Uranija: Ne može biti tajnih plaća za menadžere

Potrebno je snagom državnih institucija i sindikata privoljeti menadžere da ne budu izuzeti iz kolektivnog ugovora. Mi u Zadru imamo odličnih tvrtku u kojima menadžeri imaju primanja koja nisu tajna, nego spadaju u kolektivni ugovor. Ako imaju tajne plaće, onda si mogu namaknuti plaću koju hoće a bez rezultata. Jedino im uspješnost može biti podloga za povećanje plaća, i ona ne smije bitno odudarati od plaća zaposlenika, navodi Uranaija

Dana 12. siječnja, istog dana, kad je Savjet za gospodarstvo predsjednika Republike raspravljao o sustavu minimalne plaće u Hrvatskoj, Slobodna Dalmacija donijela je vijest o muci radnika “Hotela Koločep” u kojem stoji kako od 27 zaposlenika tvrtke, njih 25 prima plaću koja se kreće od minimalca do 4.000 kuna, dok istodobno direktor tvrtke i njegova supruga, zaposlena na mjestu šefice prodaje, primaju 3 odnosno 3.5 tisuće eura. Postsezonska priča „Hotela Koločep” samo je jedan od primjera nerazmjera radničkih i menadžerskih plaća.
Ovaj slučaj pravni zastupnik SSSH u Zadarskoj županiji Vedran Uranija nije želio komentirati, napominjući, međutim, kako je sličnih slučajeva u Hrvatskoj na tisuće. Uranija, istodobno, u donošenju Nacionalnog kolektivnog ugovora vidi odgovor na pitanje mogu li danas sindikati u Hrvatskoj, s obzirom na snagu koju imaju, tražiti formiranje skale plaća kako bi tvrtke minimalnu plaću bile obvezne podizati u odnosu na maksimalnu menadžersku plaću koja je nerijetko izrazito disproporcionalna radničkoj.
Na potezu je Vlada
– Postoji disproporcija plaća radnika i menadžera. Ne samo u privatnom, nego i u javnom sektoru, postoje situacije gdje imate plaću radnika od par tisuća kuna do plaće menadžera od više desetaka, pa i do sto tisuća kuna, što je apsolutno neprihvatljivo. Kako to riješiti? Jedna način je, što je učinjeno prije par mjeseci, da zakon propiše okvire u kojima se u javnom i državnim sektoru ograničavaju menadžerske plaće koje su enormno rasle čime se povećavao javni dug. Potrebno je da plaće budu u realnim okvirima i da ne budu u velikoj disproporciji prema plaćama radnika, kao i da budu vezane uz doprinos pojedinog menadžera, uz konkretne rezultate, jer imate javne tvrtke koje su u zaduženju desetke milijuna kuna, a da menadžeri i dalje imaju velika primanja. Istodobno valja omogućiti da se kolektivnim ugovorima što kvalitetnije riješi pitanje plaća radnika u javnom i državnom sektoru, koje su još uvijek relativno male. U privatnom sektoru se to ne može riješiti zakonom, jer se zakonom ne može nametnuti kome će biti kolika plaća, ali se i u privatnom sektoru odlukom o minimalnoj plaći, koja služi kao parametar za izračun, može riješiti problem disproporcije.
Kako?
– Donošenjem Nacionalnog kolektivnog ugovora, odgovara Uranija izražavajući nadu kako će nacionalni kolektivni ugovor biti donesen najkasnije do ulaska Hrvatske u EU.
