spominjajući imena krvoločnih ubojica, a to se radi od samog početka,  razapinje se na križ obitelji i rodbina ubojica a mnogi od njih nisu bili  ni rođeni, niti su krivi što su njihovi pokojni članovi obitelji, bili zločinci. Ubojice se znaju, spomenute su više puta, a to je dovoljno kako bi  bili zabilježeni i navedeni u hrvatskoj povijesnici a don Eugen Šutrin  kao žrtva pridružen Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini.  Također, njegovo ime i prezime, Eugen Šurtin, treba što prije biti predloženo Komisiji za hrvatsku martirologiju, glede što bržeg otvaranja biskupskog postupka za proglašenje beatifikacije ili proglašenja mučeništva luškog  župnika don Eugena Šutrina kao i molatskog svećenika don Srećka Lovretića.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)