Meni je još do žustrih, temperamentnih, nepomirljivih razgovora s tobom

Dragi Joja,
Nisam se spreman oprostiti od tebe dragi prijatelju. Pa ni po službenoj dužnosti u ime Društva hrvatskih književnika. Jednostavno – ne vjerujem da je došlo vrijeme da te primi tvoja tvrda pradjedovska, otočka zemlja.
U miru svojih Kali ti ćeš od danas počivati, a meni je još do žustrih, temperamentnih, nepomirljivih razgovora s tobom. Želim da se bar još jednom sjetimo dana tvoje teške borbe, da te barem još jednom poslušam kako s ponosom govoriš o svojoj žrtvi, kada su te kao dječaka zarobili u logoru na Musapstanu, a kao mladića otputili na trogodišnju robiju na Sveti Grgur. Nikada za života nisi dobio društvenu i kulturnu satisfakciju u omjeru svoga umjetničkog stvaralaštva i podnosene žrtve svih totalitarizama, a osobito jugoslavenskoga. Mnogi ni ne znaju da ti nisi bio samo pjesnik – premda si Riječ i Poeziju odabrao kao oltar svoga života, ne znaju dakle, da si bio i kipar, slikar, glumac, likovni kritičar, izniman pedagog, a prije svega iznimno hrabar, tvrd, nepokolebljiv i u svojim uvjerenjima – velik čovjek.
Pred tobom stojim danas poražen nad sudbinom pjesnika u svojoj domovini. S Grgura te izbavio prijatelj i nobelovac Salvatore Quasimodo, ugledna pjesnička i kulturna Europa tada je stala u obranu tvoga pjesničkog imena. No nažalost, nisi doživio da te i hrvatska kultura prihvati po zasluženoj časti. A morala je!
I u svemu, silnoj nepravdi i žrtvi koja te cijeloga života pratila, ostao si dostojanstven i blag. Pun razumijevanja za čovjeka, prkosan u svakom totalitarizmu ljudske gluposti. Kao prijatelja smo te zato i voljeli i cijenili.
I premda ne vjerujem da je došlo vrijeme za rastanak, obećajem ti prijatelju, da ću doći pod tvoje kaljske čemprese, razgovarat ćemo mi još dugo, i znam da će mi se činiti kako u šumu mora čujem tvoje iskreno, prijateljsko: „Mili moj!”
Dragi prijatelju, pjesniče, neka Ti bude laka hrvatska zemlja!
Počivao u miru Božjem!