– Bilo bi dobro da se to učini i prije. Mi u SSSH smo, u suradnji s drugim sindikatima, već 2010. dali Vladi na stol prijedlog Nacionalnog kolektivnog ugovora. Na potezu je Vlada, a mi vjerujemo da će Vlada i poslodavci što prije sjesti za stol sa sindikatima. Nacionalni kolektivni ugovor regulirao bi pitanja od najniže do najviše plaće zaposlenika, kao i neke opće uvjete. Tu ne bi bila regulirana pitanja plaća menadžera u smislu limitiranja, ali bi bili regulirani parametri. Tamo će biti propisano da ako, primjerice, tvrtka ima određeni rast, određeni profit, ako ostvaruje dividendu, ako nije blokirana i ekonomski dobro stoji, postoje tomu adekvatni uvjeti pod kojima će onda menadžer moći sebi, sukladno propisima, odrediti odgovarajuću plaću. Istodobno će Nacionalni kolektivni ugovor regulirati pitanja od najniže do najviše plaće, a opet ostaviti mogućnost kolektivnog pregovaranja. Očekujemo da će se regulirati parametri za plaće od nekvalificiranih radnika do radnika sa svim kvalifikacijama shodno mogućnostima tvrtke po pojedinim djelatnostima. Dakle, Nacionalni kolektivni ugovor bi regulirao opće uvjete po djelatnostima, pitanja isplate plaća po djelatnostima. Ne bi fiksno određivao visinu plaće, nego bi propisao uvjete pod kojima se ta plaća može isplaćivati, jasno akceptirajući visinu minimalne plaće kao parametar koji služi za izračun plaća. Istodobno bi menadžerske plaće limitirao, ali ne fiksno jer se to ne može u privatnom sektoru, nego posredstvom određivanja parametara po kojima mogu rasti. Koliko mi je poznato, i Vlada i poslodavci prihvaćaju naš prijedlog, ali se zbog opće ekonomske krize još nije pristupilo pregovorima. Vjerujem da će ova godina, koja je presudna u pogledu izlaska iz krize, biti godina kada ćemo vjerojatno imati usvojen Nacionalni kolektivni ugovor koji će ova pitanja riješiti sukladno europskim standardima, navodi Uranija.
Nacionalni kolektivni ugovor – imperativ
Uranija napominje kako mnoge europske zemlje s kojima se Hrvatska voli komparirati i koje bilježe značajan ekonomski rast imaju nacionalne kolektivne ugovore.
– Njemačka, koja je već izišla iz recesije, ima Nacionalni kolektivni ugovor koji regulira pitanja plaća menadžera u javnim tvrtkama, koji regulira i privatni sektor na način kojeg sam opisao, uz mogućnost kolektivnog pregovaranja. Obuhvaća ne samo pitanje plaća, već i uvjeta rada, otpremnine, pravne sigurnosti, fleksibilizcaije radnog donosa, odnosno mogućnosti prelaska iz jedne u drugu tvrtku, s jednog na drugi posao, kao mogućnost dodatne edukacije i prekvalifikacije. Nacionalni kolektivni ugovor unosi red u segment plaća i plitke rada, transparentnost u pitanjima radnih odnosa, a istovremeno dopušta veliku slobodu kolektivnog pregovaranja. U Austriji se, primjerice, najveći broj pitanja politike plaća, otpremnina i uvjeta rada regulira nacionalnim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima po djelatnostima i ugovorima po tvrtkama. Pa i mi Zadru, u oko 90 % tvrtki, bez obzira govorimo li o tekstilnoj ili  metalskoj industriji, trgovini ili  uslužnim djelatnostima, imamo kolektivne ugovore i stalno smo u pregovorima s poslodavcima da se ti uvjeti poboljšaju. Već je i postojanje kolektivnog ugovora velika stvar, jer je pravilnik o radu interni akt kojeg donosi poslodavac, a kolektivni ugovor je dvostrani pravni akt između poslodavca i sindikata, no Nacionalni kolektivni ugovor bi sklopila vlada sa sindikatima i poslodavcima. Nacionalni kolektivni ugovor bi ne samo osnažio sindikalne pozicije, nego i pozicije poslodavaca, a to je ono što je Hrvatskoj potrebno da se ide naprijed sa socijalnim konsenzusom sindikata, poslodavaca i vlade. Jedino tako ćemo izići iz krize, naglašava Uranija dodajući kako je zbog svih navedenih razloga donošenje Nacionalnog kolektivnog ugovora  – imperativ.
– Nacionalni kolektivni ugovor još će kvalitetnije regulirati pitanja kolektivnog pregovaranja. Mi imamo mnoge vrlo kvalitetne granske kolektivne ugovore po djelatnostima koje su obvezujuće za tvrtke, bez obzira jesu li mu pristupile ili ne, a mnoge tvrtke to ne znaju ili ne prihvaćaju pa ih moramo upozoravati. To ne isključuje da svaka tvrtka ima svoj poseban kolektivni ugovor, ali s pravima ne može ići ispod nivoa granskog kolektivnog ugovora, podsjeća Uranija.
Savjet za gospodarstvo predsjednika Republike je, na ranije spomenutoj sjednici, upoznat s istraživanjem „Minimalne plaće i gospodarski odnosi u Hrvatskoj” koju su izradili Danijel Nestić i Ivana Rašić Bakarić s Ekonomskog instituta u Zagrebu. U zaključku istraživanja, koje je za cilj imalo ustanoviti implikacije sustava zakonske regulacije minimalne plaće na industrijske odnose i obrnuto, postavlja se pitanje „u kojoj mjeri trenutno zakonsko reguliranje minimalne plaće te intervencije za zapošljavanje sužavaju prostor za kolektivno pregovaranje?”.
– I predstavnici poslodavaca i sindikata smatraju kako zakonski određena minimalna plaća ne destimulira kolektivno pregovaranje, stoji među ostalim u zaključcima, dok je iz prezentacije koja rezimira istraživanje vidljivo kako poslodavci smatraju da se zbog minimalne plaće, među ostalim, „gubi usuglašenost između plaća i proizvodnosti”, da ona „ugrožava međunarodnu konkurentnost u sektorima i proizvodi mogućnost od zatvaranja poduzeća”, dok po ocjeni Vlade minimalna plaća „donosi rizik od povećanja nezaposlenosti, rizik inflacije potaknut rastom plaća, otežano zapošljavanje dugotrajno nezaposlenih, i povećanje troškova javnog sektora”.
„Minimalac” i troškovi života
Vedran Uranija ocjenjuje kako zakonsko postojanje minimalne plaća ne sužava prostora za kolektivno pregovaranje.
– Naime, kolektivno pregovaranje i kolektivni ugovori su zajamčeni Ustavom i zakonima, i to ničim nije ugroženo. Osnovno načelo pregovaranja je očuvanje stečenih prava. Minimalna plaća nije nikakva smetnja, ona je orijentir koji služi da se što kvalitetnijem pregovara, minimalna plaća nije imperativ. U tekstilnoj industriji koja je u najtežoj situaciji u Hrvatskoj, pa i Zadru, upravo će ta minimalna plaća biti orijentir za izračun plaća djelatnica u tekstilu. U metalskoj industriji će imati drugu težinu. U sektoru graditeljstva koje je dosta pogođeno recesijom će imati posebnu težinu, a u djelatnostima koje bolje stoje u trgovini i uslužnim djelatnostima različitu težinu. Može služiti kao osnovica za izračun koeficijenata za plaću. Minimalna plaća nije prepreka kolektivnom pregovaranju, već solidna podloga za što kvalitetnije kolektivno pregovaranje. Donesena je na nivou zakona kako bi poslužila tvrtkama, sindikatima i državi da se što kvalitetnije napravi izračun plaća po djelatnostima, sektorima i tvrtkama, navodi Uranija.
Minimalna plaća, pod kojom se podrazumijeva zakonom zaštićen najniži mjesečni iznos bruto plaće koji pripada radniku za rad u punom radnom vremenu, u ovom trenutku iznosi 2.814 kuna. Plaću do iznosa minimalne plaće u ovom trenutku, prema informacijama kojima raspolažu sindikati, prima oko 140.000 radnika pri čemu, kako prenosi business.hr, od oko milijun ljudi zaposlenih u obrtima, uslužnoj djelatnosti i industriju, njih 900.000 prima plaću nižu od prosječne. Prosječna plaća je u listopadu, prema podacima Hrvatskih nezavisnih sindikata, iznosila 5.291 kuna. Pri tom je potrošačka košarica za studeni prošle godine, također po podacima Hrvatskih nezavisnih sindikata, za četveročlanu obitelj nastanjenu u Zadru iznosila 6,751 kunu, a za tročlanu obitelj 5.063 kune. Riječ je potrošačkoj košarici pri izračunu koje nisu obuhvaćeni troškovi obrazovanja, njege zdravlja i sportskih aktivnosti, te se pretpostavlja kako se obitelj koriste javnim prijevozom, a ne osobnim automobilom, i napominje se kako u slučaju stanovanja u unajmljenim stanovima košarica prosječno  raste za protuvrijednost od 250 eura.
– Minimalna plaća u situaciji duboke ekonomske krize i recesije je posebno relevantna kao ekonomska i socijalna kategorija. Mnogi traže da se Zakon o minimalnoj plaći izmijeni i da se ta plaća poveća. U pojedinim djelatnostima je moguće ispregovarati veće plaće, a  drugdje, kao u tekstilu – manje, to diktiraju ekonomski uvjeti u tvrtkama, a pri tom je minimalac samo orijentir. Minimalna plaća mora pratiti troškove života, rast cijena namirnica, ukupan ekonomski rast u Hrvatskoj i pojedinim djelatnostima. Morala bi biti usklađena i sa sindikalnom košaricom i sa općom ekonomskom situacijom, ali ona uvijek služi kao parametar za izračun plaća na nivou kolektivnom ugovora, odgovara na upit Uranija koji je spreman složiti se sa stavom kao poslodavcu, čija tvrtka ostvaruje profit, postojanje minimalne plaće ne bi trebalo služiti kao „zaklon” od isplaćivanje plaća radnicima u okviru realnih, u tom slučaju od „minimalca” većih, mogućnosti.
Nije skup radnik, nego država
– Kako sada riješiti problem disproporcije radnika na minimalcu i menadžera s iznimno visokom plaćom?  Jedino na način da se poslodavcu pristupi argumentom sindikata, argumentom poziva na zakon. Tu državne institucije moraju intervenirati skupa sa sindikatom i takve neopravdane enormne menadžerske plaće srezani u realne okvire i učiniti da se i takav poslodavac konačno privede kolektivnom pregovaranju. Poslodavci takve menadžerske plaće donose kroz posebne ugovore, oni nisu obuhvaćeni kolektivnim pregovorima. Mi već sada u Hrvatskoj moramo ići prema tome, i učiniti da to bude uređeno u Nacionalnom kolektivnim ugovoru, da takve menadžere u privatnom sektoru ograničavamo kroz kolektivne ugovore, trebamo ih  privoljeti da oni ne budu posebno tretirani. Mnogi menadžeri kažu da su oni posebna kategorija   i onda sebi daju takozvane tajne plaće. Ne može biti tajnih plaća za menadžere. To mora biti transparentno. Menadžer je tu da vodi tvrtku i da ona što uspješnije posluje, ali njegova plaća ne može biti tajna i mora biti u korespondenciji sa poslovanjem tvrtke. Mi i u Zadru imamo odličnih tvrtku u kojima menadžeri imaju određena primanja, a koja nisu tajna, nego spadaju u kolektivni ugovor. Taj se problem može riješiti da se snagom državnih institucija i sindikata privoli te menadžere da ne budu izuzeti iz kolektivnog ugovora. Ako imaju tajne plaće, onda si mogu namaknuti plaću koju hoće a bez rezultata. Jedino im uspješnost može biti podloga za povećanje plača, i ona ne smije bitno odudarati od plaća zaposlenika, navodi Uranaija napominjući kako je u ovom trenutku za radnike najvažnije što prije promijeniti omjer  između broja zaposlenih i nezaposlenih.
– Ako ostane omjer 1:1. kojeg sad imamo, to jest situacija u kojoj  jedan zaposleni izdržava jednog nezaposlenog plus penzionera, onda nam neće pomoći ni Nacionalni kolektivni ugovor, ni kolektivni ugovor, ni novi Zakon o minimalnoj plaći, ni bilo koji drugi parametri. Zemlje ako Austrija, Njemačka imaju omjer 4 zaposlena prema 1 nezaposlenom. Mi u što skorije vrijeme moramo imati 1,5, ili 2 zaposlena prema jednom nezaposlenom, upozorava Uranija.
Na upit kako ocjenjuje tvrdnje nerijetkih „poslovnjaka” po kojima je jedna od prepreka inozemnom investiranju u Hrvatsku visoka cijena domaće radne snaga, te trebaju li nam uopće investitori koji žele još niže spustiti cijenu rada u Hrvatskoj, Vedran Uranija odgovara kako teza o skupoći hrvatskog radnika „ne drži vodu”.
– Hrvatska radna snaga nije skupa, hrvatski radnik je jedan od najcjenjenijih u Europi. Pogledajmo Njemačku i Austriju, tamo su naš ljudi najcjenjeniji. U državama u kojima vlada red i rad, hrvatski radnik je najcjenjeniji. Hrvatska radna snaga je čak prejeftina. Ako je itko u teškoj poziciji u Hrvatskoj, to je hrvatski radnik. Svi bolje žive, i političari i menadžeri i direktori javnih i privatnih tvrtki osim radnika koji je na rubu egzistencije. Prema zadnjim podacima Državnog zavoda za statistiku, pa i našim podacima u SSSH, preko 90% ljudi u Hrvatskoj živi na rubu socijalne izdržljivosti i to u kontekstu minimalne plaće govori puno. Ova godina može biti prekretnica za izlazak iz krize ali pod uvjetom da djelujemo zajedno sindikati vlada i poslodavci, i da adekvatno valoriziramo naše radnike. Ono što je kod nas preskupo je država i zato je nužno čim prije riješiti problem državne administracije, ali ne otpuštanjem tih ljudi nego prevođenjem tih zaposlenika u proizvodni sektor i uslužni sektor. To je bolan proces, ali u njega moramo što prije ući. Ne možemo ljude pustiti na ulicu s otpremninama od kojih mogu živjeti par mjeseci, nego mnogima, koji će to željeti, pružiti mogućnost prekvalifikacije. To su učinile i druge tranzicijske zemlje koje su ušle u EU. Poljska je prije rata bila daleko u goroj situaciji nego Hrvatska, a sada je uz Njemačku vodeća ekonomska sila. Uz to još uvijek malo koristimo pretpristupne fondove EU,a dio odgovora je u tome što EU daje novac za projekte, a ne na slijepo. Poljaci, Česi i Slovaci su to shvatili na vrijeme. U kontekstu minimalne plaće je znakovito da kad nas, pa i u Zadru, raste siromaštvo, u zadnjih pet godina udio siromašnih i populaciji je porastao za 40% i to među obrazovanijima. Nekad prije 10,15 godina siromaštvo je pogađalo nekvalificirane radnike, a danas čak i ljudi sa srednjim, visokom, čak i najvišim obrazovanjem vrlo često spadaju u siromašne i to je signal za uzbunu. Zašto su Španjolska, Portugal, a da i ne govorimo o Grčkoj ušle u probleme? One industrije gotovo da i nemaju. Oni su živjeli od turizma, od usluga desetljećima, ali i tome je došao kraj. Sve zemlje koje nemaju jaku industriju ulaze ili  su ušle u probleme. Da bismo shvatili razmjere deindustrijalizacije u Hrvatskoj pogledajmo samo Zadar, mi što prije moramo ući u proces reindustrijalizacije, zaključuje Vedran Uranija.

 OHRABRUJUĆI POMACI U PREGOVORIMA S VLADOM

– Prihvaćeni su sindikalni zahtjevi po kojima neće biti moguće izmijeniti bilo koji propis iz područja radnog i socijalnog zakonodavstva bez suglasja Vlade, sindikata i poslodavca. Izmjene Zakona o radu u vezi važenja kolektivnih ugovora više neće biti moguće donijeti bez suglasnosti sindikata. Referendum na kojem će se odlučivati o kvoti potpisa potrebnoj za održavanje referenduma, održat će se skupa s referendumom o ulasku RH u EU, Vlada je prihvatila zahtjeve sindikata o formiranju radnih sudova i ukidanju pravilnika o radu koji je interni akt kojeg poslodavac donosi autonomno bez sindikata  i u kojem poslodavac sam određuje plaće, otpremnine, uvjete rada, kao i  da se ta pitanja reguliraju kolektivnim ugovorima. To su ohrabrujuće stvari i sad je bitno nastaviti sa suradnjom tri socijalna partnera i pojačati napore u sektoru gospodarstva.  Prihvaćanje formiranja radnih sudova od strane vlade je iznimno bitno jer će oni sankcionirati nepravilnosti i bezakonje u segmentu politike plaća. S radnim sudovima dobit ćemo na brzini rješavanja sporova i na kvaliteti, napominje Vedran Uranija koji puno očekuje i od novog Gospodarsko-socijalnog vijeća.
– Vlada je najavila reaktiviranje GSV-a na kvalitetan način, na način da se neće tamo samo formalno odlučivati, nego će biti mjesto stvarnog socijalnog dijaloga što je ključan uvjet za jačanje gospodarstva i kolektivnog pregovaranja. Sindikati, vlada i poslodavci zajednički će odlučivati o bitnim pitanjima. Ranije je GSV bio mjesto gdje je Šuker vodio glavnu riječ, a sad će se uvažavati argumenti. Pitanja Zakona o radu, kolektivnih ugovora i investicija rješavat će se u GSV-u što je uobičajeno u Europi. Sindikati će biti zastupljeni po principu reprezentativnosti, to jest prema broju članova, što je i logično. Novost je i ta što će se konačno uvažavati argumenti bez preglasavanja, optimističan je Uranija.